Suslavio je domaći župnik mons. Tadija Pranjić. Na početku misnog slavlja župnik je rekao:
„Prije 29 godina u ovo doba, nazvalo me Poglavarstvo Grada Vinkovaca i javilo mi vijest da su u Borovu Selu mučki ubijena dvanaestorica pripadnika Specijalne policije Vinkovci, koja su bila na svome, sasvim zakonitom, zadatku osloboditi svoju dvojicu kolega, koja je zarobila zločinačka četnička vojska i JNA, i tada se dogodilo ono što se dogodilo. Kada sam čuo tu vijest, od tadašnjih predsjednika Općine Vinkovci i Izvršnoga vijeća, zamoljen sam javiti biskupu blagopokojnom Ćirilu Kosu što se dogodilo. Nisu mogli vjerovati. Ja sam još jednom pitao: Molim Vas, jeste li dovoljno provjerili vijest u policiji, je li se to stvarno dogodilo  ili je možda dezinformacija? Međutim, javili su kako je sve istina. Tada nisu znali koliko je bilo ranjenih”.

Tadija, nemoj zaboraviti, počeo je uistinu rat

“Danas je ovdje među nama i dr. Mladen Karlić, koji je s hitnom iz Vinkovaca izvlačio i ubijene i ranjene, i prebacivao ih u vinkovačku bolnicu da ih spasi od četnika. Navečer, kad sam javio biskupu, on je zastao i pitao me: Je li to stvarno istina? Tadija jesi li dobro provjerio? Rekao sam da sam provjerio: Policija mi je rekla da je istina, a koliko ima ranjenih, još ne znamo, ali ih dovoze u vinkovačku bolnicu. Tada smo se biskup i ja dogovorili da dođe i predvodi misu zadušnicu na kojoj je ovdje bilo 15.000 ljudi. U životu sam vidio svašta. Bio sam cijelo vrijeme rata ovdje, sahranio tisuće na vukovarskom groblju, ali takav plač nikada nisam čuo kao u vinkovačkoj crkvi na misi zadužnici za dvanaestoricu hrvatskih redarstvenika. Roditelji su uglavnom svi pomrli, a naši redarstvenici su našli svoj mir i pokoj u hrvatskoj grudi koju su voljeli, za koju su dali život, svoju mladost. To bi danas bili ljudi u najboljim godinama. I zato, ne smijemo nikada zaboraviti ove datume. Ja neću zaboraviti jednu rečenicu pokojnoga biskupa Kosa, koji mi je, te večeri odlazeći nakon mise zadušnice, rekao ulazeći u auto: Tadija, nemoj zaboraviti, počeo je uistinu rat. Tako je i bilo”.

“Nakon Borova Sela, počela je zapravo prava velikosrpska i crnogorska agresija na Republiku Hrvatsku, na sve ono što je hrvatsko. Oni su nas htjeli, a to je povijest. Crkva ne može odstupiti od toga, htjeli su nas zbrisati s lica Zemlje. A mi smo danas ovdje okupljeni, nažalost, u vrijeme ove pandemije koronavirusa, a inače, za ovaj dan, crkva je uvijek bila puna ljudi, da im odamo počast i poštovanje, i da se pomolimo za njihov pokoj, i da im zahvalimo za ono što su učinili za nas. Dali su najviše što se može dati, a to je sam život“, rekao je mons. Pranjić.

Nitko nema pravo ukinuti i obezvrijediti njihovu žrtvu za slobodnu Domovinu

Poručio je: “Nikad ne smijemo zaboraviti kao narod „da su nas JNA, velikosrpski, crnogorski, četnički neprijatelji htjeli uništiti i biološki, izbrisati našu kulturu, uništiti naš jezik. Oni su zaista htjeli onu Veliku Srbiju o kojoj je pisao Garašanin, nastavila Srpska akademija nauka i umetnosti, Milošević koji je ideološki dijete te Akademije, ali, hvala Bogu, mi smo danas svoji na svome. I zahvalimo Bogu što imamo ovako lijepu Domovinu. Naš narod je dobar, plemenit. Možda nekad pati od bolesti zaborava. Ne smije zaboraviti ove trenutke. Borovo Selo je početak velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Ponosni smo na hrvatsku policiju. I hvala Bogu što smo imali tada takvu policiju, a kasnije se vrlo brzo stvorila jedna elitna, jaka i moralna Hrvatska vojska“.

