„Iskreno sam se trudio osluškivati pripovijesti, događaje, ljude, sve vas koje sam sretao na svom putu: želio sam upoznati barem idealno sve, ali iznad svega posljednje…”. U riječima kojima se nadbiskup Carlo Maria Martini oprostio od građana Milana 8. rujna 2002. godine bio je prije svega vidljiv pastir koji je uvijek tražio dijalog. Dijalog s vjernicima najveće biskupije na svijetu koju je vodio 22 godine, ali i s mnogima koji su u njemu vidjeli prvu moralnu odrednicu grada. „Otac-pastir“, pažljiv prema životima koji su mu povjereni, ali i čovjek kulture, isusovac i briljantan poznavatelj Svetoga pisma, rektor najprije Papinskog biblijskog instituta, a potom i Sveučilišta Gregoriana.

Don Colmegna: učitelj i prijatelj koji me toliko toga naučio
Učitelj i prijatelj. Ovako se Martinija danas, deset godina nakon smrti, a 20 nakon onog dirljivog oproštaja u milanskoj katedrali, sjeća don Virginio Colmegna, 77-godišnji milanski „svećenik zajednice“ („prete di comunità“), kojega je tadašnji novi nadbiskup rođen u Torinu, a stigao iz Rima 1980. godine, odmah poslao u predgrađe, u Sesto San Giovanni, kao župnika i „dušu“ zajednice za osobe s invaliditetom Parpagliona. I koji je 1993. pozvan da vodi Caritas Ambrosiana, završivši tu službu 2004. kako bi osnovao Kuću milosrđa, ostavštinu isusovačkog nadbiskupa u Milanu. Don Colmegna smatra kardinala Martinija „učiteljem i prijateljem“, koji je, kako kaže u opširnom intervjuu za Vatican News, „educirao moju savjest, kao i mnoge savjesti vjernika“.

Godine formacije i akademske predanosti
Don Virginio govori o snažnim temama iz Martinijevih godina biskupovanja u Milanu, kamo ga je, „kao s oblaka“, poslao Ivan Pavao II., kada je u drugoj godini bio rektor Papinskog sveučilišta Gregoriana. Ali i o posljednjih deset godina njegova života u Jeruzalemu i Gallarateu, gdje je, u kući za starije i bolesne isusovce, 85-godišnji kardinal, ranjen Parkinsonovom bolešću, preminuo 31. kolovoza 2012. godine. No prije nego što ga je Wojtyla zaredio za biskupa, Carlo Maria pridružio se Isusovačkoj družbi sa 17 godina, zaređen je za svećenika s 25. Teologiju je specijalizirao na Sveučilištu Gregoriana s 31. Godine 1966. završio je i studij Svetog pisma na Biblicumu i tri godina kasnije, u dobi od 42 godine, postaje rektor, ostajući tamo do 1978., kada je pozvan da vodi cijelo sveučilište – Gregorianu. Tih je godina objavio brojne studije o Riječi Božjoj, ali prije svega uredio je, zajedno s drugim stručnjacima različitih kršćanskih vjeroispovijesti, kritičko izdanje grčkoga Novoga zavjeta. Aktivnog u ekumenskom dijalogu i u dijalogu sa židovstvom, Pavao VI. ga je 1978. pozvao da propovijeda korizmene duhovne vježbe u Vatikanu.

Dolazak u Milano 1980. i poziv u nadbiskupiju
Don Colmegna se prisjeća da je u „olovnim“ godinama terorizma i velikih društvenih napetosti, on kao mladi „svećenik-radnik“ bio pozvan od novog nadbiskupa „da živi s njim tri dana“, u međusobnom dijeljenju i molitvi, prije nego što je poslan u predgrađa i među invalidne osobe. Tako „sam otkrio da se i izbori solidarnosti – kaže u intervjuu – rađaju iz slušanja Duha koji prosvjetljuje“. Martini to objašnjava cijeloj biskupiji u prvom pastoralnom pismu, posvećenom kontemplativnoj dimenziji života.

Od Škole Riječi do Katedre nevjernika
U svojoj strastvenoj i dirljivoj priči don Virginio podsjeća na mnoge nadbiskupove inovativne inicijative, počevši od Škole Riječi, kako bi vjernicima pomogao u pristupu Svetom Pismu, kroz lectio divina. Tu su potom škola osposobljavanja za socijalno i političko opredjeljenje i, od 1987., niz dvodijelnih susreta o „pitanjima vjere“, koje on naziva Katedrom nevjernika. Na kraju i velika „Assemblea di Sichem“, s ciljem da pozove mlade na misiju u gradu. Drugačijim stilom od pape Franje, isusovački brat Martini izražavao je konkretnu blizinu vjernicima i svećenicima, ističe don Colmegna. „Došao bi navečer, iznenađujuće, u našu zajednicu za osobe s invaliditetom i razgovarao s njima, dajući vjerodostojnost Evanđelja“. Ili bi telefonirao više puta da se raspita o svećeniku, možda u krizi zvanja, „koga je poslao da radi sa mnom“.

