KORONAVIRUS

Oče biskupe, bili ste jedan od rijetkih s područja BiH i Hrvatske koji u aktualnoj pandemiji korona virusom Covid-19, niti u jednom trenutku nije naložio da se crkve zatvore i zaustave liturgijska slavlja. Hercegovina je prilagođena danim okolnostima ipak živjela sakramentalni život. Na čemu ste temeljili takav pristup i kako ste se nosili sa kritikama kojih je bilo, pa čak i napadima da je takvo što nerazumno?

– Sve crkveno redovito, samo svedeno na mjeru Stožera. Pet vjernika na sv. Misi – pet vjernika. Deset – deset, pedeset – pedeset, kako su se već mjere ublaživale. Na Isusovoj izvornoj, praiskonskoj Svetoj Mladoj Misi – Žrtvi na Kalvariji bilo je nazočno pet-šest vjernika: Gospa, Ivan apostol, Magdalena, Saloma i još koja iz Galileje, i pridružio im se raskajani razbojnik Dizma pet minuta prije Dvanaest. Zašto bismo zabranjivali onim peteroma da sudjeluju u Isusovoj Euharistiji ako to dopušta i najstroži Stožer? A Euharistija je izvor života, jer je to sama Druga Božanska Osoba utjelovljena u našem vremenu i prostoru da nas oslobodi od zla. Latinska riječ salus znači i zdravlje i spasenje. Isus je i Ozdravitelj i Spasitelj.

Kako se katolik treba postaviti u ovo čudno i teško vrijeme „borbe“ protiv nevidljive čestice koja je paralizirala svijet već osam mjeseci?

– Ne smije gubiti pameti koja mora smisliti odgovor onomu koji traži obrazloženje nade koja je u nama. Bezumno je reći da Bog s ovim nema veze. Bog zna za svakoga vrapčića koji poleti s krova na zemlju (Mt 10), a ima ih više od 500 milijuna; izbrojio nam je svaku vlas na glavi (Lk 12), a u gustoj kosi ima ih oko 80 tisuća; svaku zvijezdu njezinim naziva imenom (Ps 147), a ima ih 200 trilijuna (2 + 20 nula), a da se svemogući Bog ne posluži i virusom da opomene ljudski rod, i to sve ljude u isto vrijeme na isti način? Zašto Bog ne bi proveo svoju virusnu „globalizaciju“, a ne da se samo ljudi brinu za „globalno selo“? Sav se svijet uskukao pred nevidljivom česticom. Zašto? Zar nije zaključak moderna i nevjerna čovjeka ako se nešto ne vidi, da to i ne postoji? Zagrobni se život ne vidi, dakle nema ga. Bog se ne vidi, znači ne postoji. A on ne samo da jedini potpuno i neprestano postoji i živi, nego i upravlja ovim svijetom po svojim zakonima: fizičkim, kemijskim, biološkim. A nama ljudima dao etičke norme ili zapovijedi da po njima živimo, radimo i tako u nebo dođemo. Zašto svemudri Bog ne bi ovom kušnjom virusa stavio u pitanje svu našu slavnu znanost koja je postala „znanstveno tele“ modernu idolopokloniku; i bogatu ekonomiju koja je jedina briga što sve ljude može spopasti; i državu koja je super-sila, eto super-sile imaju najviše virusno zaraženih! Ali čovjeku, ako ne razmišlja do kraja i ako se ne služi gorušičinim zrnom vjere, malo koriste sve ovakve Božje dosjetke i upadice da mu služi sa svom slobodom u razumnu bogoslužju.

U vidu one Kristove, Caru carevo, Bogu Božje, je li dopušteno katoliku prosvjedovati protiv mjera stožera koje se ponekad čine pretjerane, odnosno, trebamo li bespogovorno prihvaćati sve što nam se nalaže putem medija, jer nas uvjeravaju da tako struka kaže?

– Što bi bilo da Stožera uopće nema, a pandemije ima? Vidljivo je da se ljudi doslovno ne drže ni ovih stožerskih mjera. A zaraza svakodnevno grabi nove rekorde. U svemu razbor.

Više niste u aktivnoj službi, no imate li neki savjet za svećenstvo u uvjetima korone, vlada skoro pa ratno stanje, medijsko sijanje psihoze divlja, ljudi postaju depresivni, anksiozni, usamljeni, preplašeni, čini se da im je više nego ikad potreban duhovni oslonac, a sloboda kretanja i susreta je ograničena.

