Krist jučer, danas i uvijek. Isti Spasitelj. Ista trnova kruna. Ista predragocjena krv koja se prolijeva za spasenje svijeta. Samo su drugi suci. Druga imena tužitelja i druge okolnosti. No, ista je procedura presuđivanja. U Isusovo vrijeme, kao i u sva vremena prije i poslije njega, ljudi su se, u svrhu pokoravanja i osuđivanja drugih, služili dvjema uhodanim vještinama: nasiljem kojim su izazivali strah i lažima kojima se prikrivalo nasilje. To je vještina „oceubojice i zavodnika“ ljudskog roda od početka.

Tu metodu uspješno se prakticiralo kako u vrijeme Nerona i Dioklecijana, tako i u vrijeme XX. stoljeća. Jednako je primijenjivana na Istoku i na Zapadu, u zemljama povijesnog kršćanstva, kao i u zemljama poganstva. Misterij zla, naime,  nemoguće je shvatiti samo ljudskim umom. Potrebno ga je staviti u kontekst Isusova procesa, drame njegova križnog puta. Kako inače razumjeti izdajnički poljubac njegova učenika i apostola Jude? Ili pak Petrovo odreknuće u zoru Velikoga petka pred običnom sluškinjom? Kako razumjeti čudno prijateljstvo Židova Heroda i Rimljanina Pilata koji se inače nisu ni pozdravljali, ni podnosili.

Ali, u jednom su se danu i događaju složili: Ovog čovjeka, Isusa Nazarećanina, treba ukloniti s pozornice svijeta. Premda nisu našli nikakve krivice, članovi Velikog vijeća i okupljena svjetina zatražiše i dobiše od „tuđinca i stranca Pilata“ da ga pogubi. Nađoše se zajedno predstavnici „izabranog naroda“ s predstavnikom okupatorske rimske uprave. Dogovoriše se i osudiše Isusa, ni kriva ni dužna. Bože moj, je li to moguće, zapitao se u homiliji nakon otpjevane Muke po Ivanu biskup Večerin.

„Ne shvaćamo kako su njegovi apostoli mogli napustiti svoga Učitelja s kojim su tri pune godine hodali, razgovarali i planirali“, napomenuo je. „Ne smijemo gubiti iz vida kako je Isusov proces trajna, povijesna konstanta koja se ponavlja. A mi aktivni ili pasivni sudionici u tom procesu. Blago nama ako se nađemo u ulogama s pozitivnim obilježjem poput Šimuna i Veronike. Zahvalni za milost koju primamo po zaslugama muke i smrti našega Isusa Krista, molimo žarko neka neizmjerna vrijednost Isusove muke bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a  u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga“, dodao je biskup.

Muku je pjevao Katedralni zbor „Albe Vidaković“ kojim je ravnao Miroslav Stantić. U obredima je sudjelovala i velika skupina „čuvara Božjeg groba“, mladića koji su revnosno i ove godine obavili tu dužnost tijekom Velikog petka i Velike subote.