OPROST I POMIRENJE IZGRAĐUJU I JAČAJU POVJERENJE

30. obljetnica stradanja zeničkih Hrvata

Zenica, 17. rujna 2023.

Na ovo Euharistijsko molitveno slavlje, kao zajednica Isusovih vjernika, okupljeni smo u povodu 30. obljetnice stradanja zeničkih Hrvata.

Molimo posebice za one koji su izgubili svoje živote sa željom da ih milosrdni Gospodin nagradi vječnim životom. Jednakim molitvama pratimo također sve prognane, ranjene i zatočene. U svoje molitve na poseban način uključujemo i sve preživjele, koji su u toj tragediji izgubili članove svojih obitelji, prijatelje i poznanike, domove, imanje i zavičaj. I neka ih sve dragi Bog blagoslovi kako njihova duboka bol i teško sjećanje iz prošlosti u njima ne bi ugušili zdrav ljudski ponos i potisnuli kršćansku krepost. Molimo također za ovaj grad i sve njegove stanovnike sa željom da ih sve dragi Bog blagoslovi slogom, mirom, svakom vrstom napretka i iskrenim radom na međusobnom pomirenju, oprostu i uspostavi društvene pravde.

I.

Duboko smo zahvalni što Božja providnost, po crkvenom rasporedu naviještanja biblijskih odlomaka, upravo danas cijeloj katoličkoj zajednici za razmišljanje nudi temu oprosta i pomirenja. I dok se čita ove biblijske tekstove i o njima razmišlja, osim što se lako uočava da su vrlo ljekovit duhovni melem na duboke i bolne rane ljudi ovoga grada, sama od sebe se nameće pomisao da su ovi odlomci nastavak i tumačenje, produbljenje i konkretna primjena onoga što molimo kad izgovaramo: „Oče naš, (…) Oprosti nam duge naše kao što mi otpuštamo dužnicima svojim.”

Svima koji možda zbog bilo kojega razloga u sebi nose mržnju, srdžbu i želju za osvetom, riječima mudroga Siraha Gospodin u prvom čitanju poručuje: „Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove.” (Sir 27,30-28,1). I dodaje taj mudri starozavjetni pisac vrlo jasnu pouku: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti” (Sir 28,2). Odnosno, nastavlja Sirah u nastavku: „Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospoda tražiti ozdravljenje? Kad sa čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?” (Sir 28,4-5). A najdublji razlozi za takvo ponašanje svakoga vjernika jesu iskazivanje poštovanja prema volji Božjoj i želja za vječnim spasenjem. Odnosno, biblijska mudrost to izriče riječima: „Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti, i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na zavjet Svevišnjega, pa oprosti krivicu” (Sir 28,6-7).

II.

Nakon što je Isus, vrlo prikladnim i lako razumljivim prispodobama, svoje učenike poučio da svi ljudi trebaju biti kao djeca da bi ušli u kraljevstvo nebesko, te da Otac nebeski traži i ljubi svaku izgubljenu ovcu i raduje se kad je nađe, i nakon što je podsjetio na potrebu da ljudi jedni druge trebaju bratski popravljati, u nastavku svog Evanđelja Matej pripovijeda kako je Isus učio svoje sljedbenike također kršćanskom načinu oprosta i pomirenja, što je tema upravo današnjeg odlomka iz tog evanđelja.

Pripovijeda evanđelista Matej kako je u jednoj prigodi Petar pristupio Isusu, ispovjedio vjeru u njegovo božanstvo tako što ga je nazvao Gospodinom i pitao ga koliko puta čovjek treba oprostiti onomu tko se ogriješi o njega? I kao dobar Židov precizirao je Petar svoje pitanje i dvojbu: Da li oprostiti do sedam puta, što je bio broj koji je u onoj kulturi i mentalitetu shvaćan kao zaokružena pa čak i savršena cjelina. A na postavljeno pitanje o idealu oprosta, koji je poznavao Petar, Isus svojim odgovorom beskrajno nadilazi Petrovu spoznaju kad mu kaže da od svojih učenika traži da oproste ne samo do sedam puta, nego čak do sedamdeset puta sedam (usp. Mt 18,21-22).

III.

Kršćanski vjernik zna da je njegova osnovna molitva „Očenaša” bitno obilježena oprostom i pomirenjem te da se u njoj cijela Crkva i svaki vjernik svaki put obraćaju Ocu nebeskom riječima: „Oprosti nama duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima svojim.” I time posvema svjesno Božji oprost svojih slabosti, grijeha i svih drugih oblika svoga duga prema Bogu i ljudima uvjetujemo svojim oprostom onima koji su naši dužnici na neki od sličnih načina.