– Mjesni i mjerodavni biskup Petar izdao je konkretne upute usklađene s propisima Stožera, dostupne svakomu našemu katoliku i svećeniku. U bogosloviji smo imali duhovnika, pokojnoga patra Josipa Salača, koji nas je u duhovnom razgovoru prvo upitao: Kako probava? Ako želučana probava nije u redu, ni duhovna ne će blistati. Možda je sve ovo nebeski poziv da se s tjelesnoga i materijalnoga naglasak prenese na duševno i duhovno? Ne postoji samo ždrijelo, crijevo tanko, debelo, slijepo. Postoji i nevidljiva besmrtna duša koja djeluje kroz vidljivo smrtno tijelo! Eto poruke.

CRKVA

Danas je Crkva na velikom udaru, pripisuje joj se sve i svašta, došli smo do razine da se crkve pale kao nedavno u Čileu, a masa plješće. Politika joj se izruguje, ljudi pljuju po biskupima, svećenstvu, Papi. Udaljavanje od Boga je izgleda nikad veće, a u isto vrijeme, kao da se istiha rađa neka nova Crkva. Je li ovo vrijeme nekakva pročišćenja, moderno bi se reklo resetiranja, ili je stvar samo subjektivna dojma?

– I među apostolima bilo je „riječi“, oholosti, jagme, zavisti, srdžbe, padova, izdaja. A ni đavao nije odsutan iz svijeta. I vraški burgîja. Crkva je s ljudske strane grješna po onima koji promiču neistine, zloće i ružnoće, a s božanske strane sveta po Svetom Pismu, po Kristovoj Objavi i Otkupljenju, po svetim sakramentima; po istini, dobroti i ljepoti. Tko uspijeva živjeti po Božjim zapovijedima i moralnim krjepostima, pogotovo u vrhunskom stupnju, taj je svet. Svetost treba izboriti u borbi između dobra i zla, Božje Crkve i vražje sile, između istine i laži. Krist je isti i prije virusa i poslije virusa. Izvan Krista nema ni Istine, ni Puta, ni Života. Danas su „sinovi svijeta“, koji djeluju i po medijima, svojom istinom, poluistinama ili lažima moćni predstaviti laž kao istinu, a istinu kao laž. Ali „sinovi svjetla“ razlučuju što je Božje a što vražje; tko je pravi anđeo, a tko prerušeni „anđeo svjetla“; što je zloba, a što sloboda. Jer istina je uvijek istina, a laž je uvijek laž. Neće biti nove Crkve, ovo je Kristova Crkva, jedna, sveta, katolička i apostolska, ali može se ona svesti na „malo stado“ koje se opet uvijek može razrasti i razmnožiti.

Kako komentirate aktualne udare na Papu Franju u svjetlu njegovih navodnih izjava u vezi s homoseksualizmom? One dolaze iz katoličkih, kršćanskih krugova, dok im ateisti, LGBT zajednica, „progresivci“, plješću. Netko pametan nedavno je napisao kako su na papu Ivana Pavla II. udarali metcima, a na papu Franju lažima…

