Propovijed nadbiskupa Vukšića na misi u povodu 150. obljetnice dolaska milosrdnica u BiH

Sestra Filomena Massi iz Ljubljane, sestra Rufina Radonić iz Pleternice u Slavoniji, Rajmunda Perentin iz Izole u Istri i sestra Emilija Gašparić iz Varaždina. To su, prema starim zapisima, imena i podrijetlo četiriju prvih katoličkih redovnica koje su, točno prije 150 godina, 14. studenoga 1871. stigle u Sarajevo iz Zagreba.

Bio je utorak kad su pristigle ove članice Družbe milosrdnih sestara svetoga Vinka Paulskoga, odnosno Družbe kćeri kršćanske ljubavi, kako je ovu zajednicu početno nazvao njezin utemeljitelj sveti Vinko Paulski. Naime, ovaj svetac, poznat kao apostol kršćanske ljubavi, zajedno sa svetom Lujzom de Marillac, osnovao je ovu zajednicu u Parizu 1633. godine.

Mlade, pune života i poletne, predane svome zvanju i s velikim povjerenjem u Božju providnost, došle su kao kćeri i službenice kršćanske ljubavi na poziv tadašnjega apostolskog vikara, vrlo iskusnoga biskupa fra Paškala Vujičića, koji je prije dolaska na službu u naše krajeve i sam bio misionarski biskup najprije u Albaniji a potom u Egiptu te mu je tadašnji bosanski apostolski vikarijat bila treća biskupska služba.

Crkveni redovi, družbe, pokreti i razne druge zajednice obično imaju jednog utemeljitelja, od kojih su mnogi ili već proglašeni svecima ili se vode postupci za njihovu kanonizaciju. Međutim, Družba milosrdnih sestara ima dvoje svojih utemeljitelja i oboje su sveci. Sveti Vinko je kanoniziran 1737. godine i spomendan mu se slavi 27. rujna a u cijeloj Crkvi je zaštitnik siromaha, bolesnika, socijalnih i karitativnih radnika. Sveta Lujza pak kanonizirana je 1934. godine i njezin liturgijski spomen je 15. ožujka a proglašena je zaštitnicom socijalnih djela.

Okupljeni smo danas na ovoj svetoj misi u povodu 150. obljetnice dolaska spomenutih sestara s nakanom da se sa zahvalnošću sjetimo prije svega njih koje su, darujući sebe, na ovim prostorima započele plemenito djelo kršćanske ljubavi i služenja svoje redovničke zajednice i katoličkih redovnica uopće. A stoljeće i pol kasnije, to sjeme ženskoga redovništva u Bosni i Hercegovini izraslo je u stablo koje čini 17 grana, jer je toliko ženskih redovničkih zajednica, u većem ili manjem broju, u ovom času prisutno u našim biskupijama. Odnosno, na području ove Biskupske konferencije u našim mjesnim Crkvama danas djeluje oko 480 redovnica.

Bogu hvala što je započeo to dobro djelo. On je također učinio da to dobro djelo raste i razvija se. Zahvaljujemo Bogu svomu kad se god sjetimo sestara koje su označile taj početak. Uvijek se u svakoj svojoj molitvi, kako bi rekao sveti Pavao, za njih s radošću molimo i, zbog njihova udjela u evanđelju od onoga prvog dana sve do sada, uvjereni smo da će Bog također učiniti da to dobro djelo nastavi napredovati i da će se dovršiti do Dana Krista Isusa (usp. Fil 1,1-6).

Prema mišljenju ponajboljih poznavatelja crkvenoga socijalnog i karitativnog djelovanja, način života u Družbi kćeri kršćanske ljubavi bila je originalna i karakteristična novina svetoga Vinka jer je, u času kad je osnovana, ova družba svojim načinom djelovanja započela posvema nov put redovničkoga života, nepoznat u crkvenom životu u prethodnom razdoblju. Naime, redovnice njegove zajednice nisu više, kao što je prevladavao običaj do tada, živjele zatvorenim životom u svojim samostanima, nego su se našle na putovima svijeta, da bi bile u službi osoba u potrebi tamo gdje su ljudi živjeli i gdje god su se nalazili: u bolnicama, zatvorima, školama, privatnim kućama, svratištima, među bolesnima, gladnima, siromasima, nepismenima, prosjacima i beskućnicima ostavljenim na ulicama. Ustvari, osim već ustaljenih i tradicionalnih redovničkih zavjeta čistoće, poslušnosti i siromaštva, sveti Vinko je u zajednici svojih duhovnih kćeriju uveo i zavjet ustrajnosti u služenju siromasima i predvidio način ostvarivanja toga plemenitoga djela u društvu svoga vremena čija su naselja obilovala brojnim osobama u bijednom materijalnom stanju.