Isusovim odgovorom na Petrovo pitanje naviještena su dva osnovna načela kršćanskoga života i morala: oprost i pomirenje. Ta dva pravila su znak raspoznavanja kršćanskoga ćudoređa, prepoznatljive istine nauka i trebaju biti način života, dio identiteta i osobna duhovna iskaznica svakoga kršćanskog vjernika.

Brojevi „sedam puta” i „sedamdeset puta sedam”, koje koristi Petar u svom pitanju, a onda i Isus u svom odgovoru, govore o oprostu, a model za Petrovo pitanje i za Isusov odgovor je biblijski opis Kajina i njegovih potomaka za koje se kaže da će Kajin biti osvećen sedmerostruko a njegov potomak Lamek sedamdeset i sedam puta (usp. Post 4,24). To pogansko načelo osvete koje je osobito na istoku bilo, i na mnogo strana jest i danas, često pravilo života i ponosa a oprost znak poniženja, bilo je nadvladano već u Starom Zavjetu. Tu pretkršćansku mudrost o prestanku osvete među ljudima čuli smo u današnjem prvom čitanju iz kojega valja ponoviti riječi: Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?

Oprostiti, dȁ! Ali koliko puta?

Na postavljeno Petrovo pitanje, a posebice na pogansko načelo neograničene osvete, odgovor je kršćansko načelo neograničenog oprosta. Suprotno pravilu neograničene osvete, koje je izrečeno brojevima „do sedam” ili „do sedamdeset puta sedam”, i naspram načela ograničenog oprosta koje je izrečeno brojem „do sedam puta”, Isus je najprije obznanio svoje načelo neograničenog oprosta a potom ga, kao dobar pripovjedač, koji svoj nauk tumači brižljivo smišljenim slikama i primjerima, objasnio usporedbom o milosrdnom gospodaru i okrutnom dužniku.

Oprost i pomirenje na djelu je stanje kraljevstva Božjega. To je stanje u kojemu čovjekov život ravnaju Božja pravila o oprostu i pomirenju.

Prema Isusovoj slikovitoj propovijedi o oprostu i pomirenju, kraljevstvo nebesko je „kao kad” neki dužnik svom jednako za ovu zgodu opisanom gospodaru duguje čak 10.000 talenata. Bio bi to nezamislivo veliki dug, kojega dužnik nikako nije bio u stanju vratiti. Naime, prema izračunima stručnjaka za biblijska pitanja, već jedan talent u Isusovo vrijeme iznosio je plaću za otprilike 6.000 radnih dana, a deset tisuća talenata bio bi dug kojega je teško i izračunati. A naspram tomu jedan denar iznosio bi otprilike plaću za jedan radni dan, pa se dug od sto denara zaista mogao vratiti.

Primjer gospodara koji oprašta sav dug je slika Boga Oca. On je gospodar koji se smilovao svom sluzi, otpustio ga i dug mu oprostio. Danas bismo kazali: gospodar je sav dug svoga dužnika pretvorio u nepovratni kredit te dužniku jednostavno i zauvijek otpisao cijeli dug samo zato što ga je ovaj zamolio da s njim ima strpljenja,

Međutim, dužnik, komu je oprošten sav njegov ogromni dug, vrlo brzo se pokazao posvema nemilosrdan prema svom poznaniku, koji mu je dugovao samo sto denara, odnosno sto nadnica. Bila je to doslovce beznačajna svota u odnosu na dug koji je njemu oprošten. Dapače, ne samo da on ne oprašta svom neusporedivo manjem dužniku, nego ga davi i sudi se s njim te taj jadnik završava čak u zatvoru zato što nije bio u stanju vratiti.

IV.

Na kraju svoje slikovite propovijedi Isus nudi jasan zaključak i pouku. Naime, kad je gospodar čuo što se dogodilo, dozvao je svoga velikog dužnika i rekao mu: „Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svomu drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” (Mt 18,32).

Prispodoba o okrutnom dužniku opisuje odnos Boga prema ljudima i ljudi prema Bogu, a oslikava i odnos ljudi između sebe. Milosrdni gospodar je slika Boga što oprašta, a okrutni sluga je slika zlobnoga čovjekova srca, koje odbija oprostiti svojim dužnicima i pomiriti se s njima. Njezina je poruka da ljudi trebaju opraštati jedni drugima kao što Bog oprašta sve njihove dugove i da Bog uskraćuje svoj oprost jedino pred zlobnim srcima, koja ne znaju oprostiti svojim dužnicima. Jer samo oprost i pomirenje izgrađuju i jačaju povjerenje.