Pozdravljajući nazočne, biskup je kazao da su ove nedjelje pred nama dva spomena i dva izazova. Prvi je Dan života, koji se po odluci Hrvatske biskupske konferencije slavi prve nedjelje u veljači. Zaustavljamo se pred činjenicom da postoji život, a napose život čovjeka, vrhunca Božjeg stvaranja, koji valja poštovati od njegova naravnog začeća do prirodne smrti. Drugi pak izazov je činjenica da su se prije tri dana, 4. veljače, navršile dvije godine otkako je papa Franjo zajedno s velikim imamom Al-Azhara u Kairu Ahmadom Al-Tayyebom potpisao u Abu Dhabiju „Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot“. To je bio povod Ujedinjenim narodima da prošloga 21. prosinca upravo navedeni nadnevak proglase Međunarodnim danom ljudskog bratstva.

Biskup je istaknuo kako tom prigodom ove nedjelje želimo ponajprije moliti da u svima nama poraste svijest kako smo svi mi – pripadnici bilo koje rase, nacije, religije ili drugih razlika – međusobno braća, jer nas je Bog stvorio. To je papa Franjo naglasio i na početku svoje enciklike „Fratteli tutti – Svi smo braća“, istaknuvši da su on i spomenuti veliki imam potpisali u Abu Dhabiju Deklaraciju u kojoj su podsjetili kako je „Bog stvorio sva ljudska bića jednaka u pravima, dužnostima i dostojanstvu, pozvavši ih da žive zajedno kao sestre i braća. To nije bio obični diplomatski čin, nego razmišljanje u duhu dijaloga i zajedničkog zalaganja.“ Biskup je pozvao sudionike slavlja da uz molitve na tako veliku nakanu, nastoje u konkretnim prilikama svoga života promicati duh sveopćeg bratstva koje je u suvremenom svijetu od velike važnosti. Pozvao ih je da uzmu u ruke i čitaju Encikliku „Fratelli tutti“ te se cjelovito upoznaju s mišlju pape Franje o općem bratstvu svih ljudi.

U homiliji biskup je kazao kako naviještena Božja riječ ove nedjelje govori o životu, ali ne teoretski, nego kao o konkretnoj stvarnosti koja se odnosi na osobno i zajedničko postojanje. Tako u ulomku prvog čitanja iz knjige o Jobu, koja je svjetski književni biser, o životu progovara starozavjetni patnik Job koji je, izgubivši sva materijalna dobra i vlastito zdravlje, proživio duboko ali teško iskustvo vlastita postojanja ispunjena napuštenošću, osamom, bolešću, i trpljenjem, i koji je zbog toga pitanju životu pristupao s njegove tamne strane, prisutnosti zla, trpljenja i u konačnici smrti, ustvrdio je biskup.

Istaknuo je kako je to polazište blisko i razumljivo i svima nama, jer smo se susreli s patnjom i trpljenjem. Naglasio je kako Jobu u traganju za odgovorom na pitanje zašto postoji zlo, patnje, trpljenje i u konačnici smrt nisu bili od pomoći njegovi poznanici i prijatelji. Naime, jedni su se pomalo cinički podsmjehivali zbog nevolja koje su ga snašle. Drugi su ga huškali da se posvađa s Bogom koji ga je napustio u nevolji i dopustio da mu zlo razori život. Treći su ga pak uvjeravali u općeprihvaćenu tezu da su čovjekove nevolje i patnje kazna za grijehe koje je počinio. Međutim, Job se na račun patnje nije dao zavaditi s Bogom, niti je dopustio da mu ona pomuti srce i pamet, nego je usred mraka trpljenja, usred umiranja ostao nepokolebljiv u svojoj vjeri u Boga, ne na temelju nekih saznanja i dokaza, nego zbog Boga samoga. Patnju i trpljenje prihvatio je kao put pročišćavanja svoga odnosa s Bogom, kako bi se oslobodio svih svojih ljudskih navezanosti i mogućnosti, te da se samo i jedino osloni na Boga, stavljajući svoju bolest, patnju i smrt, svu svoju životnu sudbinu u njegove ruke.

Biskup je istaknuo da se u evanđelju toga dana susreće i Isusa kako pristupa ljudima u stanju njihove bolesti, patnje i trpljenja. Vrativši se iz sinagoge u kuću Petrovu, zatekao je ondje njegovu bolesnu punicu, i odmah joj je pristupio, ispružio svoju ruku – nema bolje medicine od Isusove ruke – njome je podigao i izliječio, kako bi mogla kao domaćica poslužiti ukućanima. U tom Isusovu podizanju bolesne žene iz kreveta označen je na svoj način konačni događaj uskrsnuća u kojem će čovjek poput Isusa biti podignut iz smrti u život, ustvrdio je biskup.

Dodao je kako postoji određena dražest u načinu na koji evanđelist Marko prikazuje Isusovo javno djelovanje, koje je dobro upoznao dok je pratio apostola Petra u naviještanju evanđelja. Kazao je da naviješten ulomak evanđelista Marka opisuje kako je izgledao jedan Isusov radni dan. Nakon što je ustao u ranu zoru, Isus se najprije povukao u osamu na molitvu; zatim je u otišao u sinagogu da bi pripadnicima Božjeg naroda navijestio kraljevstvo Božje kao puninu života koju je Bog pripravio ljudima; potom se svratio u kuću Šimuna Petra, ondje izliječio njegovu punicu, a navečer i sve tjelesne bolesnike i zahvaćene zlim duhom koje su mu donosili.