Posljednji Martinijevi dani, fizička patnja i patnja za Crkvu
Naposljetku, on govori i posljednjim Martinijevim danima, o novom biblijskom istraživanju i zagovornoj molitvi za mir u Jeruzalemu, te o fizičkoj patnji i poteškoćama Crkve u Gallarateu. Predsjednik Kuće milosrđa podsjeća na posljednji razgovor s Benediktom XVI. u lipnju 2012. „Njegov pomoćnik don Damiano prisjeća se da su njegove riječi postale teške za razumjeti – kaže nam don Virginio – a ipak je želio Papi predati svoju ljubav prema Crkvi koja je trebala promjenu, kao i unutarnju patnju koju je proživljavao. I vjerujem da je papa Franjo prihvatio ovaj znak i dao kontinuitet toj njegovoj želji”. U nastavku cijeli intervju s don Virginijem Colmegnom.

Koje Vam je najživlje sjećanje na Carla Maria Martinija? Koji susret, koje njegove riječi i danas odzvanjaju u Vašem srcu?
Mnogo je riječi koje odjekuju, posebno od samog početka kad je Martini stigao u Milano (u veljači 1980.) i kad sam mu prvi put pisao. Bilo je teških trenutaka, velikih društvenih tenzija i tražio sam razgovor s njim. Čak mi je predložio da odem u zgradu nadbiskupije da živim s njim tri dana, da onda zajedno otkrijemo mandat koji je zamislio za mene. Nakon trenutaka molitve, rekao mi je: „Idi i surađuj u Sesto San Giovanni s osobama s invaliditetom“. Odatle se rodio cijeli smisao moga svećeničkog života, otkrivši da i izbori zauzimanja, solidarnosti, blizine, proizlaze iz ovog slušanja Duha koji prosvjetljuje. Martini me to naučio. Kad sam ga upoznao, za mene se promijenio pojam autoriteta: on nije bio autoritaran, nego autoritet, osoba koja poučava, tako da je uistinu postao učitelj, koji je educirao i moju savjest. Kao i tolike druge savjesti vjernika, obilježene Riječju Božjom slušanom, proživljenom, moljenom.

Rekli ste da ne biste bili tako radostan svećenik da niste upoznali kardinala Martinija koji Vam je vratio zadovoljstvo biti svećenik. Zašto Vas je susret s njim toliko obilježio?
Jer mi je doista dao osjećaj poziva koji je sposoban pronaći svoje korijene u cjelini odgovora, u Evanđelju koje govori. U ovom razdoblju, između ostalog, u kojem je riječ zapravo riječ s malim „r“, u kojem je svi koriste, ne daju joj zasluge, draž, suštinski angažman. Odnosno, da bude obilježena ljepotom Evanđelja koja onda obvezuje život. Govorio sam to za prvo iskustvo s njim, ali i kad me poslao u Sesto San Giovanni u zajednicu za osobe s invaliditetom Parpagliona, u crkvu na periferiji. Sjećam se da sam ga našao tamo, u svojoj zajednici. Došao je iznenada navečer. Pa i za one najmanje, one slabe koji su bili tu, obilježeni umorom, imao je riječi koje su mogle otvoriti prostor za vjerodostojnost Evanđelja. Eto, dakle, radost biti svećenik, pa i mlad čovjek koji je dao sve, ne samo za socijalnu pomoć, bilo je i to, nego prije svega otkriti životnost Evanđelja, ljepotu bivanja – koristim ovu jaku riječ – “posvećeni Evanđelju”. Često su me nazivali „svećenikom posljednjih“: ne, mi smo svećenici obilježeni ljepotom Evanđelja, ovim teološkim mjestom, a to je siromaštvo, to su siromasi, posljednji. Vjerujem da sam tu svježinu koncilske Crkve živio kao veliki dar.

