Uz nadbiskupa su u koncelebraciji bili brojni svećenici, među kojima: preč. Tomica Šestak, ekonom Zagrebačke nadbiskupije i pokojničin nećak, zatim bivši gunjanski župnici – vlč. Mato Matasović i preč. Ivan Lenić te svećenici koji su nekoć bili na đakonskom praktikumu u Gunji: vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupijskog ordinarijata; vlč. Luka Ćosić, župni vikar Župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu; vlč. Ivan Tunjić, Gunjanac i župnik u Babinoj Gredi; mons. Luka Strgar rodom iz susjednih Drenovaca;  vlč. Tomislav Karavidović koji je kao bogoslov puno puta bio u gunjanskoj župi; preč. Ivan Jurić, dekan Osječkog istočnog dekanata i župnik Župe Preslavnog imena Marijina u Osijeku; m^o Ivan Andrić;  kancelar, mr. Drago Marković te svećenici Drenovačkog dekanata na čelu s dekanom Šimićem, kao i vlč. Damir Ivanović, župnik iz Brčkog (BiH).

Tijelo pokojnice bilo je izloženo u župnoj crkvi tijekom prijepodneva, a uz odar molila je rodbina, redovnička zajednica Družbe sestara Naše Gospe, Gunjanci, vjernici Drenovačkog i Županjskog dekanata, Župe Presvetog srca Isusovog iz Brčkog, kao i uršulinke te Milosrdne sestare sv. Križa. S. Patricija provela je skoro pola svoje redovničke službe u Gunji u kojoj je bila sakristanka, orguljašica i katehistica, voditeljica velikog i malog zbora. U Osnovnoj školi „Antun i Stjepan Radić“ radila je kao vjeroučiteljica do umirovljenja. Svojim radom i zalaganjem postigla je poštovanje u multinacionalnom i višereligijskom kolektivu. Iako je potekla iz „zagorskih brega“ zavoljela je slavonsku ravnicu i odlučila da joj Gunja, koja joj je prirasla srcu postane njezin vječni dom.

Započinjući misu zadušnicu nadbiskup Hranić je rekao: „Dragi Gunjanci, vi dobro znate što sestre znače za vas i što je s. Patricija značila za vas. Bila je ne jedan, nego tri stupa župe. Župnici su se mijenjali, a ona je ostajala i sve ih dočekivala i ispraćala te im pomagala u župnoj službi.“

Tijekom homilije nadbiskup Hranić rekao je kako je s. Patricija ispunila mjeru svoje patnje te suobličena Isusu, naklonila glavu i ispustila duh. „Nakon te trinaeste postaje njezina križnog puta, okupljeni smo na ovu četrnaestu postaju polaganja njezina tijela u grob”, rekao je i istaknuo kako je pokojna s. Patricija, iako se borila s opakom bolešću te je zasigurno bila svjesna ozbiljnosti svoga zdravstvenoga stanja – čitavim svojim životom, redovničkim identitetom i odnosom prema životu, prema bolesti i smrti bila primjer i izazov.

„Još je u nedjelju navečer, svjesna da joj dolazi kraj, postojano ispovijedala svoju vjeru na koncertu marijanskih popjevaka i u svojoj službi orguljašice i voditeljice pred vama, dragi članovi zbora i dragi župljani, ispovijedala svoju pripadnost Kristu zaručniku. Njezina je vjera u uskrsnuće počivala i rađala se, kao i u starozavjetnom narodu Božjemu, iz iskustva ljubavi prema Bogu te iz iskustva trpljenja u našem ljudskom životu. Živjela je u uvjerenju da rijeke žive vode teku iz Isusova probodenog boka. Vjerovala je da su krv i voda što su potekle iz Njegova probodenog boka na križu, dar Duha Svetoga – simbol treće Božanske osobe, Ljubavi između Oca i Sina. Zahvaćena Duhom Svetim, zahvaćena Ljubavlju od Boga, kroz čitav je život slušala Zaručnikov glas: Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Živjela je od Euharistije, od kruha i vina što ih Duh Sveti posvećuje i pretvara u Kristovo Tijelo i Krv. Po pričesti se sjedinjavala sa svojim Zaručnikom Isusom. Živjela je od mističnog iskustva intimnog zajedništva s njime: „Ja pripadam dragome svome i on je željan mene!“, rekao je mons. Hranić.

