U osmišljenom programskom diptihu izv. prof. dr. sc. Stjepan Radić, prof. na đakovačkom KBF-u, izlagao je uvodno o temi „Vukovar i ljudska prava“, a braća Domagoj i Krešimir Jakumetović uz predstavljanje zbirke pjesama „Vukovarska čežnja“ svjedočili su o proživljenom Domovinskom ratu kao vukovarski desetogodišnjaci, devetogodišnjem progonstvu i povratničkom životu obilježenom snagom katoličke vjere i nade. Jakumetovići su osmislili kolaž program s autorskim lirsko-glazbenim izričajem, referirajući se neizravno o ljudskim pravima tijekom rata i danas, kroz recital i pjevanje koje su izveli: Marija Šešo, Ivana Kardo i Nevenka Špoljarić, dok je Dubravko Lažeta uz gitaru otpjevao skladbe iz istoimene zbirke (objavio UPT 2015. u Vukovaru).

„Poznato je kako je 1948. godinu Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima kojom se prvi puta u povijesti odredilo da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima te da svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost. Međutim, to u stvarnosti nije tako i znamo kako je Katolička Crkva i prije toga istinski promicala ljudska prava, a crkveni nauk nas poučava nauk da ljudsko pravo na život počinje od začeća. O ljudskim pravima razmatrat ćemo kroz percipiranje Vukovara u izlaganju i pjesničke tekstove o Vukovaru“, rekla je dr. Ružica Pšihoistal, UKI-jeva predsjednica. Uvodeći u izlaganje Radić je, na primjeru „zamjene teza“ izjednačavanja pojma žrtve i s pojmom agresora pri ocjeni ljudskih prava, žrtve i tragedije u smislu istine, razložio značenje postmodernog konstrukta nasuprot prirodi kada se sa stvarnošću „igra“ kako tko hoće.

„Ne činimo li medvjeđu ulogu Vukovaru i samim pravima, kada postavljamo hiperbole ove vrste, naime da su u Vukovaru narušena temeljna prava? Jer ono što se dogodilo nakon punih 43 godine od proglašenja Opće deklaracije u ljudskim pravima, u razorenom i do tada mirnom podunavskom gradu, nije samo negiranje već svojevrsno ruganje, ismijavanje ljudskih prava. Treba li tu išta više dodavati, da ne kažemo dokazivati? Vladamo li istom logikom i govorimo li istim jezikom, ako sugovorniku takvo što trebamo argumentirati!? O onome što je evidentno ne treba previše raspravljati već pustiti da govori samo za sebe, a mi što je moguće više biti za to prijemčivi. To je pak moguće, ako u osnovi vladamo ljudskom, dodao bih evanđeosko-kršćanskom poniznošću (i jasno logikom), koja u svojoj najdubljoj osnovi prvotno pretpostavlja slušanje, osluškivanje, upijanje, da bi, ako uopće, nakon toga, imala što za reći. Evanđeosko-kršćanska poniznost omogućuje dati pravo značenje onom što označavamo pojmom Istina jer nas suspreže od umišljaja da se s Istinom možemo ophoditi kao konstruktom, a ne konstitutivom, što se danas, u pogledu grada, njegove sadašnjosti i bliže povijesti, čini.

Pojmovi konstrukt na jednoj, i konstitutiv na drugoj strani, najbolje korespondiraju s pojmom Istine, kojom se ovdje u pogledu ljudskih prava i grada, bavimo. Da su Vukovaru od ’91-’95. počinjeni stravični zločini, i time negirana osnovna ljudska prava, ono na život i tjelesno-duševnu dobrobit, valjda je svima jasno. Svakako, oni koji to u ekstremnim slučajevima radikalnih političkih stranaka negiraju, nisu sposobni ni za kakav dijalog. Mnogo je veći problem, međutim, s onim što ovdje možemo označiti kao postmoderni karakter re-narativizacije pri čemu se vukovarsku tragediju i s njom eklatantnu povredu ljudskih prava suptilnije negira. Ova se re-narativizacija događa raznim inačicama retoričkog umijeća i tumačenja pri čemu se čin agresije jedne strane zamjenjuje pojmovima, svi su agresori i svi su žrtve, koji su se tamo tada zatekli. Pojam konstrukta u svojoj osnovi stoji nasuprot prirodi, naravi konačno konstitutivu stvari. Konstrukt bez konstitutiva i bez unutarnje strukture i temelja je fantazmogoričan, svojevrsna materijalizirajuća utvara, koja jednostavno nema dugog vijeka… Što je to tako zamamno sa konstruktom, da je toliko privlačan u duhovnim znanostima kao i životu ljudi uopće? U tomu da se sa stvarnošću igramo kako hoćemo… Ona postaje poput plastelina, a mi ljudi u maniri djece koja su potpuno i ozbiljno predana oblikovanju, sebi umišljamo da činimo nešto uistinu važno i značajno“, kazao je Radić te na primjeru javne uporabe teme ratnog silovanja s motrišta izvjesnog sociologa (njegova novinskog teksta ‘Žene silovane u ratu, nepoželjne u državi i u Crkvi’) i političarke razobličio suvremenu bizarnost matrice tumačenja pojmova Vukovara, tragedije, žrtve.