Govorili ste o evanđelju, o Božjoj Riječi koja je bila središte učenja kardinala Martinija. Za njega je dijalog bio „temelj kao sastavni dio potrage za istinom“. Je li to učenje uvijek proizlazilo iz Božje Riječi?
Da, ta Božja Riječ koja je tada postajala življena riječ u dijalogu. Uvijek mu je bila draža razlika između „mišljenja i nemišljenja“ od razlike između „vjernika i nevjernika“. Plodnost Evanđelja koje treba navijestiti, koje papa Franjo živi u ovom razdoblju patnje, a koje je Martini duboko živio, pripada Crkvi koja ostavlja mjesta za proroštvo. Ali to je Riječ koja se živi, pjeva, slavi. Uostalom, od Martinija smo svi učili lectio divina: u toj Katedrali punoj mladih koji su čitali, meditirali s njim. A onda ova predanost redizajniranju strategija. Puno sam naučio iz Martinijeve posljednje faze života, od one slabosti, krhkosti. Ponekad se to zaboravlja. Naučio me osjećaju ograničenja: kad sam ga otišao posjetiti u Gallarate, nježno mi je stisnuo ruku. Don Damiano (Modena, Martinijev tajnik i pomoćnik od 2009. do njegove smrti), onaj koji ga je pratio u posljednjim danima njegova života, upravo me to naučio: da u Martiniju ima nježnosti. Darovao mi je veliko prijateljstvo… Sjećam se kad su migranti prvi put ušli u crkvu, Martini me odmah nazvao telefonom i rekao: „Nemoj zvati policiju, pokušaj s njima razgovarati do kraja, uvjeriti ih da se ne čini sukob“. Bili su to dani dijaloga i na kraju smo uspjeli. I njegova je sreća bila što je uspio „isprazniti“ crkvu, kako je i trebalo, ali ju je ostavio povećavši kapacitet za dijalog. Dijalog koji također prelazi granice, koji donosi blagost i odaziv.

Što se tiče Martinijevog učenja o milosrđu, već ste se u drugim prilikama prisjetili da je kod njega sve polazilo od duhovnosti i kulture. To je naznačio i u svom prvom pastirskom pismu u Milanu?
Kad me poslao u Kuću milosrđa (Casa della Carità), otišao sam mu reći: „Ali, riječ ‘milosrđe’ (‘ljubav’) ne može se svesti na ‘milostinju’ i živjeti samo na taj način?“. Odgovorio je: „Ima i toga, no prije svega milosrđe preplavljuje pravednost, solidarnost, blizinu, bliskost i gura ih i tamo gdje nema društvene koristi“. A dar besplatnosti dolazi iz ovog izvanrednog iskustva. Kad je napravio prvi pastoralni plan o kontemplativnoj dimenziji življenja, koju danas shvaćam, u ovom još aktualnijem kontekstu, mnogi svećenici Ambrozijanci, pa i mi „praktičari“, komentirali smo: „Čim dođe, kaže nam da molimo?“. Između ostalog, paradoksalno je da je pastoralni plan Milanske biskupije mons. Delpinija za ovu godinu o molitvi. To je kontemplativna dimenzija, rekao bi Martini, kao sposobnost navještaja iz zatvora, na mjestima gdje se živi, gdje se proturječi.

Milosrđe je to koje se, dakle, također temelji na duhovnosti i kulturološkim istraživanjima. Je li zbog toga Martini želio da vaša Kuća milosrđa, koja je dio njegove ostavštine biskupiji, bude i središte kulturnog razvoja, formacije i studija, dakle Akademija milosrđa?
Naravno! Rekao je: „Milosrđe je mudro“, „Ljubav je mudra“. Odnosno, karitativnost nije karitativnost u slabom smislu riječi. Sposobna je za istraživanje. Toliko da u Kući milosrđa postoji „Biblioteca di confine“ („Biblioteka granice“), tako smo je nazvali, u kojoj postoji taj kontinuirani kulturni rad, također dijalog i s nevjernicima, koji prelazi preko kulturoloških mjesta. Pogotovo ako uzmemo u obzir da mi u Kući milosrđa primamo posljednje od posljednjih. No potrebno je mnogo kompetencije i znanja. Tako je ona postala kulturno mjesto koje surađuje sa strpljivošću i tvrdoglavošću, rekao bih. Ali to kažem i za sebe: sposobnost učenja, znanja, jednostavno nije „buonismo“. To je kulturološki bogata sposobnost poezije, kulture. Sjećam se kada je iz Nigerije stigla Nobelova nagrada za književnost koju je dobio Wole Soyinka… a mi ih nastavljamo zvati „jadnicima“. Svaka je osoba nositelj kulture, stoga svatko mora biti predmetom naše brige i sposobnosti za afektivni odnos. To je ono što nam je omogućilo da dijalogiziramo i učinimo svojom veliku pouku don Lorenza Milanija i njegove „pučke škole“. Uz prihvat i gostoljubivost koja postaje popularna edukacija, kojoj danas prijeti da izostaje, učinjena s ritmovima svakodnevice. Naučiti kopati po vlastitoj savjesti i unijeti ono što je Martini nazivao „nemir milosrđa“. „Neka nevjernik u tebi govori – rekao bi mi – razgovaraj duboko, iznutra“. To je iznimno aktualno u ovom razdoblju. Mislim i na divnu meditaciju koju papa Franjo vodi o starosti, on koji je sada u invalidskim kolicima, i koji donosi toliko plodnosti, poštujući dob, ali u stalnom dijalogu, počevši od ljudskog stanja, kako bi ponovno otkrio mudrost.

