Redovito javlja svoje dojmove boravka u zemlji u kojoj je utočište, sigurnost i zaštitu našlo više od milijun i dvjesto tisuća ljudi. Za mnoge od njih skrbi Isusovačka služba za izbjeglice, kojoj podršku u radu dva mjeseca pruža o. Barun, nastavljajući i na drugom kontinentu ostvarivati univerzalnu misiju te međunarodne katoličke humanitarne organizacije – pratiti, služiti i zagovarati izbjeglice i sve prisilno raseljene osobe, prenosi Vatican News. Barun dijeli i osluškuje teške i traumatične životne priče stotina tisuća izbjeglica – o nasilju, prijetnjama, zastrašivanju, progonstvu. Istaknuo je kako često čuje rečenicu: „Hvala što želite čuti moju priču. Činjenica da imam priliku nekome izreći svoju životnu priču čini me na neki način čovjekom.” Evo, što znači i koliko je važno da imamo vremena za druge: samo ih poslušati već je jako puno, a kamoli ako dopustimo da nas njihova životna priča dotakne i mijenja, poručuje o. Barun iz Ugande.

Život bez kanalizacije, razvijene infrastrukture i nerijetko – struje, o. Barun opisuje: „Ja osobno to promatram i trudim se živjeti u skladu sa zavjetom siromaštva koji sam kao redovnik isusovac dao Bogu: da se manje pouzdam u svoje snage ili materijalne mogućnosti, a više u Njegovu ljubav i snagu. Riječ je tu o unutarnjoj slobodi i raspoloživosti za Božju volju. Jednostavnije, s manje. Tako bih imenovao glavnu karakteristiku svojeg života ovdje u Ugandi. I kad bolje razmislim, sjetim se i svojeg života, čini mi se da smo to, tu jednostavnost, mi u Hrvatskoj ili u Europi izgubili. Životi su nam ispunjeni svime i svačime, većinu stvari uzimamo zdravo za gotovo, od struje do pitke vode. Dakako, možemo reći da je to suvremeni standard života. Nažalost, za milijune u Ugandi, za milijune u svijetu, to nije slučaj. Uz to, vrlo je vjerojatno da naš ‘zapadni’ stil života, život u izobilju, život daleko iznad onoga što nam je potrebno za dostojanstven i sretan život, nije ni održiv za cijelo čovječanstvo“.  Većina Uganđana, kao i izbjeglica, su katolici, vjera i duhovnost iznimno su im važne dimenzije života. Vjera je ono što im je dalo i što im daje snagu da prežive sve poteškoće, nasilje, prijetnje, sve traume koje su proživjeli i životne poteškoće koje i sada proživljavaju. Kao odgovor na svoje izbjegličko iskustvo, njihov odnos s Bogom i molitveno zajedništvo s braćom i sestrama osnažilo ih je i pomoglo da u sebi stvore temelje izdržljivosti i otpornosti na sve trenutačne i buduće probleme i izazove. I ovo vrijedi bez obzira na to koje su religije ili kršćanske denominacije, ističe Barun.

Isusovačka služba za izbjeglice u Ugandi najviše pomaže izbjeglicama kroz njihovu edukaciju i obrazovanje. Samo u Adjumaniju Isusovačka služba za izbjeglice financijski podržava pet izbjegličkih srednjih škola, daje stotine stipendija za obične srednje i za stručne srednje škole. Obrazovanje je u Ugandi jedini jamac ili barem prilika za izlaz iz siromaštva, za promjenu životnog standarda, za omogućavanje kvalitetnijeg i ljepšeg života novoj generaciji. Ipak, za većinu ljudi obrazovanje je preskupo, premda godišnja školarina iznosi oko 260 kuna. Druga glavna dimenzija rada Isusovačke službe za izbjeglice na sjeveru Ugande je pomirenje i izgradnja mira. U tom projektu glavni su suradnici učitelji i učenici škola, vjerske vođe različitih religija i kršćanskih denominacija te mladi.