Gosti predavači bili su prof. dr. Nerzuk Ćurak s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i vlč. mr. Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkog tjednika. Moderator i voditelj programa bio je vlč. dr. Mario Bernadić.

U uvodu vlč. Bernadić predstavio je slobodu govora kao jedan od stupova demokratskog društva, koji je ipak barem do sada ostajao ponešto i nedorečen. Danski filozof Søren Kierkegaard slobodu govora vidio je kao kompenzaciju za slobodu misli koju ljudi odbijaju koristiti, što znači da iza slobodnog govora počesto stoji površna, neodgovorna i ishitrena misao. U sličnom kontekstu američki spisatelj Harlan Ellison primijetio je: „Nemate pravo na svoje mišljenje. Imate pravo na svoje informirano mišljenje, jer nitko nema pravo živjeti u neznanju.“ U kontekstu razmatranja jedne takve površne slobode govora, vlč. Bernadić osvrnuo se na problem novinarskog senzacionalizma, ustvrdivši da u korijenu naznačene riječi stoji latinski sensus (osjećaj). To bi značilo da novinarski senzacionalizam uz pomoć pretjerivanja, prenaglašavanja i informativne manipulacije prvenstveno nastoji utjecati na čovjekove osjećaje, a ne razum. Tu se cilja na čovjekova smiona nadanja, ali isto tako i na njegove najdublje strahove.

Dr. Ćurak izlaganje je naslovio „Sloboda govora i porast govora mržnje u umreženom društvu.“ Smatra da se svijet u kojem živimo promijenio i znatno više nego što mislimo i uopće opažamo. Današnje bi se vrijeme moglo nazvati „medijskim vremenom“, unutar kojeg čovjek egzistira kao „zatočenik medijskog prostora“. To bi značilo da čovjek nije više samo korisnik medijskih informacija nego je i on sam u međuvremenu postao medij. On rado prepričava informacije koje čuje, te spremno dijeli i prosljeđuje različite vijesti na društvenim mrežama. Čovjek, kao da je postao produženom rukom medija, slično kao što su pametni telefon i tablet postali produženom rukom samog čovjeka. Dr. Ćurak smatra da je tu riječ o ontološkoj promjeni čovjekove stvarnosti. Od homo sapiensa on se prometnuo u „homo connectusa“. Pri tome ga ohrabruju i sami mediji i masovno potiču svoje čitatelje i korisnike da i sami postaju hobi novinari; da im šalju fotografije i priče ukoliko što usput snime i zabilježe zanimljivo. No, upravo idući u tom smjeru nailazimo na veliki problem današnjice. Reklo bi se da danas više ne postoje „povlaštene naracije“. Ljudi počinju jednako vrednovati ono što pročitaju na Twitteru, vide na nekom Reality TV programu ili što doznaju iz neke ozbiljne znanstvene publikacije. Drugi problem umreženog društva bi bili sami njegovi plodovi. Paradoksalno ili ne, društvo slobodnih i protočnih informacija na kraju je iznjedrilo ekstremne ideologije i pokrete za koje se vjerovalo da su odavno nadvladane. U tom smislu, Europu sve više zahvaća novi vali ekstremnih desničarskih i ljevičarskih populističkih pokreta. Nekako se dogodilo da se na temeljima slobode govora izrode akteri koji uopće ne vjeruju u istu. Ipak, dr. Ćurak zaključuje da premda koncept slobode govora neosporno trpi od mnogih mana, nepobitno je da su na njoj utemeljena najuspješnija svjetska društva.

Vlč. Vajdner u izlaganju „Masovni mediji – dar ili prokletstvo za čovječanstvo“ nastojao je ukazati na dubinsku dimenziju slobode govora, kao i na sve ono što sloboda govora nije, premda se javno tako predstavlja. Pri tome se osobito osvrnuo na zabrinjavajući fenomen tzv. „slobodnih tema“. U tome smislu u zapadnom medijskom prostoru današnjice postoje teme unutar kojih se sve smije: i vrijeđati, i blatiti, i klevetati, i izrugivati itd. S druge strane, neke druge teme se pokazuju ograđenima i zaštićenim visokim i čvrstim zidom političke korektnosti, i glede njih se mora dobro paziti kako se i što već piše. Pri tome je teško ne primijetiti da upravo Katolička Crkva danas predstavlja jednu od onih najizričitijih „slobodnih tema“ zapadnog medijskog prostora o kojoj se smije pisati i iznositi kako već tko i što hoće. No, u današnjem medijskom prostoru nitko nije bez šansi. Recimo, čak i u našoj zemlji postoji solidna zakonska regulativa o slobodi govora, unutar koje postoji jasno razlikovanje slobode govora i govora mržnje, te gdje postoji jasno izražen zahtjev za novinarsku i uredničku profesionalnu odgovornost. Spomenuta regulativa između ostalog zahtijeva od medija da objavljuju reakcije pojedinaca i institucija koje su ti mediji prethodno u nečem bili javno prozvali. Vlč. Vajdner na kraju primjećuje da mnogi kao da ne žele ili ne znaju koristiti zakonske mogućnosti glede iznošenja vlastitog stava i mišljenja, te smatra kako bi na tim prostorima itekako trebalo raditi na podizanju medijske kulture i svijesti, i to osobito kod mladih generacija.

Nakon oba izlaganja uslijedila je i diskusija, a zatim i zajedničko druženje.

Program teoloških tribina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu održava se uz partnerstvo Zaklade Konrad Adenauer iz Njemačke.