Upravo ste govorili o papi Franji. I vi ste uvjereni, poput mnogih, da se san kardinala Martinija, izrečen europskim biskupima 1999. godine, o siromašnoj Crkvi, mladoj Crkvi, u kojoj se ženama priznaje njihova velika vrijednost, ostvaruje u Franjinu pontifikatu?
Najavljuje se, konačno postoji taj prostor koji se otvara. Martini je imao drugačiji stil od onog pape Franje. Njegov se ton činio gotovo profesionalnim, postojala je velika sposobnost da se Crkva vidi kao teološko mjesto, koje se susreće sa siromaštvom i ograničenjima, ali i s teološkim, pastoralnim bogatstvom. Nije sustav socijalne skrbi koji traži veću prisutnost žena. Nego je to ministerijalni temelj Crkve s mladim i ljubljenim licem. Velika skupština u Sichemu (biskupijski hod za misiju mladih u Crkvi od 1988. do 1989.) s mladima u Palalidu u Milanu i njezina pozornost na prisutnost žena, još uvijek je veliki izazov, koji se mora interpretirati. To je temeljna tema radosti, zajednička između Martinija i Franje. Radost svećenika dugujem njemu, a i sada, sa svojih 77 godina i svim naporima, slabostima i krhkostima, nastojim biti sposoban za to. Ponekad je mogao djelovati kao distancirana osoba, ali je umjesto toga brinuo o ljudima: ujutro bi me katkad nazvao telefonom da sazna za tog i tog svećenika koji je u poteškoćama, možda je bio u krizi zvanja, i tražio od mene da ga pustim na posao sa sobom, kao otac-pastir. Martini je bio intelektualac, ali inzistiram, bio je veliki pastir Crkve koja duboko živi ovaj svakodnevni život i preteča procesa zajedništva. To je doista sinodski. Sinodalna ga je Crkva anticipirala, živeći je čak i u posljednje vrijeme kada je patio zbog slabosti, krhkosti Crkve, zbog njezine udaljenosti. I tu je patnju nosio u svom srcu.

Da, radost i osjećaj patnje koje je uspio pronaći i u posljednjim teškim godinama bolesti, od 2008., kako se prisjeća i don Damiano…
Kad sam ga išao posjetiti u Gallarate, ali i kad smo išli u Jeruzalem, s dva autobusa iz Kuće milosrđa, što je bilo na početku, održao nam je izvanrednu lekciju o obilovanju milosrđa, milosrđa koje dolazi od granica i koje ti ulazi s radošću besplatnosti. Ono koje nema godina, ali poštuje krhkost različitih životnih dobi. Često zaboravljamo posljednje Martinijeve godine: to nije Martini iz vijesti. To je kardinal koji je, kada je papa Benedikt došao u Milano 2. lipnja 2012., htio ići i posljednji put susresti ga s toliko truda, a tada se njegove riječi više nisu razumjele, kako mi je rekao don Damiano. Ipak, želio je predati Benediktu XVI., gotovo iz proročke perspektive, tu ljubav prema Crkvi koja je trebala promjenu i patnju koju je proživljavao. I vjerujem da je papa Franjo prihvatio ovaj znak i dao kontinuitet ovoj kulturnoj, svakodnevnoj, teškoj i bolnoj želji koju je Martini živio u sebi. Puno me je naučio.

Inicijative prisjećanja Ambrozijanske Crkve
Ambrozijanska Crkva spomenula se kardinala Martinija, na desetu obljetnicu njegove smrti, zajedno s nadbiskupima Schusterom, Colombom i Tettamanzijem, biskupijskim euharistijskim slavljem 30. kolovoza u katedrali. Liturgiju je predvodio nadbiskup Mario Delpini, a među koncelebrantima su bili oci isusovci Carlo Casalone, predsjednik zaklade Carlo Maria Martini i Iuri Sandrin, župnik župe San Fedele. U srijedu 31. kolovoza, također u Duomu (milanska katedrala), na grobu kardinala Martinija, na rasporedu je bio susret sjećanja i svjedočanstva posvećen kardinalu dijaloga pod nazivom „Carlo Maria Martini, milanski prorok“, koji je promovirao nadsvećenik katedrale Gianantoni Borgonovo, s izborom spisa koje je uredio Massimiliano Finazzer Flory i intervencijama samog mons. Borgonove, urednika Corriere della Sera Luciana Fontane, don Damiana Modene i Armanda Torna. Za tu priliku zaklada Carlo Maria Martini objavila je na web stranici Fondazionemartini.it tečaj dijaloga u sekciji Educational. Kardinal je zapravo izabrao dijalog kao temeljni stav susreta s drugima.