Svoju homiliju završio je riječima: „Isusov javni život, njegova mesijanska poruka i djelovanje završili su križem i smrću. Smrću i križem na grobnom humku završava i naš ljudski život. Smrću i križem nad grobom završava i redovnički život Kristove zaručnice. Jer kao ljudi svi smo jednaki. Makar je primila osobitu milost izabrane Kristove zaručnice, koja je tijekom godina svojega redovničkog života, predanja i zajedništva razvila s Isusom sasvim osobit osobni odnos, pun nježnosti i topline, i ona je samo čovjek, koji kroz smrt ulazi u puninu života.“ Liturgijsko pjevanje animirao je župni mješoviti zbor koji je s. Patricija s ljubavlju i strpljivošću odgajala i vodila.

Na kraju misnog slavlja od pokojnice se oprostio župnik Ivan Živić rekavši: „Oče i Stvorče svih ljudi, hvala ti za ovu osobu, za sve ono što si u nju utkao, za sve darove kojima si nakitio ovu svoju službenicu u liku i djelu, imenom časna sestra Patricija. Kada bi postojala neka ljudska vaga kojom bi se moglo izvagati korisno utrošeno vrijeme i požrtvovna ljubav, kazaljka vage pokazivala bi visoku mjeru. S. Patricija, redovnica akcije, redovnica širokog opusa djelovanja od ljubavi, brige i suradnje sa svim svećenicima koji su ovdje djelovali i šire.

Od kancelarije do kateheze, od brige za svijeće u vrtu do liturgijskog života kroz pjevanje i navještaj, od brige za urednost crkve i svetišta Šumanovci do kontakta sa živim i konkretnim čovjekom ovoga kraja, sa svim njegovim mukama i križevima, radostima i nadama. S. Patricija, dobri poznavatelj čovjeka ovoga kraja. Samim time i izvrstan savjetnik, napose u dvojbama koje sam osobno znao imati. Memorija koja je meni bila osobno korisna napose u trenucima poplavnog i postpoplavnog vremena, koji je ona proživjela s ljudima ovog kraja. Draga sestro, nedostajat ćete nam, našoj kući, svojim sestrama, meni osobno, svojoj župnoj zajednici, cijelom ovom kraju. Vi ste jedna od osoba za koju se može reći, nakon vašeg odlaska, ništa više neće biti isto!“

Uime župljana od s. Patricije oprostila se članica Župnog pastoralnog vijeća i dugogodišnja članica zbora Marijana Markoljević: „Poznavati nekoga više od 40 godina i živjeti s njim u župi više od 30 godina – to je dar, veliki dar. Hvala Bogu na tom daru. Hvala našoj s. Patriciji što je živjela s nama. Prihvatila nas je tave kakvi smo, bila s nama u dobru i zlu, u slavlju, u žalosti, na vjenčanjima, pričestima, kršenjima, u zdravlju i bolesti. A prihvatili smo i mi nju takvu kakva je bila: marljiva, iskrena, direktna, uporna, ponekad i naporna, ali uglavnom smirena, i uvijek s vjerom u Boga, Bogu na slavu i Gospi Šumanovačkoj na čast.“

Župljanka Markovljević prisjetila se kako je s. Patricija znala je da će Gunjanci uraditi sve za župu, ne trebaju posebne zamolbe, nego samo treba osobno reći i ona je to koristila. Bila je konstanta u župi, imala je odgovore na sva pitanja… Zaključujući svoj oproštajni govor M. Markoljević je rekla: „Zadnje što smo otpjevali s vama, prije tri dana, ovdje na ovom mjestu gdje sada ležite – bilo je: …kada na samrti ljut plane boj, Djevo ti prečista kraj svih nas stoj. Utjehom preslatkom puni nam grud. Spokojno vodi nas pred Božji sud.“ Neka tako i bude. Neka vas anđeli dočekaju s pjesmom, Gospa Šumanovačka sa širokim slavonskim osmjehom, a Bog dragi neka vam otvori vrata raja! Počivali u miru!“

Uime Družbe sestara Naše Gospe od pokojnice se oprostila s. Nada Šestak te je govoreći o njezinu djelovanju u Gunji, naglasila: „Lijepa komunikacija, kako sa župnicima i svećenicima, tako i s dragim župljanima bila je prepoznatljiva na svim događajima na razini Župe i svetišta Šumanovci. U vrijeme poplave u Gunji 2014. godine s. Patricija i s. Jasna ostale su s ljudima i pomagale svima koji su trebali pomoć, ulijevajući time snagu i sigurnost, a iznad svega Božju blizinu i nježnost…“ Izraze sućuti s. Nada uputila je pokojničinu bratu Joži, šogorici Katarini, nećacima s. Zrinki i vlč. Tomici, Joži i njegovoj obitelji te Verici i njezinoj obitelji, kao i svoj bližoj rodbini: bratićima i sestričnama.

