Nakon procesije u šutnji te prostracije svećenika ispred ogoljenog oltara, uslijedila je služba riječi tijekom koje je pjevana Muka po Ivanu, zatim klanjanje križu te sveta pričest.

U pjevanju muke, uz konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura te Dalibora Ratića, sudjelovao je vlč. mr. Stjepan Matezović, duhovnik Bogoslovnog sjemeništa, homiliju je uputio župni vikar Antun Nikolić, u obredima je sudjelovao vlč. Ivica Martić, a đakon Domagoj Brkić je posluživao.

U svojoj homiliji župni vikar Nikolić podsjetio je vjernike kako je ono što je na izvan izgledalo samo kao odbacivanje jednog proroka i pogubljivanje Isusa kao zločinca, zapravo je dubok mistični događaj. „Na Isusa nisu pali samo udarci, bičevanje, nije pala samo trnova kruna i razapinjanje, nego su na Njega pali svi grijesi svijeta. Svaka kazna koju su ljudi zaslužili ili će zaslužiti pala je na Isusa, a on je dobrovoljno prihvatio da se to dogodi.“ Ističući kako uvijek treba posvijestiti da ništa od toga nismo zaslužili već je Božje poniženje znak njegove neizrecive ljubavi, vlč. Nikolić rekao je: „To je neizreciva ljubav koju čak nismo sposobni ni primiti. Potrebno je da Bog u svojoj milosti raširi naše srce pa da možemo primiti i pojmiti toliku ljubav.“

Uputio je zatim vjernike da promotre Isusove razapete ruke i nastavio: „Isusove razapete ruke na križu puno toga nam govore. Prvo – pokazuju nam što je čovjek – razapeto biće. On je toliko podijeljen između težnji duha i težnji tijela da je kao razapet i da je u mukama. Vjerojatno svatko od nas ima želju biti svet, živjeti po Božjim zapovijedima, ali s druge strane ima u sebi snažne težnje tijela da često ne čini ono što bi htio, nego ono što ne bi htio – to čini. Isus suosjeća s našom razapetošću, našom neslobodnom. Drugo – Isusove ruke su na križu raširene jer time želi pokazati da nikoga ne odbija, on ih u potpunosti širi da bi svakoga od nas primio u svoj zagrljaj. Treće – Isusove ruke raširene su i prema nebu. Kao da želi svojim rukama zaustaviti srdžbu, kaznu Oca nebeskoga koju on priprema za ovaj svijet. Jedino Isusova žrtva na križu zadržava Božju kaznu – da Bog ne kazni i ne uništi ovaj svijet zbog njegovih grijeha.“

Završavajući svoju homiliju župni vikar je potaknuo: „Poklonimo se pred tom Ljubavi, klečeći pred žrtvom koja nas je pomirila s Bogom i donijela nam život. Budimo stvorenje koje će se predati svome Stvoritelju. Kristova žrtva može ostati samo povijesni čin. No, ako u vjeri predamo svoj život Bogu – onda Kristova žrtva postaje živa i danas, onda Isus i danas prolijeva svoj krv i vodu za nas da nas opere, očisti, da nam daruje pomirenje s Bogom i da nam daruje novi život. Po klanjanju presvetom križu Kristovu postanimo i mi novo stvorenje.“

Uslijedila je sveopća molitva za svetu Crkvu, Papu, sve  vjernike, katekumene, za jedinstvo kršćana, Židove, one koji ne vjeruju u Krista, one koji ne vjeruju u Boga, za državne poglavare i ljude u potrebi. Nakon otkrivanja križa, pomoćni biskup Ćurić, mons. Bernatović te ostali svećenici počastili su križ poljupcem, a to su potom učinili i svi ostali vjernici. Nakon pričesti, popričesne molitve i blagoslova svi su se razišli u tišini, zastajući u molitvi uz Kristov grob.