– Papa voli istinu pa i kritiku koja je u istini i ljubavi izrečena. Prema dokazanim svjedočanstvima, intervjuima i gestama, ne bi to bile „navodne“ nego navedene izjave, montirane iz nekih intervjua 2014. i 2019., ali izrečene i, po režiserovoj vještini, povezane. U dokumentarnu filmu „Francesco“, koji je prikazan na Filmskom festivalu u Rimu 21. listopada 2020. postoji ova Papina izjava: „Istospolne osobe imaju pravo biti u obitelji. Djeca su Božja, imaju pravo na obitelj. Ne može se nikoga iz obitelji izbaciti niti mu život učiniti nemogućim. Ono što moramo uraditi jest zakon o civilnu suživotu [convivencia]. Imaju pravo biti zakonom zaštićene. Ja sam se za to zalagao.“ U toj su izjavi dvije različite misli iz dva intervjua: prva, nikakvu se osobu, pa ni onu s homoseksualnim sklonostima, ne može izbaciti iz njezine naravne obitelji na ulicu. To su članovi zakonite obitelji, djeca roditelja, i treba im pomoći u okviru moralnih zakona. To je trajno stajalište Crkve i zdrava razuma. Druga je misao: istospolne osobe koje žive zajedno, dakle u objektivnu neredu, treba zaštititi civilnim zakonom. To nije bilo dosadašnje stajalište ni nauk Crkve. Dokaz: Pismo Biskupima Katoličke Crkve o pastirskoj brizi istospolnih osoba, od 1. listopada 1986., i Razmišljanja o projektima zakonita priznanja unija između istospolnih osoba, od 3. lipnja 2003. službeni su dokumenti Kongregacije za nauk vjere, koje je osobno i svečano odobrio sv. Ivan Pavao II., papa, i koji se nalaze na službenom vatikanskom portalu. U tim se učiteljskim dokumentima jasno naučava da je bitna razlika između podnošenja zla i ozakonjenja zla; da je dužnost suprotstaviti se zakonskom izjednačenju takvih civilnih unija istospolnika sa ženidbama s pristupom pravima koja su vlastita ženidbi; da ozakonjenje civilnih unija vodi zamračenju nekih temeljnih vrijednosti i prava i promiče obezvrjeđenje ženidbene ustanove. Evo doslovnih riječi: „Crkva naučava da poštovanje prema istospolnim osobama ne može nikako uključivati odobrenje istospolna ponašanja ili zakonsko priznanje istospolnih udruživanja. Opće dobro zahtijeva da zakoni priznaju, potiču i štite ženidbeno udruživanje kao osnovu obitelji, prvotnu stanicu društva. Zakonski priznati istospolna udruživanja ili izjednačiti ih sa ženidbom, značilo bi ne samo odobriti pogrješno ponašanje s posljedicom da ga se učini uzorkom u sadašnjem društvu, nego i potamnjenje temeljnih vrijednosti koje pripadaju općoj baštini čovječanstva. Crkva ne može ne braniti te vrijednosti, za dobro ljudi i svega društva“ (Izjava iz 2003., br. 11). I ne može biti istoga ranga najslužbenija izjava redovita Učiteljstva Crkve i izjava u jednom filmu! Tu Papinu izjavu o civilnoj zaštiti nije nitko opovrgnuo iz Vatikana, pa ni sam Sveti Otac. Nedavno je, 2. studenoga, potvrđeno da je državni tajnik kard. Pietro Parolin poslao nuncijima pismo da ga proslijede Biskupskim konferencijama, gdje se tumači spomenuti citat u filmu i zaključuje: „Očito je dakle da se papa Franjo osvrtao na neke državne odredbe, sigurno ne na nauk Crkve, koji je godinama više puta potvrđivan“. Na onoga tko naučava Božju istinu upravljači će ovoga mračnoga svijeta pucati iz svih cijevi. Pravi se vjernici ne smiju ni na koji način poistovjetiti,  dodvoravati i suobličavati upraviteljima ovoga svijeta! Tko to čini, odstupa od Kristova nauka, od Svetoga Pisma, od Svete Predaje, od trajna Crkvenoga učiteljstva!

Općenito, kada je riječ o homoseksualizmu i pobačaju, tema kojih se najviše hvataju protivnici Crkve, ali i kršćanski farizeji, zašto se stvara taj šum u komunikaciji i osjećaj da su ljudi koji su u jednom ili drugom, odbačeni od Crkve kao da Crkva osuđuje čovjeka, a ne grijeh? Vidite li tu odgovornost i na svećenstvu?

– Vjekovno je pravilo, patrističko, od sv. Augustina: grijeh nedvosmisleno osuditi, a grješniku smisleno pomoći da se izbavi iz grijeha. Jedno je sablažnjavati se nad dvojicom homoseksualaca koji su nabavili troje muške djece od nepoznatih osoba iz svijeta, a drugo je zalagati se za civilno ozakonjenje takvih grješnih unija i posvojenja.

Predbračni odnosi, razvodi, „divlji“ brakovi, ženidba svećenika, stidi li se Crkva glasno i konkretno o tome progovarati i obrazlagati s oltara? Neki smatraju da su to stvari prošlosti i da se s obzirom na to pitanje Crkva treba modernizirati, no crkveni je nauk nepromjenjiv, kako se prilagoditi, a ostati uz Kristov nauk?