Govoreći o Isusovim ozdravljenjima, biskup je istaknuo kako se ona ne odnose samo na čovjekovo tjelesno fizičko stanje, jer uvijek označavaju uzdizanje čovjek na višu razinu života. Svojim ozdravljenjima Isus je posvjedočio da sav naš život i naša životna sudbina nije u našim rukama, nego u rukama drugoga. Po drugima smo se rodili, probudili na jedinstvenost i neponovljivost osobe, cijeloga života živimo s drugima u zajedništvu, i konačno posljednje dane svoje starosti i bolesti proživljavamo njegovani rukama drugih. Biskup je tu istinu slikovito izrazio, ustvrdivši kako u starosti i bolesti ne padamo samo u krevet, nego i u ruke svojih bližnjih koji nas njeguju, a u konačnici dospijevamo u Božje ruke da bismo zadobili onu puninu života za koju smo stvoreni: Kraljevstvo nebesko.

Povezujući naše životno iskustvo bolesti, patnje i umiranja s prvom proslavom međunarodnog Dana ljudskog bratstva, biskup je ustvrdio da smo mi doista međusobno braća i sestre i po tamnoj strani života o kojoj govori naviješten ulomak iz Knjige o Jobu i iz evanđelja kojoj nitko ne može izbjeći, jer nas sve, bez razlike, prije ili kasnije snađe neka životna nevolja, bolest, trpljenje i u konačnici smrt. Naglasio je kako Bog u tim životnim stanjima svim ljudima pristupa kao jednakima i jednako važnima, ne razlikujući nas ni rasno ni klasno, nego nam svima u Isusu Kristu pruža svoju moćnu i milosrdnu ruku da nas oslobodi iz naših nevolja i izbavi od smrt, te nam svima podari puninu života.

Ustvrdio je kako se suvremeno čovječanstvo, obilježeno snažnim individualizmom i sebičnošću grči u nekim svojim podjelama zbog kojih ljudi nisu u dovoljnoj mjeri svjesni da su kao Božja stvorenja duboko međusobno povezani, i da je Bog u Isusu Kristu posvjedočio koliko mu je stalo da svakoga čovjeka u cijelosti izliječi od ranjenosti njegova tijela, duše i duha. Potkrijepio je to osvrtom na naviješteni evanđeoski ulomak u kojem evanđelist Marko ustraje na činjenici da je Isus pomagao svima koji su grnuli k njemu, ozdravljao mnoge bolesnike, kao i u tvrdnjom Šimuna i drugova Isusu dok je molio na samotnom mjestu: „Svi te traže“. Biskup je dodao kako se u tom „svi“ i „sve“ krije božanska ljubav koja je „sve“ i u kojoj su „svi“ a kojom Isus nastupa i cjelovito ozdravlja. Na to upućuje i Pavlova tvrdnja u Poslanici Korinćanima kako ljubav „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“ i po kojoj će Bog konačno biti „sve u svima“ i tako ostvariti kraljevstvo nebeske što ga je Isus naviještao.

Ako je Bog tako okrenut prema nama da smo mu svi jednako važni, onda je to izazov na koji bi trebalo znati odgovoriti. U tom nastojanju od velike nam je pomoći enciklika pape Franje „Fratelli tutti“, ustvrdio je biskup i pozvao sudionike slavlja da je uzmu u ruke te zajedno sa Svetim Ocem razmišljaju i djeluju. Kazao je kako aktualne poteškoće s kojima se osobito siromašnije zemlje susreću u nastojanju da za svoje stanovništvo osiguraju cjepivo protiv Covida 19, tek jedan od primjera sebičnosti suvremenog svijeta u kojem se bogatije zemlje brinu samo za svoje građane, ne očitujući solidarnost prema siromašnima kao braći i sestrama. Još je dodao da će u našem svijetu biti života samo ako dopustimo da u njemu progovori ona dobrohotna sveobuhvatnost kojoj je ime ljubav, pokretač svega postojećega i njegova smisla.

Nakon popričesne molitve sudionici slavlja predvođeni biskupom izmolili su molitvu pape Franje sv. Josipu. Na kraju misnog slavlja biskup ih je pozvao da ne zaborave kako smo svi međusobno braća, te je naglasio da riječ „svi“ ima posebno značenje jer je ukorijenjena u ljubavi koju Bog ima za sve ljude. Poželio je da im u toj svijesti bude blagoslovljen naredni tjedan. Potaknuo ih je da iduće srijede sudjeluju na proslavi blagdana bl. Alojzija Stepinca, drugog zaštitnika Požeške biskupije, čije su relikvije ugrađene u oltar crkve Sv. Lovre.

Na misi su koncelebrirali rektor crkve Sv. Lovre Želimir Žuljević, kancelar Biskupskog ordinarijata Ivan Popić, predstojnik Katehetskog ureda Robert Kupčak, prefekt u Požeškom kolegiju Krunoslav Siroglavić, te biskupov tajnik Matej Siluković, uz služenje đakona Marka Gerendaja i Roberta Medveda.