Nastavak rada u europskom kontekstu na temi sinodalnosti koju je podastro papa Franjo bio je u središtu savjetovanja 43 sudionika, među kojima su bili kardinali, biskupi i teolozi. Nije objavljena zajednička izjava na kraju susreta, no izvješća šest skupina podijeljenih po jezicima, predstavljena u subotu, daju uvid u sadržaje dijaloga o sinodskom radnom dokumentu “Instrumentum laboris”.

U izvješćima se nalazi i ocjena da je Katolička Crkva u Europi “podijeljena i iscrpljena”. Trebala bi utažiti potrebu za “cijeljenjem kolektivnih rana” i mora biti “poniznija i otvorenija za svijet”, piše u izvješćima. No “Europa nije više središte Crkve, samo je Rim srce Crkve”, ocijenili su sudionici sastanka. Pri obnoviteljskim naporima potrebno je ne podleći opasnosti nostalgije, štoviše, vrijedi uzajamno učiti između istočne i zapadne Europe i biti svjestan “ekumenske šanse” Europe. Europski sudionici Sinode poručili su osim toga da se katoličanstvo mora živjeti “u daljini” i sukladno načelu “globalno misliti, lokalno djelovati”.

Sudionici su razgovarali i o pitanjima službi u Crkvi. U jednoj od jezičnih skupina zaključeno je da se mora prevladati klerikalizam, a da se pritom ne oduzmu specifične kompetencije svećenicima i biskupima. U francuskoj jezičnoj skupini očitovano je upozorenje na opasnost “birokratizacije” i pozvano na jačanje “obveze savjetovanja” i supsidijarnost. “Instrumentum laboris” doduše naglašava učiteljski autoritet biskupske konferencije, ali pritom valja postavljati pitanje: “Što to konkretno znači?”, piše u izvješću jedne od tri engleske jezične skupine. Predlaže se oblikovanje novih službi, kao primjerice duhovne pratnje.

Koje bi službe bile od pomoći i potrebe, ovisi o potrebama i mogućnostima mjesne Crkve, zaključila je njemačka jezična skupina. Ona traži “izobrazbu, obvezu polaganja odgovornosti i transparentnost”. Skupina ističe pritom da bi transparentnost ipak mogla biti opasna u zemljama u kojima je Crkva izložena progonu. U kratkom izvješću spomenuta je i tema žena u Crkvi. Sinoda mora o tome “dati signal, kako bi bila uvjerljiva”, tvrdi njemačka jezična skupina, koju su činila i dva biskupa iz istočne Europe, dok su austrijski sudionici bili uvršteni u druge jezične skupine.

Dvije skupine predložile su “europsku sinodu”, kako bi se iskustvo sinodalnosti pretočilo u Europi i dugoročno u redovitu crkvenu skupštinu na razini kontinenta. Kao mogući primjer navedene su inicijative iz Južne Amerike, pri čemu bi bilo potrebno stvoriti strukturu “u našem vlastitom europskom stilu”, naznačio je teolog Christoph Theobald iz organizacijske skupine radionica. Time bi, tvrdi, postojala veća mogućnost razumijevanja, solidarnosti i sklada unatoč postojećim razlikama, “dijeljenja zajedništva naših rovova” i jačanje specifične karizme Crkve u Europi.

U zaključcima skupina o temi sinodalnosti navodi se da je dosadašnji sinodski proces bio vrlo plodan te da se mora nastaviti. Opća biskupska sinoda ne smije pritom biti “završna točka”, stoga se predlažu redoviti susreti na svim razinama Crkve i nakon nje.

“Nova sinodska kultura može se samo učiti činjenjem”, navodi se u zaključcima. Kako bi to bilo uspješno, potrebni su između ostaloga izobrazba u “razlikovanju” kao i učenje “razgovora u duhu” te novo otkrivanje “karizmi krštenja”, budući je krštenje temelj poslanja kršćana u svijetu. Stoga bi se procesima inicijacije, uvođenja u kršćanstvo, u budućnosti trebalo posvetiti više pozornosti.

Susret u prostorijama bogoslovije u Linzu metodološki se oslanjao na vatikansku Biskupsku sinodu. Najveći dio trodnevnog programa zauzimao je rad ukupno šest skupina po šest osoba. Pritom su u više navrata obrađena vodeća pitanja iz dokumenta “Instrumentum laboris”, a svaki je sastanak započinjao šutnjom. Cijeli događaj, uključujući i rad u skupinama kao i završno predstavljanje rezultata i rasprava u plenumu, kao i duhovni poticaji češkog filozofa religije i svećenika Tomasa Halika, odvijao se bez sudjelovanja javnosti.