– Ne možemo se prilagoditi zlu, a ostati dobri. Modernizirati se prihvaćajući „divlje“ brakove, razvode, ženidbe svećenika, a ostati vjerodostojni učenici Krista Učitelja! Valja priznati da se nekada u Crkvi silno inzistiralo na ŠestojBožjoj zapovijedi – uostalom da nije tako važna, ne bi je Bog podupro još i Devetom zapovijeđu – a činjenica je da se danas prešlo u suprotno ponašanje, pa se tim dvjema Božjim zapovijedima sa sličnim sadržajem ne daje dužno mjesto i pozornost. Morali bismo svakoj Božjoj zapovijedi posvetiti primjeren broj sati vjeronauka, poglavlja, članaka, propovijedi, knjiga. Nedopustivo je da se, na primjer, o Trećoj zapovijedi propovijeda tri nedjelje, a o Šestoj i Devetoj nikako. Pogledajmo na sakramente: Zakonik kanonskoga prava ima o krštenju 30 kanona, o krizmi 18, o Euharistiji 62, o ispovijedi-pokori 39, o bolesničkom pomazanju 10, o sv. Redu 47, o ženidbi čak 111. A te dvije Božje zapovijedi, Šesta i Deveta, životno su povezane sa sakramentom ženidbe. Zašto se, razmjerno, ne bi posvetilo toliko vremena i studija i tim dvjema zapovijedima?

U nekim manjim mjestima po našoj biskupiji, počinju se rađati nekakvi novi pokreti, pa možda čak i hereze. Konkretno, obezvrjeđuje se značaj Djevice Marije, svetaca, nedjeljne mise, Papu drže za lažnog proroka; takvi se ljudi smatraju jedinim ispravnim vjernicima, dok su svi drugi slijepci koji će progledati tek na Posljednjem sudu. Kako pristupiti ovome, i sa svećeničke i laičke strane?

– Ne znam misliš li u prvom redu na „Knjigu istine“ od anonimke, lažne proročice „Marije od božanskog milosrđa“? I na njezinu knjigu, prevedenu na hrvatski 2012. i na druge nove pokrete koji udaraju na katolički nauk valja na laži odgovoriti istinom, na zloću dobrotom, na hereze istinskim naukom.

Danas po župama bujaju i karizmatski pokreti i molitvene zajednice, kako gledate na ove fenomene i smatrate li da i jedni i drugi trebaju biti pod nadležnosti mjesnih biskupa?

– U Crkvi postoje tri temeljne jurisdikcije ili vlasti: župnikova, biskupova i Papina. Takve karizmatske i molitvene zajednice trebaju biti pod nadzorom župnika, a župnici će podnijeti izvješće o njima biskupu. Ako se radi o novim redovničkim zajednicama i društvima posvećena života, valja ih prijaviti Svetoj Stolici i ona će o njima odlučiti. Tu je odluku Papa potpisao 1. studenoga 2020. u svome motupropriju

POLITIKA i ŽIVOT

Bliži se 25. godišnjica potpisivanja Daytonsko-pariškoga sporazuma, kakav je Vaš pogled na Bosnu i Hercegovinu četvrt stoljeća nakon?

– U vezi s Daytonom, gledano u retrospektivi od 25 godina, Hrvatima je očito da su počinjene tri kardinalne nepravde, koje su bile vidljive i tada, a pogotovo sada:

• ako se željela očuvati država BiH, onda s nje nije trebalo uklanjati naziv „Republika“. A ovako: pojam „republike“ dan je srpskom entitetu, a pojam federacije ovomu drugomu.
• nepravedno je bilo da se daytonska BiH, sastavljena od tri konstitutivna naroda, razdijeli u dva politička entiteta, jer su njezini većinski narodi trljajući ruke gledali u entitete kao u svoje „države“. Manjinski narod, koliko god bio papirnato konstitutivan, u rukama je domaćih političara ne jezičac na vagi, kako bi htjeli Hrvati, nego igrica za djecu. Ako je Dayton mijenjan više od 100 puta u ovih 25 godina, i to redovito na štetu hrvatskoga naroda, onda nije to ni – igrica za djecu!
• hrvatski su političari u daytonsko doba ispustili adute iz ruke da spašavaju hrvatski narod, a ne toliko državu na valovima vremena, jer se pokazalo da na Balkanu traju narodi, čak novi nastaju, a države se mijenjaju kao godišnja doba. Je li tada odgovornim hrvatskim pregovaračima – poput Bobana (+1997.), Šuška (+1998.), Tuđmana (+1999.) – vidiš li kako su „po redu“ umirali? – bilo obećavano da će se tijekom vremena i njima udovoljiti, pa popustili u svakom pogledu? Svakim smo danom politički slabiji unatoč tomu što nas naši gradski i parlamentarni oci zabeluhavaju drukčijim izjavama!

