Benoist de Sinety rođen je 1968. g. Nakon završenog studija teologije u Bruxellesu, kardinal Jean-Marie Lustiger zaredio ga je za svećenika u Parizu 1997. godine. Od 2009. do 2016. godine bio je župnik župe Saint-Germain-des-Prés. Između ostalih službi koje su mu povjerene, bio je studentski kapelan i predstavnik Katoličke Crkve za brigu o migrantima u Parizu. Trenutačno je na službi u Nadbiskupiji Lille. Knjigu Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost napisao je dok je bio generalni vikar pariškog nadbiskupa (2016.-2021.).

Poštovani mons. de Sinety, Vaša knjiga Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost prije dva mjeseca objavljena je u izdanju JRS-a i na hrvatskom jeziku. Predstavljena je u više naših gradova i pobudila je značajan interes pa se već do kraja godine očekuje i drugo izdanje. Papa Franjo je Vašu knjigu nazvao “pravim draguljem”. Kako je do toga došlo te kakav je odjek ona imala u Francuskoj?

Knjiga je u Francuskoj izašla u proljeće 2018. Naišla je na dobar prijem u našoj Crkvi, privukla je pažnju osoba koje već aktivno pomažu i podržavaju migrante. U institucionalnijem dijelu Crkve uglavnom šutnja… Papa je pročitao knjigu koju mu je u zrakoplovu dala jedna novinarka za vrijeme putovanja na Svjetski susret mladih u Panamu, u siječnju 2019. Po dolasku u Panamu govorio je o njoj pred biskupima Latinske Amerike. Nakon toga je velikodušno odvojio od svoga vremena i primio grupu mladih iz Pariza koju sam pratio.

Naslov knjige podsjeća na temu Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu “Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ” (10.-16. srpnja 2022.), kao i na riječi Jean-Paul Sartrea: “Chaque parole a une conséquence. Chaque silence aussi”[“Svaka riječ ima posljedice. Tako i svaka šutnja”]. Stoga je, osobito za kršćane i sve koji promiču ljubav prema bližnjemu, važno dignuti glas kada su u pitanju potlačeni, u ovom slučaju migranti. Što neke ili mnoge među nama u tome koči?

Mislim da nas ponajviše sprečava nelagoda, zato ne dižemo glas. Naš osjećaj nelagode pred situacijom u kojoj se nalaze migranti, a koju mi pogrešno shvaćamo i vidimo da nema jednostavnog rješenja. Zato šutimo i pritom osjećamo izvjesnu krivnju. Što se tiče mene osobno, s vremenom sve manje znam što treba raditi, ali sam sve više siguran u ono što ne treba raditi!

Biskup Bože Radoš u predgovoru hrvatskom izdanju naglašava da Vaša “knjiga poziva na hrabrost” te da je “hrabrost pročitati ovu knjigu! Izložiti se mišljenju koje nije u trendu i koje može ‘kontaminirati naš trijezni stav o migrantima’. Hrabrost je staviti u pitanje svoj stav, odnosno priznati da to često i nije moj osobno izgrađeni stav, nego tek nešto presnimljeno s matrice javnoga mnijenja”. I Vi u knjizi bez sustezanja priznajete da su Vaši današnji stavovi plod sazrijevanja i da niste prije tako razmišljali. Možete li nam ukratko opisati taj proces vlastitog sazrijevanja?

Duboko vjerujem u ono što je kardinal de Lubac jednom prilikom rekao bogoslovima koji su bili ojađeni zbog stanja u Crkvi koje im je sličilo na teren pun ruševina. Rekao im je: Da, Crkva je teren pun ruševina. Ali svatko od vas ima pred sobom jedan kamen koji možete i trebate podići! 

Često smo obeshrabreni i govorimo si kako se ništa ne može učiniti: sve je previše komplicirano i na jednoj nama nedostižnog razini. Istina je da se nitko ne osjeća sposobnim promijeniti svijet. Ali svatko od nas ima jedan kamen koji može podignuti. Ta svijest me potiče na djelovanje: trebam  podići kamen kako bih sudjelovao u izgradnji jednog svijeta koji malo više sliči na Kraljevstvo Božje. Prvi korak prema svjesnosti događa se kada susretnemo određenu osobu. Susret sa strancem daje mu mogućnost da postane brat. A s bratom se više ne postupa kao sa strancem…

Oštri ste u prosudbi prema našoj zapadnoj civilizaciji. Kažete: Mi smo razmažena djeca, zaokupljeni konzumerizmom i samodopadnim gledanjem u ogledalo, navikli smo se na luksuz u nesrazmjeru s potrebama većine stanovništva na zemlji. Zapravo ste vrlo realni u svojim stavovima. Pišete kako ste prije nekoliko godina u župi uspjeli uvjeriti neke župljane kako su iznosi najamnine koje su tražili od mladih podstanara bili preveliki i da su bili u nesrazmjeru s njihovim stvarnim potrebama. Kako je bilo moguće uvjeriti ljude u to?

