„Župnu kuću ne trebate gledati samo izvana, nego ste pozvani, rado i često, otvarati vrata župne kuće i u nju zalaziti. Župnik i kapelan koji u njoj borave i otvaraju njezina vrata te vi župljani koji u nju dolazite, budite svjesni da je župna kuća mjesto vašega susreta, ali da se u tom susretu ostvaruje Isusova riječ: ‘Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, ondje sam i ja među njima!’”, istaknuo je nadbiskup u propovijedi te župljanima i svećenicima poželio da im se u susretima u novoj župnoj kući svima otvaraju oči: „da jedni u drugima prepoznajete Isusa te da vam ti susreti s Isusom daju snagu i vedrinu pogleda za korake u budućnost“.

Slavlju u crkvi prethodila je sabranost u molitvi kojom su župljani zahvalili Bogu za novo zdanje dostojno velike župne obitelji, a nadbiskup Hranić je došavši u crkvu na koljenima u tišini srca, također, molio. Svečanost je otvorena procesijom praćenom liturgijskim pjevanjem župnoga zbora uz ravnanje s. M. Vianee Pezer (sestre Naše Gospe) i orguljsku pratnju župljanke Biljane Grašić. U koncelebrirano misno slavlje uveo je celebrant Hranić rekavši da liturgija dana (Mt 7, 1-5) poziva na samokritičnost i uviđanje kako nismo savršeni već slabi, potičući na “molitvu Gospodinu da iscijeli naše međusobne odnose i naš odnos s njim“. U Službi riječi sudjelovali su župni čitači Anica Serdarušić i Vladimir Štulac, a evanđeoski ulomak pročitao je konkatedralni župni vikar Robert Almaši.

„Kad je 1961. godine osnovana župa u Retfali bilo je predviđeno da župnik stanuje u župnoj kući u Gornjem gradu. No, ubrzo je župnik, zbog velikoga broja vjernika koji su dolazili na mise počeo uvoditi nova misna slavlja nedjeljom i radnim danom, tako da je kroz svega 2-3 tjedna nedjeljom imao tri mise i svake večeri radnim danom po jednu. To ga je potaknulo da pokuša iznajmiti stan na teritoriju župe. No, našla se dobra župljanka Anka Vincijanović u Zvečevskoj ulici 17, koja je nakon župnikove molbe u crkvi da traži stan kako bi kao podstanar bio s njima, velikodušno ponudila župniku besplatan stan u svojoj kući. Dala je besplatno sobu i predsoblje u pristojnoj kući od pečene cigle. Tako je gospođa Vincijanović omogućila boravak župnika u župi, a time i početak života novoosnovane župe“, kazao je mons. Hranić u propovijedi osvrćući se na župnu povijest.

„Prvi župnik vlč. Željko Pavličić zapisao je u spomenici: ‘Vjernici su od prvih dana naprosto hrlili u Zvečevsku ulicu, prijavljivali svoje obitelji, osnovana je župska kartoteka, a po plemenitosti poznati župljani Retfale, iako je stanovništvo skromnog imovnog stanja – velika većina je živjela od skromnih radničkih ili namješteničkih plaća, neumorno su donosili svoje priloge za nabavku najpotrebnijih stvari u crkvi i za kupnju kakve-takve kuće.’ Nakon tri mjeseca, kupljena je trosobna kuća (Dalmatinska ulica 3) sa skromnom zgradicom. Župnik je uspio dobiti pozitivan odgovor Sestara naše Gospe te se i njihov dolazak poklopio s kupovinom te kuće. No, nakon nekoliko mjeseci gospođa Vincijanović je nakanila seliti u grad pa je župniku, svojemu prvom podstanaru, ponudila na prodaju svoju kuću (Zvečevska 17). Dogovorena je cijena (1.900.000 dinara) i s otplatom na rate i prodana je kuća u Dalmatinskoj te su župnik  i časne sestre preselili u novu župnu kuću u kojoj su bili sve do preseljenja u novo zdanje (Žumberačka 53). Uvjeti su i ovdje bili vrlo skromni, tako da su sestre Naše Gospe, koje su odlučile osnažiti svoju zajednicu s nekoliko novih sestara, bile prisiljene kupiti kuću za sebe jer u župnoj kući nije bilo mjesta. Pastoralne potrebe župe tražile su novo rješenje, osim dvorane u suterenu kuće namijenjene izvanliturgijskom djelovanju. Zahvaljujući župniku Helmutu Schumacheru (do 2004. štedjelo se za novo rješenje) i župniku Pavi Vukovcu kupljene su četiri kuće oko crkve zbog osiguranja prostora gradnje pastoralnoga centra i parkirnih mjesta. Župnik Ivica Martić je Nadbiskupijskoj komisiji za gradnje i obnove predložio gradnju župne kuće te da se prostori u župnoj kući preurede u pastoralne prostore. Prijedlog je prihvaćen.“

