Na molitvenom sjećanju u Krnjeuši okupilo se 30-ak vjernika iz Bosanskoga Petrovca, Bihaća, Banje Luke, Drvara, Bosanskoga Grahova, Livna, a pristigli su i iz Njemačke i Kanade. Nazočan je bio i općinski vijećnik iz Bosanskoga Petrovca Adnan Družić.

Na početku mise župnik Klečina ukratko je opisao stradanje župnika Krešimira Barišića ali i cijele župe Krnjeuša. Specifičnost pokolja u Krnjeuši jest u činjenici da su više od 2/3 civilnih žrtava bile žene i mala djeca. Pogrom nad Hrvatima i Katoličkom Crkvom, ne samo u Krnjeuši, nego na cijelom području zapadne Bosne i istočne Like zahvaćenim tzv. „ustankom” iz ljeta 1941., jest genocid, etnocid i kulturocid u pravom smislu te riječi. A ono što je posebno zastrašujuće jest memoricid koji su tadašnje komunističke vlasti sustavno – nakon II. svjetskog rata i cijelo vrijeme socijalističke Jugoslavije – provodile nad događajima u Krnjeuši iz kolovoza 1941. Nastojalo se ubiti svako sjećanje na te događaje, a Krnjeušani koji su preživjeli pokolj, razasuti diljem Hrvatske i svijeta, te su događaje međusobno prepričavali doslovce šapćući.

U homiliji biskup Komarica istaknuo je da je dobro da se vjernici molitveno okupljaju o obljetnici stradanja svojih mučenika na mjestu njihova mučeništva. Vezano za tragične događaje u Krnjeuši iz kolovoza 1941.,biskup je naveo da su istina i pravda spore, ali da kad-tad dođu na vidjelo i trijumfiraju. U tom svjetlu dodao je da je vjerničko spomen-okupljanje u Krnjeuši najbolja borba protiv laži i memoricida koji se sve do danas provode nad događajima u Krnjeuši i svim nevinim žrtvama pokolja.

Potom je biskup ocrtao svijetli lik krnjeuškog župnika don Krešimira Barišića za kojega postoje brojna svjedočanstva kako se u ona teška vremena brinuo, ne samo za svoje vjernike katolike, nego i za ostale, poglavito pravoslavne, kojima je pomagao na razne načine. Biskup Komarica pozvao je vjernike da nasljeduju svijetli primjer župnika Barišića u vjernosti Bogu, pa i pod cijenu najvećih žrtava. Biskup je poručio da sjećanje na mučenike nije čuvanje gorčine u sebi, ili, ne daj Bože, mržnje, nego poziv da ljubimo svoje neprijatelje i progonitelje i molimo za njihovo obraćenje od zlog puta jer su i oni djeca Božja koja se trebaju spasiti. Na kraju mise biskup je pred spomen-križem izmolio molitvu odrješenja za ubijenog župnika Barišića, sve nastradale vjernike u Krnjeuši i sve pokojnike koji počivaju na tom groblju.

Od godine 2015. na groblju u Krnjeuši održavaju se spomen-slavlja stradalom župniku Barišiću i njegovim vjernicima, a 2017. g. – u povodu 125. obljetnice osnutka župe Krnjeuša – na groblju je blagoslovljen molitveni prostor s oltarom i križem na kojem se nalazi spomen-ploča s imenima rodova stradalih u toj župi u kolovozu 1941. Po izbijanju četničkog ustanka u zapadnoj Bosni i istočnoj Lici na udaru ustanika se našla i župa Krnjeuša, između Bihaća i Bosanskog Petrovca. Pogrom u Krnjeuši dogodio se 9. i 10. kolovoza 1941. kada je zapaljena cijela župa koju je činilo dvadesetak sela i zaselaka, uključujući župnu crkvu i kuću.

Točan broj ubijenih stanovnika Hrvata nikad se nije utvrđen. Istraživanjima se došlo do preliminarne brojke od 240 ubijenih nedužnih civilnih osoba hrvatske nacionalnosti, od toga 72 žene i 49 djece do 12 godina starosti. Brojka od 240 osoba – koja nije konačna – odnosi se na uži dio župe i ne obuhvaća predjele koji su najviše stradali: južni dio župe oko Kulen Vakufa i Vrtoča s pripadajućim selima. Također, brojka ne obuhvaća poginule domobrane.

Među ubijenima je i krnjeuški župnik don Krešimir Barišić, zajedno s trojicom mladih sjemeništaraca, pripravnika za svećeničko zvanje, koji su zvjerski mučeni, ubijeni i bačeni u goruću župnu crkvu. Župa Krnjeuša je u kolovozu 1941. u potpunosti uništena tako da danas nema nikakva vidljiva traga njezina postojanja, osim devastiranog groblja „Križ” koje je uređeno i ograđeno prošlih godina. Žrtve pokolja u Krnjeuši nisu dostojno ni kršćanski pokopane na groblju nego su njihove kosti razasute po brojnim vrtačama i jamama toga dijela Podgrmečja.

Sličnu sudbinu posvemašnjeg uništenja tada su doživjele i susjedne katoličke župe u Bosanskom Petrovcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, te Borićevac, Srb, Donji Lapac i Udbina u susjednoj Lici, dok su župe Ključ i Glamoč desetkovane. Po svršetku II. svjetskog rata većini preživjelih stanovnika tih župa tadašnje komunističke vlasti nisu dopustile povratak na rodna ognjišta, a njihova imovina je u međuvremenu dobila nove vlasnike. Zbog navedenih zločina, na širokom području zapadne Bosne i istočne Like tada je uništen svaki trag hrvatske i katoličke nazočnosti, od rijeke Sane do obronaka Velebita i od Glamočkog polja preko Krbave do Ličke Plješivice.