Svi mi u sebi imamo taj glas savjesti koji nas ne pušta na miru. Prigovara nam. Za one koji žele slijediti Krista, taj glas savjesti rasvijetljen je Duhom Svetim. Kada krštenike pozovete da promisle o svojim svakodnevnim postupcima, kada ih pozovete na preispitivanje njihove valjanosti u svjetlu Evanđelja, kojiput uvide da su krenuli u pogrešnom smjeru. Da nešto rade “kao i svi drugi”, ne misleći pritom na posljedice…

Evo još jednog primjera: sjećam se zaručnika koji su mi nekoliko dana prije vjenčanja rekli da su dobro razmislili i odlučili da neće ići na bračno putovanje na Pacifičko otočje o kojem su sanjali: postali su svjesni da tako veliki trošak nema smisla i da njihova sreća ne ovisi o tom iznosu novca. Radije su ga podijelili sa siromasima i otišli negdje bliže.

“Veličina jednog naroda, jedne civilizacije mjeri se njezinom ljudskošću”, pišete u knjizi. Imate li dojam da je naša ljudskost ili solidarnost katkad selektivna? Također, primjećujete da intelektualci i političari na vlasti, ne samo oni koji trguju populizmom, iskorištavaju strah od ljudi koji, osobito s Juga i Istoka, migriraju u Europu. Oni sa zadovoljstvom potpiruju strah šireći ovu opasnu ideju o strancu koji bi nam neminovno bio neprijatelj. Mons. Sinety, Vi analizirate i odgovornost političara te kritizirate ono što bi se moglo prozvati populizmom: “Upravljati državom vodeći se mišljenjem većine (Francuza) golema je glupost koja vodi do urušavanja naših vrednota”. Koliko su danas kršćanske vrednote ugrožene upravo nacionalizmom i populizmom onih koji tvrde da se bore za „kršćanske vrednote“?

Ne poznajem nijednu kršćansku vrednotu koja bi bila suprotna Evanđelju. Crkva je oduvijek bila prostor kušnje za političku vlast koja je nastoji podjarmiti, instrumentalizirati kako bi na taj način potvrđivala svoj legitimitet ili pak zadržavala u pokornosti najsiromašnije. Međutim, Crkva treba biti mjesto koje neprestano poziva na revoluciju, nenasilnu, na revoluciju savjesti i morala. Svaki krštenik treba osjetiti Isusov poziv da nikada ne odustane od života u duhu Blaženstava. Oni koji su nam dani za primjer nikada nisu bogati ni zasićeni, niti su moćni niti najjači.

Možete li nam objasniti ovu svoju tvrdnju: “Podržavati integraciju pridošlica, kojeg god statusa, predstavlja ulaganje u budućnost, sprečavanje socijalnih problema, problema sa zapošljavanjem i zdravstvom za daljnjih desetak ili petnaestak godina”?

Ako ljudima koji dolaze ne pomognemo u učenju jezika, ako im ne omogućimo da nam obrazlože zbog čega žele živjeti ovdje; ako se ne čini ništa po pitanju njihove sigurnosti, ako ih  neprestano odbijamo i isključujemo, mi proizvodimo očaj. A očaj vodi do bijesa, do revolta, a onda i do nasilja.

Kada  se stotinama tisuća ljudi u Francuskoj uskraćuje pravo boravka, radi se doista o vrlo smjelim odlukama. Tim osobama treba ili omogućiti povratak u njihovu zemlju ili im dopustiti da kod nas pristojno žive. Ali ne može se ljude, nakon što im se odbije reguliranje statusa, ostaviti bez papira i bez prava na rad i poslije se čuditi što se neki od njih loše ponašaju.

Nedavno ste objavili novu knjigu Nos 7 pechés capitaux: la fraternité seule politique possible [Naših 7 glavnih grijeha. Bratstvo: jedina moguća politika]. Prethodna se zvala La fraternité sinon rien: La force transformante de l’Evangile [Bratstvo ili ništa. Preobražavajuća snaga Evanđelja]. Knjiga Treba dignuti glas također poziva na bratstvo. Primjetno je da je bratstvo Vaša središnja tema. Možete li to obrazložiti?