I Vi ste znali otvoreno istupati s obzirom na položaj hrvatskog naroda u BiH, a reakcije na Vaše istupe uvijek su bile pozitivno dočekane među pukom, može li hrvatski, katolički, živalj u BiH, i danas kada ste u mirovini računati na Vašu intelektualnu i duhovnu pomoć?

– Prepustimo novim i svježim duhovnim i intelektualnim snagama zalaganja za Katoličku Crkvu u hrvatskom narodu u BiH odnosno u Hercegovini. Svatko ima svoju odgovornost u dijelu vremena koje mu je Bog odredio i Crkva povjerila. Uvijek mi je žao kada čujem kako seneki vrhunski športaši „opraštaju“ od igre ili kluba ili reprezentacije: otpušten, potjeran, poražen, pregažen, nokautiran itd. Da se znao na vrijeme povući, ostavio bi „uspomenu za dugo sjećanje“ u svijetu. Crkva je nama svećenicima i biskupima odredila 75. godinu života, ako je dočekamo na nogama, i – povuci se! Tužno je bilo čuti prije Koncila kako su se u Crkvi toliko puta problemi „rješavali“ samo – sprovodima! Sviđa mi se misao i gesta pape Benedikta XVI. koji se povukao i s papinske službe kada je vidio da kao 85-godišnjak ne može doskočiti problemima kako bi on htio, uvjeren da prepušta stijeg obrane vjere i moralna nauka svježijemu i poletnijemu.

Kada se govori o neravnopravnosti Hrvata u BiH, u prvi plan se uvijek stavlja „fenomen“ Komšić, međunarodna zajednica, političko Sarajevo itd… a gdje smo u svemu mi, Hrvati, ima li naše odgovornosti?

– Mi smo Hrvati praktično izbačeni iz RS-a pred očima svega svijeta i preglasavaju nas u parlamentu FBiH-a, i drugi nam biraju predsjednika u predsjedništvo, isto tako pred očima svega svijeta. Kao da je međunarodna tu zato da Ujedinjenim nacijama i Europskoj uniji prijavi da u BiH „janje vuku vodu muti“. Država počiva na vojsci i diplomaciji. Nemaš ni vojske ni diplomacije. I da nešto značiš u svijetu bezdušne sile i farizejske diplomacije?!

Treba li se Crkva „petljati“ u politiku?

– Ne smije se „petljati“ predlažući svoje kandidate u sabore i predstavnike vlasti, zauzimati se za koju bi stranku trebalo glasovati i slično. Ali dužnost joj je javno iznijeti crkveni socijalni nauk, crkveno stajalište o nekim gorućim pitanjima koja pogađaju građane, a većina građana ujedno su i vjernici. Nedostojno je i nedopustivo da političari zovu Crkvu u pomoć kada je njima u interesu, a da je nemilosrdno kritiziraju što se „petlja“ u politiku ako se protivi njihovu grješnu nauku i glasu.

Što s političarima koji aktivno podržavaju i izglasavaju zakone i konvencije o pobačaju, a onda se regularno pričešćuju?

– To nije samo dvolično i farizejsko ponašanje, nego formalno grješno i bogohulno. I nije se dosta samo ispovjediti i poći na Pričest. Posljedice su njihova glasa katastrofalne u društvu. Kao da opljačkaju dvije velike banke, nanesu neprocjenjivu štetu građanima, odu na ispovijed i potom na Pričest. Ne mogu primiti ni oproštenja, kamoli Pričesti, dok ne vrate banke i građanima novac! To je smisao ispovijedi u ovoj zapovijedi Božjoj.

Vaša poruka za predstojeće Lokalne izbore?

– Uvijek ista muzika: neka ljudi glasuju po svojoj savjesti za one kandidate koji su u vrijeme ove slobode pokazali da imaju moralne savjesti! Ako su svi loši, onda birati one za koje se pretpostavlja da su malo manje loši!

ŽIVOT I SLUŽBA BISKUPA RATKA PERIĆA

Možete li se prisjetiti, kada ste osjetili svećenički poziv i kako je to izgledalo?