„Veliku zahvalnost izričem župniku Živiću te našim sestrama Jasni i Milki, koji su bili suputnici naše s. Patricije, a u posljednjim danima i njezini supatnici, diskretni i milosrdni. Zahvaljujemo medicinskoj sestri Jadranki kao i župljanima koji su pružali svu pomoć našoj s. Patriciji u vrijeme njezine bolesti, a osobito posljednje dvije godine.“ Na kraju je rekla: „Draga s. Patricija! Uvjereni smo da je skrovita i brižna Gospa, koja se ovdje časti kao Gospa Šumanovačka, a kojoj si često hodočastila i zazivala ju u molitvi, bila uz Tebe pred licem Presvetoga Trojstva. Zajedno sa svojim roditeljima Katom i Miškom, te bratom Tončom, uživaj u punini radosti koju je Bog pripravio onima koji ga ljube!“

Uime pokojničine obitelji i redovničke zajednice svima se zahvalila na toplim riječima i izrazima sućuti, s. Zrinka Šestak, pokojničina nećakinja i ujedno provincijalna poglavarica Družbe sestara Naše Gospe. Ujedno je u molitvu preporučila nakanu za nova redovnička i svećenička zvanja. Uslijedili su sprovodni obredi, uz sudjelovanje velikog broja župljana i vjernika iz Cvelferije, a Župni zbor Župe sv. Jakova iz Gunje ukop je zaključio marijanskom pjesmom.

S. Patricija, krsnim imenom Ana, rođena je u vjerničkoj obitelji Mije i Katarine rođene Koprek, u mjestu Seketin, 12. ožujka 1948. te je istoga dana i krštena u rodnoj župi sv. Ilije proroka nadomak Varaždina. Sakrament potvrde primila je u istoimenoj župi 1958. godine. Ana je rasla uz stariju braću: Tonču i Jožu. U obitelji se na osobit način njegovala pobožnost Srcu Isusovu. Roditelji su svojim marljivim radom omogućili svojoj djeci školovanje. Tata Mijo radio je u ciglani Dubrava.

Nakon završene osnovne škole u sv. Iliji, Ana je svojim roditeljima izrazila želju i odluku: „Želim biti časna sestra!“ Oni su to prihvatili, podržali i pratili ju svojim molitvama. Tako je ona 28. kolovoza 1962. u pratnji mame Katarine došla u Samostan sestara Naše Gospe u Primorskoj 20 u Zagrebu. Tu je primljena u kandidaturu te je upisala Osnovnu muzičku školu Vatroslav Lisinski. Godine 1967. ušla je u novi stupanj redovničke formacije, postulaturu. Na Institutu za crkvenu glazbu KBF-a stekla je 1968. diplomu crkvenoga orguljaša. Te iste godine započela je kanonsku godinu novicijata i dobila redovničko ime s. Patricija. Prve redovničke zavjete položila je 5. kolovoza 1970. a doživotne 5. kolovoza 1975.

Nakon školovanja i redovničke formacije poglavari su ju poslali u Župu Blažene Djevice Marije u Taborskom za orguljašicu i sakristanku. Slijedila je Gunja, a nakon nje Župa Pohoda Blažene Djevice Marije u Garešnici. Godine 1984. premještena je u Osijek, u Župu Uzvišenja sv. Križa, a 1987. na Generalnom Kapitulu naše Družbe izabrana je za zamjenicu vrhovne glavarice te je poradi nove službe premještena u Župu sv. Blaža u Zagrebu gdje je bila voditeljica mješovitoga i dječjega zbora te vjeroučiteljica u OŠ „Petar Zrinski“. Godine 1993. vraća se u Garešnicu, a 1999. odlazi po drugi put u Gunju koja joj je tako bila prirasla srcu.

Svoju katehetsku i pastoralnu službu u svim je župama obnašala nesebično, s velikom ljubavlju prema dobrom Bogu i čovjeku. S. Patricija je bila tražena i rado viđena i u okolnim župama u kojima je liturgijskim sviranjem i svojim glasom uljepšavala misna slavlja, osobito veće župne svečanosti. Zainteresirane i nadarene djevojčice poučavala je liturgijskom sviranju i pjevanju.