„Namjesto da jasno iznese, što svako tumačenje traži barem u temeljnim osnovama, tko što, kada i gdje, dotični nam sociolog želi pokazati da se on stavlja na stranu žrtava, pri čemu namjerno i u potpunosti zapostavlja sve druge aspekte te istine. Opterećenim i slomljenim ženama, upravo se ovakvim slučajevima ponovno narušavaju temeljna prava, ono da se iskažu i njihov iskaz shvati cjelovito, a ne u interesu svjetonazorske opcije, doslovno blaćenje Crkve na tako osjetljivoj stvari. Da čovjeku pamet stane kada čita ovakve tekstove. Dakle, ne konstrukt, već konstitutiv, ono, dakle, što po naravi stvari jest. Jer, te su žene Hrvatice, katolkinje, koje su se u ono vrijeme zatekle u Vukovaru, a muškarci, o kojima dični sociolog govori (otkrivajući toplu vodu, da su u ratu silovani i oni) u ovom su slučaju branitelji Vukovara, koji su završili u srbijanskim logorima nakon sloma obrane grada… Tko je tu zaista žrtva – jer nisu to svi. Diskurs o zahtjevu za poštivanjem ljudskih prava, danas je potpuno uzurpirala salonska ljevica. Naime, cilj do kojeg je ovaj sociolog došao, nije nakana za istinom i strukturalno sagledavanje problema, a zatim kakvo-takvo rješenje u obliku ublažavanja patnji, već ono što istaknusmo: kritika Crkve, koja je ove jadne žene kao i državne institucije po njemu ‘odbacila’.

Drugi je primjer još drastičniji u konceptu shvaćanja odnosa Ljudska prava – žrtva te uzurpiranje govora o njima u okviru onog što se naziva salonska ljevica. To je, naime, poziv silovanim ženama u Domovinskom ratu, da sudjeluju 2012., tj. od njih se ‘očekuje da budu u prvim redovima Split Pridea’. Primjer, citat onodobne ministrice: ‘Očekivala bih da one, kao žrtve nasilja, imaju solidarnosti sa svim drugim žrtvama ili potencijalnim žrtvama nasilja te očekujem da budu u prvim redovima na Split Prideu’. Stvar je i više nego ozbiljna jer silovanje i s njim nasilje dotiče upravo ljudska prava, pri čemu se pravo da žene silovane u ratu mogu dići svoj glas, tek onda uzima relevantnim, ako one budu u prvim redovima Gay Pridea. Ovdje, dakle, imamo ponovno na djelu konstrukt u tumačenju odnosno redefiniranju pojma žrtve, a zatim i prava dizanja vlastita glasa kao žrtva. Žrtva naime, nisi po naravi stvari, već ako te proglasim žrtvom. Ovo, da nije zaista žalosno, bilo bi smiješno. Govor o odnosu Vukovara i ljudskih prava ovime se ne iscrpljuje. Govor o ljudskim pravima, na primjeru Vukovara i žrtava silovanja, svoj krah doživljava upravo zbog diskursa u kojem su se ljudska prava našla. Postmoderni koncept, koji jednostavno ne dopušta distinkciju, nužno razlikovanje konstrukta od prirode stvari, stavlja nas i u pogledu ljudskih prava i njihove primjene na slučajeve poput Vukovara, u sve teže stanje istinske spoznaje. No to nam nikako ne daje pravo na uzmicanje i predaju, upravo suprotno“, zaključio je Radić.

Dubravko Lažeta izvodi Jakumetovićevu pjesmu.

