U sprovodnoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na naviješten evanđeoski ulomak koji govori o dvojici Isusovih učenika na putu u Emaus. „Isus nije najviše postigao svojim javnim djelovanjem, propovijedanjem Kraljevstva Božjega, liječenjem bolesnika, opraštanjem grijeha i potičući na obraćenje, nego je najviše za nas učinio svojom mukom i smrću na križu te svojim uskrsnućem. I budući da je svoj život i javno djelovanje završio sramnom smrću na križu, smijemo li onda mi na ovom oproštaju od pok. vlč. Nikole, zajedno s dvojicom Isusovih učenika na putu u Emaus ostati „bezumni i spora srca“, lamentirajući nad ljudskim životom i svećeničkom službom pokojnoga brata Nikole: „A mi se nadamo!“ ili u stvari trebamo na ovom oproštaju s njime još snažnije prionuti uz „ludost Kristova križa“ te osnažiti svoju vjeru u spasenjsku snagu i moć Kristove muke i smrti na križu. Krist Gospodin je, gledano ljudskim očima, doživio neuspjeh. Sramno je završio raspet na križu. No, upravo je svojom mukom i smrću na križu savršeno ostvario Božji naum, podario nam spasenje i otvorio nam pristup u nebesku slavu“, rekao je nadbiskup.

Uime svih svećenika, u svoje osobno te uime svojih predšasnika u službi nadbiskup je izrekao veliku zahvalu osoblju Doma za odrasle osobe u Borovi, koje je kroz 33 godine skrbilo o pokojnom vlč. Nikoli. Zahvalu je istodobno uputio i mons. Luki Strgaru, koji je kroz sve te godine doista bio skrbnik pokojnika te ga nebrojeno puta posjetio u Domu u Borovi. Na kraju svoje homilije, nadbiskup je pozvao: „Zahvalimo dobrom Ocu što nam i po životu te smrti pok. vlč. Nikole daje mogućnost dubljeg poniranja u spasenjsku moć i snagu križa u našem životu i u otajstvo uskrsnuća svoga Sina koji je po smrti na križu uznesen u nebesku slavu.“

Nakon ukopa na Gradskom groblju u đakovačkoj katedrali slavljena je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa u miru Marina Srakića te veći broj svećenika predvodio nadbiskup Hranić. Uvodeći u misno slavlje nadbiskup je podsjetio okupljene kako nam je Krist ostavio euharistiju kao spomen-slavlje svoga slavnoga prijelaza kroz smrt u život i istodobno je po euharistijskom lomljenju kruha ostao trajno prisutan među nama. „Euharistija je mjesto susreta i predokus konačnog zajedništva s uskrslim Gospodinom Isusom Kristom te popudbina na našem prijelazu kroz smrt u život. Zato se opraštamo od našega brata pok. Nikole Jelića slaveći Euharistiju“, rekao je nadbiskup, pozivajući na molitvu da Gospodin po svom milosrđu dovrši suobličenje pokojnog svećenika Nikole sebi te ga učini dionikom svoga nebeskoga stola i zajedništva svetih i izabranih u svojoj nebeskoj uskrsnoj slavi.

Pokojni vlč. Nikola Jelić rodio se 10. srpnja 1944. godine od oca Stojana i majke Marije r. Drljo, u Inđiji, u srijemskom dijelu tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije. U rodnoj Inđiji završio je osnovnu školu. Po završetku osnovne škole odlučio je postati svećenik i kao sjemeništarac Đakovačke i Srijemske biskupije otišao u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagrebu. Ondje je završio prva dva razreda gimnazije, a druga dva na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu, gdje je i maturirao 1964. Po odsluženju vojnoga roka došao je u Bogoslovno sjemenište u Đakovo i započeo teološki studij. U skladu s ondašnjim pastoralnim potrebama biskupije, za svećenika ga je i prije završetka teološkog studija, na Petrovo 1970. godine u katedrali u Đakovu, zaredio biskup Stjepan Bauerlein. Kroz godinu dana nakon ređenja vlč. Nikola završavao je teološki studij i pomagao po župama u biskupiji gdje je bilo potrebno. U proljeće 1971. godine bio je imenovan župnim vikarom u Sl. Brodu. Nakon tri mjeseca bio je premješten za župnog vikara u Valpovo, gdje je ostao nepunih 5 mjeseci.

Zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća i potrebnog liječenja bio je primoran u 27. godini života prekinuti svećeničku službu. Budući da liječenje u domovini nije polučilo uspjeh, biskupija i obitelj su se pobrinuli te mu je bilo omogućeno liječenje u Njemačkoj. Po povratku s liječenja 1972. godine kroz sljedećih deset godina bio je župnik ili upravitelj u četiri župe. Najprije dvije godine u Popovcu u Baranji (1972.-1974.), potom kroz pet godina u Hrtkovcima (1974.-1979.), kratko u Strošincima (1979.) i na kraju još tri godine u Maradiku (1979.-1982.). Godine 1982. bio je ponovno na liječenju kroz godinu dana, a potom je morao biti privremeno umirovljen. Nakon tri godine privremene mirovine provedene u Đakovu (1983.-1986.), godinu dana bio je župni vikar u Ivankovu (1986.-1987.). No morao je ponovno na liječenje, a nakon liječenja je 1988. godine bio umirovljen. Budući da Svećenički dom u Đakovu nije ustanova koja bi bila u stanju voditi adekvatnu brigu o bolesnicima kakav je bio pokojnik, morao je biti smješten u adekvatnu ustanovu, te je 1988. godine postao štićenikom Doma za odrasle osobe u Borovi. Ondje je kroz 33 godine nosio križ svoje bolesti.