Župnik Hrgić pozdravio je sve sudionike slavlja na čelu s biskupom. Podsjetio je da je zagrebački nadbiskup Antun Bauer utemeljio župu Sv. Josipa u Slatini 15. listopada 1919. godine. Ustvrdio je da župa predstavlja prvi redoviti oblik življenja u Crkvi, odnosno njezina pastorala koji povezuje, usmjerava i uključuje sve krštene u zajedništvo poslanja koje se u njoj ostvaruje. Župa Sv. Josipa u Slatini tijekom minulih sto godina nastojala je biti takvom zajednicom. Zahvalio je svima koji su u nju ugradili svoje sposobnosti, ljubav i znanje, napose prvom župniku Stjepanu Lesnyju, zatim Juliju Bürgeru, koji je 1944. godine umro mučeničkom smrću, ocima konventualcima koji su obnašali župničku službu nakon II. svjetskog rata, potom župnicima Stjepanu Mičeviću, Franji Udovičiću i Vladimiru Škrinjariću. Zahvalio je i svim župnim vikarima te đakonima koji su tamo vršili svoj praktikum. Također je zahvalio sestrama Družbe Presvetog Srca Isusova za prisutnost u gradu Slatini i djelovanje u župi Sv. Josipa više od osamdeset godina.

Osobitu zahvalnost izrekao je biskupu za njegovu povezanost sa župom još iz vremena dok je bila u sastavu Zagrebačke nadbiskupije, a osobito za njegovu pažnju i brigu, za svaku poticajnu riječ, pomoć, pohod i molitvenu blizinu koju joj je iskazivao u posljednje dvadeset i dvije godine otkako je ona u sastavu Požeške biskupije. Također mu je zahvalio što je 2003. godine u gradu Slatini osnovao novu župu Bl. Ivana Merza.

Dok slavimo stotu obljetnicu župe, u časnoj prošlosti naših roditelja, baka i djedova, u njihovoj ljubavi, žrtvi i vjernosti nalazimo poticaj i nadahnuće za poslanje sadašnjem i budućim naraštajima, zaključio je župnik Hrgić.

Potom su biskupa pozdravili predstavnici župljana Josip i Vesna Bičanić, a mladi odjeveni u narodne nošnje uručili mu dar.

Zahvalivši za riječi dobrodošlice, biskup je uzvratio pozdravom svim sudionicima slavlja. Izrazio je radost što se danas u njihovim očima zrcali ljepota zajedništva i svjetlo vjere koju nose u svojim srcima kao stogodišnju baštinu svojih prethodnika. Rekao je da toj radosti pridonosi i to što se to slavlje odvija na Misijsku nedjelju, u listopadu koji je papa Franjo proglasio Izvanrednim misionarskim mjesecom, želeći podsjetiti da nas Isusov Duh kojim smo obdareni u svetom krštenju neprestano pokreće kako bismo u svom kršćanskom poslanju ostvarivali najviše i najbolje s obzirom na nas same, na druge oko nas i na cijeli svijet. Pohvalio je župljane što se trude oko obnove svoje župne crkve i pozvao da danas odluče kako će još zauzetije uređivati svoja vjernička srca i duše u pripadnosti Isusu Kristu kao živa Crkva, te tako izgrađivati župno zajedništvo u zajedništvu svoje Požeške biskupije i opće Isusove Crkve.

U homiliji biskup je spomenuo kako je prije nekog vremena pročitao da je najveći radio teleskop na svijetu smješten u mjestu Arecibo u državi Portoriko, a drugi njemu sličan u Rusiji, i da pomoću njih znanstvenici osluškuju zvukove iz svemira koji bi upućivali na postojanje života izvan zemlje, i ujedno šalju određene signale sa zemlje u nadi da će ih možda netko negdje u svemiru čuti i na njih odgovoriti. Također je spomenuo da mnogi ljudi posredstvom satelitskih antena primaju različite ljudske glasove i poruke. Ustvrdio je kako je sve to izraz našeg nastojanja da dohvatimo stvarnost izvan i iznad našeg zemaljskog okruženja. Prisjetio se svoga kapelanskog djelovanja u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, kada su mu neke župljanke govorile da rado dolaze na obližnju tržnicu, kako bi ondje čule što ima novoga. No, među njima je bila jedna koja je svjedočila da joj je tržnica dovoljna za kupovinu živežnih namirnica i prigoda da se svrati u crkvu Sv. Josipa kako bi ondje u molitvi razgovarala s Bogom i po sudjelovanju na misi bila povezana s njegovom najvećom novošću, Isusom Kristom u kojem se nebo oglasilo na najbolji način, ljubavlju koja pobjeđuje smrt.

Biskup je spomenuo kako čitanja upućuju upravo na molitvu. Tako smo u prvom čitanju iz Knjige Izlaska čuli da su se Židovi na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju – nakon proživljenih mnogovrsnih nevolja u pustinji – susreli s plemenom Amalečana koje je s njima zaratilo. Dok je Mojsije držao uzdignute ruke na molitvu, Židovi su bili jači od moćnog amalećanskog oružja, a kad bi se one spustile, pobjeđivao bi neprijatelj. Stoga su, piše sveti pisac, Aron i Hur podupirali Mojsijeve smalaksale ruke i tako po njegovoj trajnoj molitvi osigurali pobjedu. Isus u današnjoj evanđeoskoj prispodobi o nepravednom sucu i udovici, koja je svojom upornošću izborila svoje pravo, uvjerava kako valja svagda moliti i nikada ne sustati.