U drugom dijelu programa Krešimir Jakumetović je kazao: „Našu zbirku pjesama imenovanu Vukovarska čežnja, posvetili smo svim poginulim i preživjelim braniteljima Vukovara, te napaćenom vukovarskom puku, gradu Vukovaru u cilju da se nikada ne zaboravi agonija i hrabrost Vukovara iz kojih je iznikla naša hrvatska država. U Vukovaru je 1991. godine počinjen teški zločin nad vukovarskim narodom i njegovim braniteljima. Grad je u potpunosti razoren, ljudi su mučki i brutalno ubijani, protjerivani iz svojih domova, a djeci Vukovara uništeno je djetinjstvo i životi. I kako nakon svega toga ostati ravnodušan? Kako ne progovoriti o svemu tome? U pjesmama smo pokušali prikazati patnju, hrabrost i stradanje nevinoga vukovarskoga puka i njegovih branitelja, naših dragih, prijatelja, naših Vukovaraca kojih više nema: ili su ubijeni, ili su nestali ili raseljeni diljem Hrvatske i svijeta, a mnogi su od ratnih posljedica, od mučenja u logorima i tijekom progonstva teško oboljeli i još uvijek obolijevaju jer život prije i poslije svega nikako više ne može biti isti. Život u Vukovaru nije lagan s obzirom na velike nacionalne podjele, nekažnjene ratne zločine i na spoznaju da zločinci još uvijek žive, rade i hodaju našim Vukovarom, te svoju djecu odgajaju u istom velikosrpskom mentalitetu ne priznajući Vukovar hrvatskim gradom, a toliki broj Vukovaraca istovremeno traga za kostima svojih najbližih. Zar je to moguće? Vukovar jednostavno to nije zaslužio! I upravo sve to, nas je potaklo na pisanje ovih pjesama; ta čežnja za pravdom, istinom i mirom.“

K. Jakumetović posvjedočio je o prijeratnom sretnom i bezbrižnom djetinjstvu, desetogodišnji blizanci su trenirali stolni tenis, išli na folklor, na tečaj plesa, u galeriju crtanja i na vjeronauk, dok nije počeo podrumski život u dijelu grada na Sajmištu „na prvoj crti obrane grada, gdje su se vodile najteže i najkrvavije borbe, ulica za ulicu, kuća za kuću, borbe prsa o prsa, dok su četnici, šešeljevci i arkanovci ulazili u podrume bacajući u njih bombe, klali nedužne ljude“.

„U podrumu dan za danom svakoga trena iščekivali smo da će i nas zadesiti ista sudbina. Tu neizvjesnost i taj strah ne bih nikome poželio!“, posvjedočio je Krešimir Jakumetović, ispričavši kako su agoniju prekinuli probivši se tzv. kukuruznim putem u Vinkovce, u progonstvu „selili 14 puta, a čitavo vrijeme žarko smo čeznuli za povratkom u naš hrvatski Vukovar! Pa makar i na pepeo! I to nas je, s vjerom u Boga i Majku Božju, držalo i davalo nam snagu, ta čežnja i želja. Prisjećajući se te čežnje napisao sam svoju prvu pjesmu „Vukovarska čežnja“.

„Poruka Vukovara je poruka mira, poruka praštanja i poruka zajedništva! Svojom patnjom, trpljenjem i mučeništvom ljubav prema Bogu, bližnjima i domovini je u Vukovaru pobijedila zlo. Ljubav je u Vukovaru pobijedila smrt. Vukovar je postao svjetlo za mnoga srca, svjetlo (poput betlehemskog) upaljeno za sva vremena. Posebnu snagu Vukovaru, vukovarskim braniteljima i Vukovarcima davala je BDM, ostavši u Vukovaru do samoga kraja! Ostala je braniti svoj Grad. Uz Njenu molitvu i zagovor Vukovar je dobio novu snagu koja ga je neprestano tjerala naprijed. Nije se predavao, išao je do kraja, baš poput Krista“, kazao je Krešimir Jakumetović.

„Vukovar sebe nije štedio ni u najtežim trenutcima, sebe cijeli nama se darivao. Vukovar treba razumjeti, s njime suosjećati, voljeti, njega živjeti, njemu se zahvaliti… Pravde nikada nije bilo niti će je biti. Jedina pravda je u našem Gospodinu Isusu Kristu. I u toj vjeri i nadi moramo živjeti. Bog je u Vukovaru pobijedio i očitovao svoju ljubav vrativši mu ponovno osmijeh na lice. Neka taj osmijeh Božje ljubavi bude i na licima svih nas, i u dobru i u zlu. Koračajmo ovim životom uvijek zagledani u Isusa Krista, nikada ne gubeći vjeru i nadu! Patnje i boli će uvijek biti, ali s Isusom je sve lakše prebroditi“, poručio je Domagoj Jakumetović.