– U roditeljskom začetku smrtna tijela Bog daje besmrtnu dušu, razumnu i slobodnu, koja s tijelom čini ljudsku osobu. Bog već tada, zajedno s dušom, daje i duhovno zvanje. Tako naučavaju: Izaija (49), Jeremija (31), Pavao (Gal 1). To posijano zvanje ravna se po zakonu sjemena iz one prispodobe: jedno pade na kamen, drugo na ustabanani put, treće u šipražje, četvrto u plodnu zemlju. Plodno je tlo obiteljska molitva, ministrantska služba, čitanje poslanice u crkvi, u osmom razredu spontan razgovor sa župnikom koji dječaka uputi u sjemenište.

Možete li izdvojiti neku osobu ili osobe koje su najviše utjecale na Vaš duhovni rast?

–  Kako izdvojiti neku osobu od njih 95 učitelja, nastavnika, profesora, poglavara, župnika i biskupa, koji su sudjelovali u duhovnoj i moralno-intelektualnoj formaciji na putu prema svećeništvu od prvoga razreda osnovne 1951. do završna ispita na Urbanijani u Rimu 1971.? Svaka je takva osoba imala svoga utjecaja i na duhovan rast. Ali ako bi trebalo izdvojiti nekoga s kime sam nerazdvojivo povezan od prvoga razreda gimnazije do dan-danas i koji mi je bio i ostao duhovan primjer i duhovna pomoć jest blaženi kardinal Alojzije Stepinac, biskup i mučenik. Umro je u Krašiću 1960. kada je nas 140 sjemeništaraca samo prvoga razreda bilo u četiri odjeljenja na Šalati u Zagrebu. Bili smo mu svi razredi, nas 450 gimnazijalaca, na veličanstvenu sprovodu u katedrali, 13. veljače. Kolega Josip Mrzljak, krizmano kumče Stepinčevo iz Krašića, danas umirovljeni varaždinski biskup, dao mi je te godine ispod klupe knjigu Crvena ruža na oltaru, Stepinčev životopis od msgr. Pavla Jesiha (1890.-1963.), Toronto, 1950. Rado smo razgovarali o kard. Stepincu, divili se njegovoj vjernosti Bogu i Crkvi i neustrašivosti pred komunističkim plašilom. U bogosloviji na Kaptolu (1963.-65.) često smo bili na molitvama i ministriranju u katedrali pokraj Stepinčeva groba. Na teologiji u Rimu (1965.-69.), u biblioteci Zavoda sv. Jeronima moglo se naći već desetak životopisa na raznim jezicima i mnoštvo članaka o Stepincu, drukčijega tenora od jugo-propagande. To mi je bio poticaj da za magisterij uzmem temu „Uloga kardinala Stepinca u odnosima između Crkve i države“, 1969. Rektorska služba u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima (1979.-1992.) uključivala je da se svake godine priredi svečana zadušnica odnosno spomen Misa u povodu obljetnice Stepinčeve smrti, 10. veljače, kamo su kao glavni slavitelji pozivani kardinali. Radost na beatifikaciji u Mariji Bistrici 1998. pod vodstvom sv. Ivana  Pavla II., pape, kada  pada dijaboličan mit klevete i laži. Širenje Stepinčeva kulta širom domovine. U Hercegovini više takvih gesta i slavlja. Uključenje u Katoličko-pravoslavnu komisiju HBK-SPC o osobi i djelu kardinala Stepinca pod predsjedanjem predstavnika Svete  Stolice, 2016.-2017., pružilo je još veću povezanost s Blaženikom. Bilo je više duhovnih vježbi po životu i djelu blaženoga Stepinca koje su se ukoričile u monografiju „Nada koja ne postiđuje“, 2018. A njezinih desetak prezentacija, uglavnom hrvatskih biskupa, skupio je don Željko Majić u novu knjigu pod naslovom „Ljubav koja ne prestaje“, 2019. Beatifikacija u Katoličkoj Crkvi nije  smišljena kao prigoda da se još dopuni ili sve blokira ako se što zaboravilo prije kanonizacije, nego kao mogućnost pojačana lokalna štovanja prema Blaženiku u vidu njegova univerzalna priznanja s Božjim glasom – čudom. U nas gotovo svi blaženici nisu doživjeli toliko štovanja koliko sam Stepinac. Bog ima svoje račune koje mu nitko na zemlji ne može pomrsiti, jer On „čudesno uzvisuje prijatelja svoga“ (Ps 4). Već ga je i uzvisio i proslavio!

