Večernji susret je dobrodošlicom otvorio Ivica Vuletić, vlasnik Knjižare Nova i član UKI-ja, čestitajući autoru na dvjema knjigama objavljenim 2024. godine (Signa temporum) te za potonju nagrađenu Nagradom Josipa i Ivana Kozarca za znanstvenu knjigu godine.

Svečano predstavljanje je vodila i o knjizi govorila predsjednica UKI-ja i sveučilišna profesorica dr. sc. Ružica Pšihistal, sveučilišni prof., pjesnik i autor sedam knjiga o Bibliji i književnosti dr. sc. Dean Slavić te autor, sveučilišni prof. dr. sc. Krešimir Šimić, koji je uvodno čestitao Ivici Vuletiću i Knjižari Nova na priznanju Ministarstva kulture i medija (2. mjesto za najbolju samostalnu knjižaru u Hrvatskoj) te članici UKI-ja katoličkoj novinarki Nevenki Špoljarić na dodjeli Državne nagrade za volontiranje u 2024. godini (kategorija volonterka) Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

„Znanstvena monografija „Književnost, i nešto više. Biblija-književnost“  pruža  presjek znanstvenih istraživanja o odnosu Biblije i zapadne književne kulture na temelju analize povijesti tog odnosa i suvremenih teoretskih utjecaja, osobito pogleda posstrukturalističkih književnih teorija na čitanje Biblije, ali i obrnutog utjecaja same Biblije na suvremene književne teorije, posebice arhetipsku književnu teoriju“, uvodno je pojasnila Pšihistal.

Znanstveno kompetentan prinos govoru o djelu ponudio je Slavić razloživši kako je pristup temi vidljiv iz specifičnih motrišta te je doprinos proučavanju odnosa Biblije i zapadne književne kulture. Promišljao je o tome što je Biblija upila iz književnosti, a što književnost iz Biblije naglasivši kako se u djelu iščitavaju dimenzije svetoga i lijepoga te se prosječnom čitatelju isplati uložiti napor iščitavanju usustavljenog interdiscipinarnog čitanja Šimićeve nove knjige (izdavač Disput, Zagreb) sastavljene od uvoda i četiri poglavlja: O imenima; Biblija kao književnost; Književnost kao Biblija; Biblija i književnost. Slavić je otkrio kako književni žanrovi (tragedija, komedija, satira) korespondiraju s Biblijom i obrnuto, nizao primjere spomenuvši i Knjigu o Jobu u kojoj se ogleda ironija, Molierovog Škrtca, Preobražaj Franza Kafke (Gregor Samsa bio je kukac/čovjek); primjere književnika koji su htjeli izbaciti Bibliju kroz vrata, a ona im se vratila kroz prozor, zaključivši da književnost služi zabaviti plemenite ljude.

Pšihistal je naglasila da Šimić temi nije pristupio kao znanstvenik ateist, a istovremeno je održao znanstveni integritet, semiotiku i u toj ravnoteži istraživao Bibliju – sveti tekst, Božju riječ, ‘Knjigu nad knjigama’, te ponudio neiscrpan repozitorij, dovevši do zaključka kako Biblija može spasiti književnost. Također, analizirala je poglavlja monografije za drugo rekavši da prikazuje odnos od srednjovjekovnih mislioca do novijih teoretičara o poimanju Biblije, ujedno i književne knjige i knjige objavljenja.

Tijekom predstavljanja čulo se kako autor približuje „kako patristički pisci kao sv. Jeronim, sv. Augustin i drugi isprva nisu u stilistici Biblije vidjeli klasičnu književnost jer nije odgovarala antičkoj grčko-rimskoj književno-retoričkoj kulturi i njezinom književnom ukusu“. Naime, patristi, osobito sv. Augustin, u Bibliji su počeli otkrivati ‘uzvišenost’ njezina vlastita stila, ali se tek u romantizmu počelo snažnije gledati s književnih gledišta na Bibliju, te je tada počelo uspostavljanje nove romantičarske veze između Biblije i književnosti.

“Šimić se usredotočuje na rad oksfordskog profesora Matthewa Arnolda, koji je u opticaj uveo izraz ‘Biblija kao književnost’. Osim naratoloških i retoričkih studija, autor opisuje kako su biblijske tekstove proučavali i književno-teorijski pravci (nova kritika, strukturalizam, ruski formalizam, poststrukturalizam, semiotika, dekonstrukcija, psihoanalitički pristup, ideološke i feminističke kritike). Pisci Biblije, uočava autor, imaju zajedničko svojstvo s pojedinim piscima (Proust, Kafka, Beckett) koji nastoje stvoriti nešto što je drugačije, čak i važnije od sâme književnosti. Šimić naglašava presudnu ulogu Biblije na oblikovanje književnosti koje teži modelu kerigme tj. objave, te djelom zaključno poručuje: ‘Književnost od rastakanja može ‘spasiti’ upravo Biblija, ako se ponovno uvidi da je ona književnost – ali i nešto više od same književnosti.’ Ističe kako je “biblijski logos Tijelo – Corpus –  koje nije ‘zatvoreno’ već ‘ otvoreno’, kenotičko Tijelo“, razložila je Pšihistal.

Krešimir Šimić zahvalio je svima za dolazak u predbožićnom terminu, govorio o definiranju književnosti kao kanonu (izbor tekstova) i autorstvu koje je poststrukturalizam dekonstruirao na štetu književnosti. Potaknuo je prisutne vjernike, teologe, bibličare na zajedničko pomišljaje o odnosu književnosti i Biblije te se razgovaralo o formativnoj vrijednosti čitanja Biblije, osluškivanju Božje riječi, svetom čitanju, tradicijskom utjecaju kulture čitanja dobrog štiva. „Biblija posjeduje strukture književnog teksta, stil kao književni tekst, značenja, instrumenti književne teorije su jako korisni u istraživačkom procesu, ali valja sačuvati razliku između svetog i svjetovnog teksta“, rekla je Pšihistal te zaželjela sretan i miran Božić.