U propovijedi je predvoditelj misnog slavlja vlč. Begović rekao kako okupljeni iz godine u godinu dolaze zbog poštovanja, zahvalnosti i ljubavi prema dvanaestorici mučki ubijenih hrvatskih redarstvenika.
“Vjerujem, osobito onima koji su bili suborci dvanaestorice hrvatskih redarstvenika, a osobito obiteljima, kako su još uvijek srca ranjena, misli bolne, i te rane i patnje duboke koje su proživjeli. I dok se u nama bude osjećaji poštovanja i zahvalnosti prema svim sudionicima Domovinskog rata i prema dvanaestorici hrvatskih redarstvenika, nitko nema pravo ukinuti i obezvrijediti tu njihovu ljubav, podnesenu žrtvu za slobodnu Domovinu“, rekao je vlč. Begović.

Njihova imena duboko su upisana u naša srca 

Kao što Isus govori da sjeme koje ne umre, ne može donijeti obilat rod, vlč. Begović je rekao:
„Njih dvanaestorica sigurno nisu imala to pred očima kada su krenula u još jednu radnu operaciju, nakon koje bi se vratili svojim domovima, ali nisu sebe štedjeli, kao što sebe nisu štedjele ni njihove kolege u obrani naše Domovine. Sjeme njihove mučne smrti, možemo reći masakra, je upravo utkano u temelje naše slobodne države. Duboko su, vjerujem, njihova imena upisana u naša srca. Vjerujemo da je njihova žrtva upisana u knjigu života, a osobito vječna hvala i slava svima koji su i danas s nama, a koji u svojim srcima proživljavaju dane i sjećanja na 1991. godinu pa skroz do Oluje. Neka je dvanaestorici hrvatskih redarstvenika vječna hvala i slava. Ne ponovilo se. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo mi ovdje zbog njih, da ovo nije samo jedno tradicionalno obilježavanje, nego uistinu sjećanje i oživljavanje žrtve koju su oni činili. I neka im bude laka hrvatska gruda”.

Prije misnoga blagoslova, župnik Pranjić je pročitao pjesmu Ovjenčana Hrvatska. Pjevanje su animirale s. Nevenka Kudić za orguljama i s. Elizabeta Koščak. Na misi zadušnici sudjelovali su, među ostalim: rodbina ubijenih redarstvenika, predstavnici civilne vlasti u osobi vukovarsko-srijemskog župana Bože Galića i vinkovačkog gradonačelnika Ivana Bosančića, predstavnici Hrvatske vojske u osobi brigadnog generala Mije Validžića, saborski zastupnici dr. Mladen Karlić i Dražen Milinković i djelatnici hrvatske policije.

Dvanaestorica za vječnost

U Borovu Selu prije 29 godina ubijeni su i masakrirani vinkovački redarstvenici: Stipan Bošnjak (1955.) iz Nuštra, Antun Grbavac (1961.) iz Nijemaca, Josip Culej (1966.) iz Jarmine, Mladen Šarić (1965.) iz Novih Jankovaca, Zdenko Perica (1965.) iz Nuštra, Zoran Grašić (1969.) iz Otoka, Ivica Vučić (1961.) iz Vinkovaca, Luka Crnković (1970.) iz Otoka, Marinko Petrušić (1966.) iz Tovarnika, Janko Čović (1965.) iz Ivankova, Željko Hrala (1968.) iz Ivankova i Mladen Čatić (1971.) iz Županje.