Obnašali ste važne crkvene službe od domovine pa sve do Rima, između ostalog, bili ste rektor i Papinskog hrvatskog zavoda sv Jeronima, bili ste profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, a onda Vas je Papa Ivan Pavao II imenovao mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim administratorom trebinjsko-mrkanskim; došli ste u porušen i popaljen Mostar i Hercegovinu, kako ste se osjećali u tim trenucima, od vječnog Rima do spaljenog „Jeruzalema“?

– Kada se tako odgovorna zadaća svojski prihvati, onda se teret i ne osjeti. Službu sam prihvatio hrabreći se Pavlovom izrekom: Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Uživio sam se u službu i nisam toliko osjećao ni „nevolje“ ni „mnoge“, a nije da ih nije bilo i u ratu i u poraću. Poslije rata pristupilo se i duhovnoj i materijalnoj obnovi. Izvrsni suradnici koji se razumiju u gradnju, u ekonomiju, u crkvene poslove, čak i u politiku. Jesmo bili srušeni, više od stotinu crkvenih objekata, kuća, crkava, samostana, grobalja bilo je demolirano i devastirano. Nastojali smo gotovo sve obnoviti do Jubilarne 2000. godine. Koncentrirali smo se na Mostar: osim Ordinarijata, tu su i druge biskupijske ustanove: Katedrala kao majka svih crkava u dijecezi od 1980., mjesečnik Crkva na kamenu koja je dosegnula oko 450 brojeva i 160 knjiga od 1980., Biskupijski caritas s desetak grana i stotinjak zaposlenika od 1982., Teološki institut sa svršenim studentima – vjeroučiteljima u školama od 1987., Katehetski ured, Svećenički dom za umirovljene župnike od 2003., Kulturno-duhovni centar za sve što potpada pod ljudsko i crkveno umijeće: arhiv, biblioteka, slike, kipove, s mogućnošću izložaba. U Mostaru su diobom katedralne župe nastale četiri gradske župe posvećene Evanđelistima 1993. i sv. Tomi apostolu 2011. Radili smo u zacrtanoj brazdi prethodnih biskupa Petra i Pavla, u skladu sa smjernicama Svete Stolice.

Vaše biskupsko ređenje bilo je organizirano u posebnim ratnim okolnostima u Neumu, na Križevo 1992. godine, Vaš posvetitelj bio je blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, možete li se kratko prisjetiti tih trenutaka?

– Da. Najprije se razgovaralo da ređenje bude u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Njezin je kardinalski naslov tada držao zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić. Kada nam se učinilo da bi se ređenje moglo prenijeti u Hercegovinu, sve je bilo pripremljeno u katedrali u Mostaru za 14. rujna ratne 1992. I prigodne spomen-sličice otiskane. Ali spremniji su bili dušmani koji su tih dana usuli granatama po gradu i katedrali da je preostao samo Neum. Uz glavnoga reditelja kard. Kuharića bio je nadbiskup Josip Uhač, tajnik Kongregacije za širenje vjere, i biskup Pavao Žanić. Iz blokirana Sarajeva na jedvite se jade probio nadbiskup Vinko Puljić i došao u Neum. Hvala mu i ovom prilikom.

Ne možemo se ne dotaknuti „hercegovačkog slučaja“ i „međugorskog fenomena“; neposluh fratara u nekim župama, i navodna ukazanja Blažene Djevice Marije. Od svojih i crkvenih stajališta nikada niste ni milimetra odstupili iako ste se našli na vjetrometini udara sa svih strana, pa čak ste bili i oteti, možete li iz ove perspektive predvidjeti razvoj situacije s obzirom na navedena pitanja?

– Sve je u Božjim rukama. I nemoguće je išta predvidjeti osim, ako čovjek želi zlo raditi, ne može se  dobru nadati. U psalmu govorimo Bogu: „Pravda i Pravednost temelj su prijestolja tvoga, Ljubav i Istina koračaju pred tobom“ (Ps 89). Ako biskupovoj katedri nije temelj pravda, i ako ga ne vodi istina u ljubavi (Ef 4,15), onda je temelj njegovoj kući pijesak, koju lako otpuhne i najmanji pljusak. Isto vrijedi i za fratra i za biskupa!

Vaše biskupsko geslo je „Kroz mnoge nam je nevolje“ , i zaista su Vas one znale pratiti kroz biskupstvo, no kad se osvrnete na te godine za Vama, po čemu ćete ih najviše pamtiti?

