Započinjući slavlje biskup Škvorčević pozdravio je okupljene vjrernike, kazavši kako nakon jučerašnje proslave sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije, o njezinom srebrnom jubileju, danas slavimo sv. Klaru koja je davno preminula, ali živi u vječnosti u Isusu Kristu kome je povjerila svoju sudbinu a na zemlji je živa po svojim sestrama klarisama, koje su i u Požegi već više od 20 godina. Čestitajući klarisama blagdan njihove svete majke, pozvao je sudionike slavlja da se saberu u vjeri kako bi postali dionici onih stvarnosti u kojima je Klara pronašla svoje ispunjenje i smisao.

U homiliji biskup Škvorčević je kazao da i tom prigodom želi postaviti neka životna pitanja. Spomenuo je kako nakon pojave pandemije koronavirusa više ne pita ljude „kako su“, nego „kako život“. Pandemija je, naime, poremetila naš redoviti životni tijek pa se više ne snalazimo pravo niti što je bolest, niti kako je liječiti niti kako se društveno ponašati s obzirom na nju. Pomutnja oko liječenja i cijepljenja protiv covida 19 postavila je na nov način pitanje što je zapravo život. Izazov je u tome što mi živimo život, a da ne znamo što bi on zapravo bio, jer on ima neku svoju neuhvatljivu dubinu kojoj ne uspijevamo doći na kraj ni u svom vlastitom postojanju.

Spomenuo je kako se danas novim sredstvima nastoji putovati u svemir, osvojiti nove planete s glavnom svrhom da se otkrije ima li na njima vodika, čiji bi trag naznačio da ondje može biti  života. Biskup je izrazio suzdržanost prema navedenom pristupu, jer ona polazi od pozitivističkog uvjerenja da je život stvarnost ograničena na vodu. No, on je puno više od toga, a njegova neuhvatljivost povezana je s činjenicom da je život ponajprije stvarnost duha. O tome nam, naime, svjedoči naše iskustvo neponovljive i jedinstvene osobe koja je neuhvatljiva dubina, iznad čisto materijalne razine, ali koju ostvarujemo u krhkom, smrtnom tjelesnom postojanju.

Biskup je kazao kako je toga bila duboko svjesna sv. Klara koja je živjela na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Nije se poput mnogih svojih sunarodnjaka pomirila s onodobnim šabloniziranim pristupom ljudskom životu, koji se odvijao u određenoj viteškoj borbenoj maniri, u trgovačkoj djelatnosti, sveden uglavnom na površno. U bijegu sv. Franje iz takva društva i njegova opredjeljenja da živi po Isusovu modelu siromaštva i križa te poslušnosti Božjoj riječi, otkrila je kako samo čovjekova ispunjenost Bogom i njegovom snagom može u njemu ostvariti puninu života koju si sam ne može dati, jer život nije ljudski proizvod, nego Božji dar. I sama je pobjegla od kuće, oslobodila se uskih koordinata koje je nametnulo onodobno društvo, da bi živjela u Božjim koordinatama. Shvatila je veliku vrijednost evanđeoskog siromaštva te je zatražila od pape da smije živjeti taj privilegij, jer kad se oslobodimo samodostatnosti i sebičnosti, tada živimo potpuno od oslonjenosti na Boga, postajemo dionici dara njegove punine. To je bio izazov onoga doba, i to je izazov današnjega doba, ustvrdio je biskup.

Produbio je navedenu misao polazeći od prvog naviještenog čitanja iz Knjige Hošee proroka, koji na temelju svoga bračnoga iskustva tumači Božji odnos prema čovjeku. Naime, svaki brak postaje uspješan po međusobnoj vjernosti supružnika, a vjernost je dar Božji koji se ne može kupiti u trgovini ili proizvesti vlastitom voljom ili umijećem. Povratak svoje odbjegle nevjerne supruge u bračno zajedništvo Hošea vidi kao Božje djelo, koji će je povesti u pustinju, ondje progovoriti njezinu srcu, osposobiti ga za vjernost i tako za neraskidivo zaručništvo. Biskup je podsjetio kako se čovjek može ponijeti nevjerno prema Bogu, i unatoč tome što mu on uvijek ostaje vjeran, naći se svojom nevjerom na putu životnog gubitništva.  No, Bog ima strategiju te nas u stanju nevjere – poput Hošeine nevjerne žene – vodi u pustinju.