Biskup je na temelju spomenute prispodobe naglasio kako je molitva čovjekovo očitovanje želje da se njegov glas čuje, ali i svjedočanstvo da je Bog biće koje sluša čovjeka i odgovara na njegove vapaje. Kazao je da se ustrajnost u molitvi na koju Isus poziva ne odnosi na Boga, gluha za čovjeka ili svojevrsnog tvrdicu koji ne želi učiniti ono za što ga molimo, nego je ona nastojanje oko trajne otvorenosti za Boga u kojoj on može ostvarivati svoju moć.

Molitva je čin sabrane duše koja silazi u bezdan, u neizmjerno, onostrano, kojem je ime Bog, čudesna komunikacija između neba i zemlje, susret Božje moći s ljudskom nemoći, ostvarenje njegove pobjede u nama.

Župa je zajednica ljudi koja svjedoči kako joj nije dovoljno ono što mi ljudi jedni drugima možemo priopćiti teleskopima ili antenama, kompjutorima ili mobitelima, na tržnicama ili na nekim drugim mjestima, nego osluškuju ono što nam Bog govori u svojoj Riječi, kojoj je ime Isus Krist, uvjereni da po vjeri kojom ga čovjek nastoji posvema slušati i u životu slijediti Bog može u njemu ostvariti najveće djelo, svoju pobjedu nad smrću, ustvrdio je biskup.

Molitva je svakodnevno hrvanje s misterijem našeg postojanja uronjena u nemoć zla i smrti te omogućavanje Božjoj onostranosti da prodire u naš ovozemaljski život.

Kazao je da jednostavni, mali hrvatski ljudi tim putem vrše djelo koje nadilaze sva druga ljudska nastojanja, povezuju našu zemlju s Božjim zahvatom spasenja u Isusu Kristu i služe njegovim najvećim i najvažnijim pobjedama.

Parafrazirajući misao francuskog pisca Bernanosa, biskup je zapitao sudionike slavlja: „Jesu li molitveni glasovi koji se uzdižu Bogu u Slatini sve slabiji, možda se gase pa se u njihov grad nastanjuje šutnja ljubavi u noći hrvatske ravnodušnosti?“ Riječima pak sv. Pavla kojima u drugom čitanju zaklinje svoga prijatelja Timoteja, biskup je potaknuo slatinske vjernike da budu vjerni slušatelji svetopisamske riječi, prvenstveno kad se ona naviješta u misi i budu zahvaćeni Isusovom stvoriteljskom i utjelovljenskom snagom, te ona u njima postane tijelom, odjelotvorena u njihovu životu. Dodao je kako je Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji odvijeka, po vazmenom otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća koje se obnavlja i slavi u svetoj misi, postao novi Mojsije, naše uzdignute ruke, i da pobjeđujemo kad s njime svaki dan sjedinjujemo svoju molitvu i svoje živote.

Pozvao je slatinske župljane da u slavlju stote obljetnicu svoje župe provjere koliko je Isus Krist moćan u njihovim nemoćima, koliko su mu ostali vjerni i kako svoju vjernost Isusu Kristu svjedoče drugima. Zapitao je koliko je u njima djelotvorna Isusova ljubav s križa, koja je po krštenju ušla u njihov život i postala njihovom sudbinom, i koliko su spremni o toj Isusovoj ljubavi drugima govoriti i svjedočiti i tako sudjelovati u misijskom poslanju Crkve. Misije nisu propaganda kojom želimo postići da katolika na svijetu bude brojčano više, nego su potreba Isusovih učenika da ono što je u njima on ostvario, ljepotu i veličinu njegove ljubavi za svakog čovjeka posvjedoče drugima te i oni postanu dionicima iste radosti. Kazao je da ljubav ne može šutjeti i zadržati bogatstvo samo za sebe, nego se radosno dijeli drugima. Sve sudionike slavlja pozvao je na molitvu za misionare u misijskim zemljama, osobito za misionara Požeške biskupije Karla Prpića u Kamerunu.

Na svršetku misnog slavlja biskupovoj čestitki pridružila se i s. Dobroslava Mlakić, vrhovna poglavarica Družbe sestra Presvetog Srca Isusova, te je župljanima darovala sliku njihove utemeljiteljice službenice Božje majke Marije Krucifikse Kozulić, preporučivši im u molitve nakanu za njezino što skorije proglašenje blaženom. Biskup je zahvalio vjernicima za sudjelovanje na slavlju, te ih je pozvao da svojom molitvenom sabranošću budu u Slatini ljudi čija srca poput teleskopa hvataju Božji govor, razumiju ga i nastoje po njemu oblikovati svoj život. Kazao je da ih njihov zaštitnik sv. Josip uvjerava kako u tim nastojanjima neće nikada biti sami, jer ih on svojom tihom prisutnošću trajno prati na njihovim životnim putovima. Svima im je poželio da s ovog slavlja otiđu “super” raspoloženi u svojim srcima, koja su po slušanju Božje riječju i blagovanju euharistijskog tijela Kristova uzdignuta u Božji svijet. Na sve njih i na daljnji hod njihove župe zazvao je Božji blagoslov.