Nadbiskup Hranić uputio je posebnu riječ svećenicima koji u župi obavljaju župničku i kapelansku službu, napominjući: „Budite svjesni kad primate svoje župljane da onaj tko dolazi u župnu kuću, k vama dolazi i očekuje da u vama susretne Božje ljude. Dolazi sa svojom osobnom poviješću, uvjerenjima, razočaranjima, nevjerom i poteškoćama. Toga trebamo biti svjesni i to prihvaćati. U pravilu dolaze ne već obraćeni i savršeni, nego da da to postanu. Župljani u župnoj kući, kroz osobni susret s vama trebaju moći doživjeti radost i ljepotu susreta s Isusom, predokus njegove uzvišenosti i božanske slave. Naša svećenička ljudska riječ trebala bi biti takva da je svatko može čuti i doživjeti kao Božju riječ! Župljani trebaju željeti često navraćati u župnu kuću radi doživljenog susreta s Isusom, onamo gdje im se uvijek iznova otvaraju oči, radi preobrazbe koja im daje novi pogled na stvarnost i snagu za daljnji hod. Župna kuća je mjesto koje svjedoči o svećeniku kao Božjem čovjeku koji uvijek može poput Isusa pozivati: ‘Dođi i vidi!’ Župna kuća je mjesto gdje bogotražitelji u svećeniku i onim čime odiše njegov život otkrivaju miris Isusove prisutnosti.“ Propovjednik je ukazujući na Isusov primjer postupanja s apostolima, koje „nije potjerao od sebe niti ih je prestao poštivati zbog njihovih nedostataka“, razložio kako ih „u tim prilikama Isus nježno kori, strpljiv je i ne prestaje ih voljeti“, a to sve je važna pouka „za one koji će kasnije postati glasnici njegovog učenja u obiteljima, na radnim mjestima i u cijeloj Crkvi – biti uporni, činiti dobra djela i biti milosrdni“.

„Suočeni s nedostacima župljana naš svećenički odgovor je molitva za njih, razumijevanje, a kada je moguće i prikladno i bratska opomena. Bratska je opomena, razumljiva iz današnjeg evanđeoskog odlomka, plod milosrdne ljubavi. Ona se pruža ponizno, oprezno kako se ne bi povrijedilo, srdačno i s optimističnim stavom, kako bi naš sugovornik shvatio što to nanosi štetu njegovoj duši, poslu, suživotu s drugim ljudima i njegovu ljudskom ugledu. Ona se ne pruža radi naše osobne povrijeđenosti ili našeg nestrpljenja (jer tada postaju uočljiva brvna u našim očima), nego iz ljubavi prema našem sugovorniku, dajući mu do znanja da mu govorimo samo o sitnom trunju i sitnim zrncima prašine“, promišljao je nadbiskup te naposljetku pastirski poučio župljane: „U župnu se kuću ide kao k Isusu: s poštovanjem, na susret s njegovim apostolom, čuti njegovu riječ. Moja viđenja, shvaćanje i gledanje ondje mogu i trebaju doživjeti svoj rast i dozrijevanje. Zato onamo idem otvorena srca. Ne idem već prosvijetljen i preobražen župniku reći što i kako on treba činiti, tražeći od njega da on čini ono što mu ja nalažem ili od njega očekujem, nego k župniku u župnu kuću idem spreman čuti i poslušati Božju riječ koje se za mene osobno krije u njegovoj ljudskoj svećeničkoj riječi. U svećeničkoj riječi prepoznajem i spreman sam čuti Božji glas i poruku za sebe. Moram dopustiti da mi on otvori oči i srce. Iako se ostvaruje u okviru susreta dviju ili više osoba, župljani u župnoj kući, u svećeniku gledaju i u njemu prepoznaju Isusa Krista.“