– Možda su dva nasilja malo zapamtljivija: jedno stvarno, drugo nestvarno. Prvo, koje i Ti spominješ, višesatno zlosilje ispred katedrale pa do „doma sv. Ante“ u Cimu, predgrađu Mostara, 2. travnja 1995. Sve je prikazano u Crkvi na kamenu, 5/1995., s umetkom od 8 stranica. Jedan od nasilnika koji nas je utrpao u auto – bio je i don Ante, kancelar, u autu – govorio je sam sa sobom: Danas je riješen hercegovački slučaj! Oj, kamo sreće, silni otmičari! Ali jest taj bezuman i nehuman čin i prirediteljâ i izvoditeljâ bio povod za radikalno rješenje: bio je zaustavljen bilo koji premještaj franjevcima u župama dok se ne riješi pitanje dekretalnih župa iz 1899. Generalni kapitul Reda u Asizu 1997. bio je za radikalno rješenje i posluh Papi. Nad Provincijom visio je Damoklov mač njezina ukinuća ako se ne prihvati svetostolički dekret Romanis Pontificibus iz 1975. Vicegeneral o. Ottenbreit izjavljuje u Mostaru: „Ne treba nam nekatolički fratar!“ Mi smo se vodili dvama načelima u pastoralu: Držimo se ekleziologije i prava kako je prikazano u knjizi Hercegovačka afera dr. Marka Perića, Mostar, 2002. (knjiga je napisana 1977.) i gradimo crkve i župne kuće u novim župama! Umjesno je ovdje navesti nedavnu razložnu rečenicu fra Gabrijela Mioča, ravnatelja i odgovorna urednika Naših ognjišta, u podnaslovu VL-a, 7. rujna 2020.: „Što se tiče ‘Hercegovačkog slučaja’, priznajem, šteta je što nismo odmah prihvatili dekret i izvršili ga. Bilo bi bolje i za Provinciju i za Biskupiju, posebno za narod.“

Drugo je nasilje, pravo divljaštvo, klevetnički film iz svibnja 2017. pod naslovom „Od Fatime do Međugorja“, gdje su neki domaći potvoritelji, srebroljupci, unajmili nekoga ruskoga bivšeg kagebeovca da prikaže kako je biskup Žanić bio suradnik UDBE, a njegov nasljednik suradnik KGB-a, ruske Udbe. Samo što režiser, kada je pustio film na internet pod uvjetom plati pa prati! – nije uskliknuo samu sebi: „Danas je riješen međugorski fenomen!“ To je toliko bezumno nasilje na zdrav razum, gdje slika ne prati tekst, niti tekst ima veze s ijednom izmišljotinom, da je generalni vikar don Željko Majić sa svoja dva osvrta temeljito raznio čitavu agendu zločinačko-udružena pothvata. Oba su biskupa oklevetana u vezi s Međugorjem, prvi, da je slijedio upute UDBE, a drugi da je zvao u pomoć KGB da dokusuri Međugorje. Niti su dokazali da je prvi udbaš, ni drugi da je kagebeovac, niti je Sveta Stolica povjerovala u te besmislice, niti se film uspio pravo ni razviti, eutanaziran je u početku. Neka donesu jedno slovo, glas, sliku kojom bi potvrdili da je biskup uopće bio upleten u tu komunističku vragoliju da s pomoću KGB-a ruši Međugorje. Kao da se Međugorje ne urušava svojim kontradikcijama!

Napisali ste mnoštvo članaka i knjiga, nastupali na brojnim simpozijima, održali mnoštvo duhovnih vježbi svećenstvu, redovnicima, svećeničkim pripravnicima i slično, možemo li očekivati da ćete se ovakvoj vrsti apostolata i u mirovini posvetiti, ili, da skratimo, čime će se biskup Ratko Perić baviti u mirovini?

– Mirovina je vrijeme pojačane molitve i mira, a ne toliko rada. Molitve za novoga biskupa Petra, za njegove suradnike, svećenike, redovnike, redovnice i sav puk Božji koji je povjeren pastoralnoj odgovornosti novoga Pastira. A, dadne li Bog zdravlja, bilo bi korisno dovršiti neke davno započete poslove. Čovjek snuje, a Bog određuje. Neka se Božja ispuni!

Dnevnik.ba