Na primjer, da bi se zavjet služenja ostvario, svojim sestrama pisao je da je njihov samostan u kućama bolesnika, samostanska ćelija da im je u iznajmljenoj sobi, a njihov samostanski klaustar da su gradske ulice i bolesničke sobe. Samostanska klauzura njegovih sestara želio je da bude njihova poslušnost. Rešetka na prozorima prema svijetu da bude strah Božji, a njihov redovnički veo da bude sveta čednost.

Odnosno pisao je doslovce: „Duh družbe sastoji se u tome da se darujete Bogu, da ljubite našega Gospodina i da mu služite u osobi siromaha, tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa, u njihovim kućama i drugdje, te da poučavate siromašne djevojke, djecu i općenito sve koje vam Božja providnost šalje.“

Početna zajednica Milosrdnih sestara svetoga Vinka razgranala se, prema podacima koji su na raspolaganju, u 12 kongregacija i sve nose ime svetoga Vinka. One sve zajedno danas imaju oko 20.000 sestara i djeluju u preko 90 zemalja te bi po tomu, kad ih se uzme sve zajedno, bile najbrojnija ženska redovnička zajednica u cijeloj Crkvi. Jedna od tih zajednica je Družba čije je glavno sjedište u Zagrebu, a jedna njezina provincija ima sjedište u Sarajevu i okuplja sestre koje djeluju u zdravstvu, socijalnom i karitativnom području, u odgoju i obrazovanju, u dječjim vrtićima i domovima za stare i nemoćne.

Zahvaljujemo svim sestrama koje su kroz proteklih 15 desetljeća svoje živote, molitve i djela ugradile u našu Crkvu i zazivamo blagoslov dragoga Boga za sadašnje sestre kako bi se ovo djelo nastavilo. „Zato i molimo – zajedno s apostolom Pavlom – uvijek za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista“ (2 Sol 1,11-12).

Savjet kako ostvarivati kršćanski ideal ljubavi prema potrebnima u jednom svom tekstu ostavio je sveti Vinko kada piše: „Ne smijemo siromahe prosuđivati po izvanjskom držanju i odgoju, niti po njihovoj duševnoj obdarenosti kako se čini da je imaju, jer su oni često oporije i neizgrađene naravi. Ako naprotiv siromahe promatrate obasjani svjetlom vjere, uočit ćete da ih prati podjednaka sudbina kao i Sina Božjega, koji je odabrao biti siromašan. I kad je trpio, premda je gotovo izgubio obličje čovjeka, postavši poganima ludost, a Židovima sablazan, on se njima pokazao kao navjestitelj blage vijesti siromasima (…). To i mi moramo osjetiti u duši i nasljedovati ono što je Krist učinio, to jest brinuti se za siromašne, tješeći ih, pomažući im i preporučujući ih.

Krist htjede roditi se kao siromašan, siromašne odabra sebi za učenike, a sam postade služiteljem siromaha i u toj mjeri dionikom njihova položaja te reče kako će sve što je dobro ili zlo učinjeno siromasima držati kao da je njemu učinjeno. Bog ljubi siromašne, pa zato voli i one koji njih ljube: jer kad netko nekoga voli, on osjećajem ljubavi obuhvaća i one koji tomu pružaju svjedočanstvo prijateljstva i uslužnosti. Zato se i mi nadamo da će nas Bog ljubiti poradi siromaha. (…)

Ljubav je veća od bilo kakvih propisa, i njoj mora sve težiti. Ona je uzvišena gospodarica, pa valja izvršavati što naređuje. Obnovljenim osjećajem duha iskazujmo dakle svoju službu siromasima. Posebno tražimo sve one koji su napušteni i koji prose jer su nam oni dani kao gospodari i zaštitnici.“

Po zagovoru svetoga Vinka i svete Lujze neka tako bude u životu svih kršćana, a ponajprije svih sestara čije zajednice u ovim Božjim ugodnicima prepoznaju svoje osnivače! Po Kristu Gospodinu našemu.