Na kraju mise retfalački župnik Ivica Martić podsjetio je na prve župne početke iz vremena prvoga župnika pok. Željka Rudolfa Pavličića i kroz vremeplov uveo u zahvalu predslavitelju, suslaviteljima, župnom vikaru Božidaru Nagyju, bivšim vikarima i đakonima, redovnicama, župnom zboru i suradnicima, župljanima i pojedinima – zaslužnima za svečanost, rast župe i potporu novoj župnoj kući, kazavši i ovo: „Istina, prvi župnik je stanovao u gornjogradskoj Župi sv. Petra i Pavla, preko dana bi skupljao i obilazio vjernike, služio mise u staroj kapeli, grobnici obitelji Pejačević na Retfačkom groblju i tako gradio živu Crkvu. Malo po malo, vapaj, odricanje i žrtva ljudi koji su se ovdje doseljavali urodio je plodom i formalnim osnutkom župe 1961… Početak gradnje župnog stana i crkve u Žumberačkoj počinju 1979., a useljenje i blagoslov u nove prostore zbilo se ratne 1991. Gotovo 30 godina poslije u samo godinu dana u Kozjačkoj 116 niknuo je novi župni dom, kao odgovor na nove pastoralne potrebe naše župne zajednice. Naša župa više nije tako mala i siromašna kao u svojim početcima, ali ju i danas grade iste ruke jednostavnih i malih ljudi. Ovih dana, nakon svih brige i napora, razmišljajući kako i kome zahvaliti, čuo sam u sebi drag i utješan glas: ‘Nek’ djelo hvali Stvoritelja, nek’ djelo hvali Stvoritelja.’ Zato danas na prvome mjestu i iznad svega svome Bogu i Bogu vašem izričem hvala za svaki blagoslov i dobro koji je udijelio ovoj župnoj zajednici. Budimo na slavu i hvalu Stvoritelju svome kojemu sve pripada i s kojim sve započinje! Poslije ovog zaziva dužan sam reći hvala i vama.“

U zahvali Martić je istaknuo „drage bake koje su doslovno svaki mjesec odvajale od svojih skromnih mirovina da ovo djelo raste“, zahvalivši i donatorima malima i velikima, projektantskom poduzeću Respecting i nadzornoj službi (Filip Glavaš), izvođačima radova – radnicima tvrtke LIGRAD te napose s. M. Nadi Šestak i volonterkama za brigu o urednosti nove kuće. „Ovo je samo prva faza radova, slijedi druga – uređenje dosadašnjih prostora u pastoralni centar, te treća – dovršetak uređenje naše drage crkve. Idemo redom, uzdam se u iste snage, iste ruke. Nek’ djelo hvali Stvoritelja“, zaključio je Martić.

Uslijedilo je darivanje te je uime župe nadbiskupu dar uručila obitelj Kovač (Dominik, Sanja i sin Samuel), a nadbiskup je uzvratio darom uručenim župniku Martiću što su okupljeni pozdravili pljeskom. Nakon završnoga blagoslova procesija je krenula put dvorišta između crkve, župnog stana i nove župne kuće gdje je obred blagoslova vodio nadbiskup Hranić. Povijesnu svečanost za retfalačku župu, jednu od najvećih u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, pratio je raspjevani župni zbor. Poslije blagoslova druženje uzvanika nastavljeno je uz trpezu.