Na svoj način obnavlja na nama iskustvo pustinje oslobođenja židovskog naroda iz egipatskog ropstva. Pustinja nije prvenstveno mjesto, nego stanje u kojem čovjek stječe iskustvo koliko je nemoćan, smrtan i sam, kako ne može za sebe učiniti ništa, i da mu preostaje samo Bog, te postaje posvema  otvoren za njega, ispunjen povjerenjem i pouzdanjem u njega, omogućujući mu da on u  njemu ostvari svoje djelo. To je ono o čem govori Isus u današnjem evanđelju, kazao je biskup: „ja u Ocu i Otac  meni; ja u vama i vi u meni“. On u slici trsa i loze tumači istinu kako mi nemamo života iz samih sebe, nego samo ukoliko smo ucijepljeni na Isusa Krista i crpimo njegovu milosnu snagu, koja istinski hrani za život vječni. Čovjek, naime, ne može sam sebi darovati život, rađa se po drugome, sve što jest djelo je drugoga, djelo Božje i vlastite suradnje s njime.

Biskup je potom kazao: «Bogu se sviđa povjeriti svoje blago života onima koji smatraju da nemaju nikakva prava primiti ga, daje zadaće onima koji su uvjereni da nisu za njih prikladni. Osebujna je to Božja logika! Uistinu često je ne shvaćamo, što dokazuju i naši životni odabiri. Za nas je, naime, apsurdno ne slijediti moć, bogatstvo, ugled, nastojati da se uzdignemo iznad drugih. Svemogući i sveznajući Bog, izvor svih stvari išao je drugačijim putem. Tako nam je dao shvatiti kako ga čovjek ne može dohvatiti niti posjedovati, nego samo primiti kao dar. Što smo puniji samih sebe, to manje smo u stanju primiti ga. Gledajući Franju Asiškoga, Klara je razumjela kako je poželjno biti Božji na Isusov način, i postati dionik njegove ljepote. Njezin siromašni život, strastveno i nježno njegovan,  ponuđen nam je kao primjer. Klara je odabrala siromaštvo jer je to put kojim je prvi išao Gospodin Isus da bi nas tako upoznao s Očevom i svojom ljubavlju. Tu ljubav Klara je živjela sa sestrama koje su joj se pridružile i ižarivala je i izvan samostanskih zidina sv. Damjana u Asizu. ‘Klara je šutjela, ali je glas o njoj vikao, bila je skrivena, ali se u gradu o njoj govorilo“, napisao je papa Inocent IV. u Buli njezine kanonizacije. Siromašna imanjem, slaba zbog dugotrajne bolesti, Klara je našla puninu i mir u živome i prisutnom Gospodinu, kako će i sama zapisati na kraju svoga života: „Otkako sam upoznala Božju milost posredstvom njegova sluge Franje, nikakva nevolja niti napor nisu mi bili teški’».

U zaključku homilije biskup je kazao kako počesto s čuđenjem gledamo u sestre  klarise koje ostavljaju sve, biraju siromaštvo i samoću da bi u njima progovorila moć Isusova križa. Jer kada je bio na križu ljudski najnemoćniji, bio je najmoćniji ljubavlju i životom. Kada i sami izaberemo takav put i potpuno se Bogu predamo, on postaje prisutnost u nama i mi u njemu, o kojoj govori Isus u evanđelju, te se tako ostvaruje, snaga, ljubav, punina, vječnost. Koordinate duboke, velike, Božje! Zahvalio je sestrama klarisama što su prepoznale da to može biti i njihov put, pa i mlada Luja Matić, redovničkim imenom sestra Franciska od Dobroga Pastira koja danas polaže svoje prve zavjete. Poželio joj je da na tom putu bude radosna, blagoslovljena, obdarena puninom Božjom.

Na svršetku slavlja biskup je podsjetio kako su klarise prisutne u Požegi dvadeset i dvije godine. Istaknuo je kako je dragocjena njihova ucijepljenost u živi organizam požeške mjesne Crkve, Isusova tijela kojim on ostvaruje svoju prisutnost među nama i djelo spasenja. Istaknuo je kako je danas u tu otajstvo ugrađena i sloboda mlade sestre Franciske. Biskup je pozvao sve sudionike slavlja da upute Bogu molitvu za Požešku biskupiju o njezinoj 25. obljetnici. Potom je čestitao s. Franciski polaganje prvih zavjeta, poglavarici samostana s. Klari imendan,  a roditeljima i rodbini s. Franciske za sve ono što su učinili da svjetlo Božjeg poziva ne bude u njoj ugušeno, nego da raste i biva sve snažnije. Zahvalio je požeškim franjevcima što duhovno skrbe za sestre klarise. Posebnu zahvalu uputio je sestrama klarisama na njihovim molitvama koje upućuju Bogu za Požešku biskupiju i njezine svećenike.

Biskup je misu slavio u koncelebraciji s prepoštom Stolnoga kaptola Ivicom Žuljevićem, gvardijanom požeškoga franjevačkog samostana fra Darkom Sudarićem, župnikom Župe sv. Ivana Krstitelja i požeškim dekanom Brankom Šipurom, župnikom Župe Sv. Leopolda Mandića u Požegi Jozom Jurićem, župnikom Župe Sv. Terezije Avilske u Požegi Mariom Večerićem i drugim svećenicima.