Zato što je bratstvo ključ svega. Bratstvo je radosna vijest Evanđelja: Imate jednog Oca: Kršćanin zna da je Bog Otac svih ljudskih bića. Znači da više nema stranaca! Naravno da je stvarnost kompleksna i da zajednički život nije nimalo jednostavan. Ali mi znamo da smo svi ljubljeni istom ljubavlju i da nas sve, bez ikakve iznimke, okuplja pogled našeg Oca. Na nama je da uvidimo praktične posljedice u našem svakodnevnom životu. U svakom slučaju, ne možemo reći da nismo znali.

Devedesetih godina, za vrijeme rata, boravili ste neko vrijeme u Mostaru kao volonter jedne humanitarne udruge. Možete li nam nešto reći o tom iskustvu? 

Od studenog 1993. do srpnja 1994. boravio sam u Bosni i Hercegovini. U dobi od 25 godina otkrio sam stvarnost rata. Susreo sam prekrasne, nevjerojatno hrabre i sasvim nepoznate ljude u mnoštvu nasilja i kukavičluka. Shvatio sam da tragedija rata nije samo u tome što sije smrt i patnju, nego i u tome što je mnogim muškarcima i ženama omogućeno da ubijaju i drugima nanose bol, na sasvim legalan način. I da se nakon toga mora dalje živjeti…

Vidio sam da je nasilje kojem sam bio svjedok u meni izazivalo grozni poriv da i sam posegnem za nasiljem i taj mehanizam je doista zastrašujući.

Pozvani ste u Lovran na Mediteranske teološke susrete na kojima će 11. srpnja biti i predstavljanje Vaše knjige Treba dignuti glas, ali ste u to vrijeme na Camiño de Santiago (Put svetog Jakova) pa ćete se prisutnima javiti online. Niste prvi put na Caminu. Kakva su Vam iskustva s tog hodočašća? Ove godine je ono zacijelo drugačije jer je na drugoj strani kontinenta u tijeku jezivi rat, ruska agresija na Ukrajinu, uz brojne poginule osobe i neprestana razaranja… Kako se na hodočašću i inače nosite s osjećajem nemoći? 

Bez braće, sestara i bez molitve ne bih mogao biti kršćanin. Na Caminu imam i jedno i drugo. Lijepo bratstvo u skupini s kojom hodam sedam godina. I molitvu na putu usred umora i napora, i usred prekrasne prirode. I iznova, na stazama kojim hodamo, priča o kamenu kojeg treba podignuti, dobiva sav svoj smisao: onaj koji hoda, ima oko sebe jako puno kamenčića!

Vjerujem da aktivno sudjelujete u sinodalnom hodu Vaše mjesne Crkve i da se radujete što je sestra Nathalie Becquart, Vaša sunarodnjakinja, imenovana dotajnicom Sinode. Kako gledate na sinodalni hod Crkve u Francuskoj i drugim zemljama?

Jako mi je drago da je sestra Nathalie Becquart dobila ovu visoku odgovornost. U Parizu smo tijekom nekoliko godina zajedno radili u pastoralu za studente. Jako je bitno da u organizaciji  upravljanja Crkvom više ne sudjeluje samo 50% čovječanstva!

U mojoj župi smo za vrijeme korizme svake subote ispitivali ljude koji su prolazili ispred crkve. Pitali smo ih kako vide Katoličku crkvu. Mnogi su rekli da su razočarani zato što nije na visini njihovih očekivanja.

Mislim da je papa Franjo otvorio jedan prozor koji više nitko neće moći zatvoriti. Kao kad je Ivan XXIII sazvao Drugi vatikanski koncil: mnogi od onih koji su u kuriji imali različite odgovornosti, pokušavali su ograničiti njegove učinke i nisu uspjeli. Tako će biti i što se tiče sinodalnosti: mnogi žele maksimalno ograničiti prostor razmišljanja i dijaloga o ovom pitanju. Neće im poći za rukom. Jer je vjetar Duha Svetoga isuviše jak da bi mogli zatvoriti prozor!

Razgovarao: Branko Jurić, polis.ba

S francuskog prevela: m. s. Vesna Zovkić

Intervju na francuskom jeziku: Benoist de Sinety: Rencontrer l’étranger c’est lui permettre de devenir un frère