Za Božić se osvjetljavaju ulice, vraćaju se tradicionalne pjesme sa svojim karakterističnim melodijama, pripremaju se jaslice u kućama i crkvama, postavljaju se i kite borovi s raznolikim božićnim ukrasima. Stvara se posebno ozračje koje raznježuje srce i poziva na dobrotu.

Ponekad me boli kada vidim toliko izvanjskih priprema, a pri tome se zaboravlja ono bitno. To je kao da imate okvir bez slike ili automobil bez motora. Koji je smisao organiziranja rođendana zaboravljajući slavljenika? Nikada kao ovih dana moramo misliti na Onoga koji dolazi, na samog Tvorca života, i zahvaliti Bogu što nas je stvorio.

Na Božić, pred Isusom u jaslicama, normalno je i potrebno razmišljati o otajstvu života i svoje misli usmjeriti prema onim životima koji su prerano prekinuti, prema brojnima koji umiru u punoj snazi, prema životima koji su iznenada uništeni nesrećama ili neizlječivim bolestima. Utješno je prisjetiti se onih koji se polako gase u krevetu boli, okruženi ljubavlju svojih najmilijih ili onih u domovima za starije osobe koji su osmišljeni da ih na dostojan način isprate na posljednje putovanje.

Ali, iznad svega, ne smijemo zaboraviti one živote, nažalost mnogobrojne, previše života, kojima nije dano ugledati svjetlo, djecu koja su uklonjena, odbačena, žrtvovana dok su još bila na mjestu koje ih je trebalo štititi i hraniti, kao prva kolijevka koja ih prima: majčina utroba. Na Božić pred Isusom ne smijemo zaboraviti tu brojnu „nerođenu“ djecu, ali ni njihove majke koje proživljavaju dramu neželjene trudnoće i često u samoći, loše savjetovane ili pod pritiskom, završavaju u očaju govoreći: „Ne želim te“, „Nemoj mi smetati.“ 

Crkva je uvijek bila jasan glas, mnogo puta samo glas u  pustinji, o pravima ovih jadnih stvorenja i siguran sam da će to povijest jednoga dana priznati. Ovog puta, napokon, nećemo biti optuženi da smo bili na strani jakih, moćnih, kao kad smo se okaljali suradnjom s kolonizatorima i robovlasnicima ili kada smo pokušavali prikriti razne vrste zlostavljanja.

Božić me potiče na razmišljanje o životu, o životima svih onih  koje su povrijedili ili prezreli ljudi iz Crkve i osjećam duboki sram. Kako mogu biti vjerodostojan govoreći da želim prihvatiti i zaštititi „nerođenu“ djecu, ako prezirem one koji su „već rođeni“?

U otajstvu Božića želio bih zamoliti za oproštenje svaku osobu koju sam, možda i nesvjesno, uvrijedio, zanemario, možda i ne znajući, na neki način iskoristio. I činim to, onoliko koliko ovisi o meni, i uime Crkve jer je ona moja Majka, i kada je sveta i kada je grješna.

Ali, kako da ne mislimo i na svu onu djecu koja kucaju na vrata naših država i koja su bešćutno odbijena jer nemaju uredne dokumente ili ih uopće nemaju? Svjesni da ne govorimo istinu, kažemo da za njih nema mjesta u našim hotelima, u našim domovima, u našim gradovima, koji se ionako prazne! Baš kao što se dogodilo Onom Djetetu čije rođenje ponovno slavimo i koje je rođeno u štalici jer za njih nije bilo mjesta u hotelu. Neka nam oprosti Tvorac života i neka sjećanje na njegovo rođenje postane prilika da promijenimo naša srca i naše misli. 

Sretan Božić svima, posebno onima koje nemamo više hrabrosti pogledati u oči i onima za koje se pravimo da ih ne vidimo.

Neka nam Gospodin da snage da iznova započnemo obasjani betlehemskim svjetlom i prožeti Kristovom istinom i njegovom ljubavlju.

Sjetimo se uvijek da sve ono što smo učinili ili nismo učinili onom najmanjem, usamljenom starcu, bolesnom susjedu, alkoholičaru koji više nema nade,  zatvoreniku koji je pogriješio, učinili smo to Njemu! Jer on je Tvorac života koji se rađa i živi u svakom od svoje braće i sestara!

Sretan Božić! I ove godine Isus dolazi i traži da ga prihvatimo!