Biskup Ćurić je na početku misnog slavlja uime nadbiskupa Đure Hranića, u svoje osobno te uime svih svećenika Nadbiskupije izrazio sućut braći, sestri i svoj rodbini pokojnika.

Na početku homilije podsjetio je kako se toga dana slavi događaj Uzašašća – kad je Isus svojim uskrsnulim i proslavljenim tijelom uzašao u puninu božanskoga života. „Završilo je vrijeme njegove nazočnosti u svijetu koja je bila vidljiva i sasvim bliska ljudskom oku. Na taj završetak, i na svoj odlazak Isus je pripravljao svoje učenike. Pripravljao ih je kad im je govorio što će se s njim dogoditi, kad im je otkrivao smisao svoje muke i smrti na križu. Nakon toga u učenicima je zavladao muk i žalost, rekli bismo „potop“ njihovih nada… A onda – nevjerojatni bljesak uskrsnuća… isprva nevjerica, a potom radost – jer nitko od učenika nije mogao odoljeti susretu s uskrsnulim Učitelje“, rekao je biskup Ćurić, dodajući kako je ovaj drugi rastanak od Isusa učenike ispunio radošću.

„U rastanku Isusova uzašašća učenici su mogli biti radosni samo u svjetlu zajedništva s Kristovim Duhom, koji je Duh mudrosti i objave… koji prosvjetljuje oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj“, kazao je biskup, zaključujući kako je i ova blagdanska euharistija ponajprije naše zahvaljivanje za Krista uz kojeg uvijek želimo pristajati jer je on Put, Istina i Život, ali je ujedno, u još jednom u času rastanka, naše zahvaljivanje za život i zajedništvo s preminulim bratom, svećenikom Borislavom.

Nakon što je podsjetio na životni put i službe koje je pokojnik vršio, biskup je kazao kako je svećenik Boro, kako su ga većinom zvali, sve do zadnjih dana života ostavljao dojam radosti i razigranosti, što ga je resilo od mladih dana. „Često je bio spreman s mladima zaigrati nogomet, u vremenima kada se nije očekivalo vidjeti svećenika u mjesnom nogometnom klubu. Tako je srdačno susretao ljude, družio se i boravio s njime, pun sućuti i solidarnosti prema njima, posebno u godinama tragičnih događaja Domovinskoga rata – stradanja, prisilnoga odlaska, potom povratka i pokapanja ubijenih“, rekao je biskup, dodavši kako su to bila teška iskustva s kojima se nije bilo lako nositi te je u iskustvima poteškoća i kriza pokojni svećenik Borislav i sam bio ponukan poukom pobožnosti Križnoga puta – pridići se te s pouzdanjem u Isusa krenuti dalje.

Zaključujući homiliju, biskup je rekao: „Velečasni Boro! Čovjek široka osmjeha, što znači – čovjek široka i vedra srca. Primjećivali smo s kakvom je vedrinom susretao svoju generaciju, svećenike i sve ljude. Takvoga ćemo sa zahvalnošću nositi u svom ljudskom spomenu, dok istodobno molimo da ga Spasitelj, Dobri Pastir uvede u radost punine života u uskrsnuću, koju je vlč. Boro kao svećenik naviještao svojom pobožnošću i službom.“

U povodu smrti vlč. Borislava Romića, nadbiskup Đuro Hranić te sav prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije primio je brojne izraze sućuti. Kancelar Nadbiskupske kurije vlč. Drago Marković pročitao je na kraju mise zadušnice pismo sućuti nadbiskupa metropolita vrhbosanskog Vinka kardinala Puljića te banjolučkog biskupa Franje Komarice, koji su s pokojnim vlč. Borislavom bili školske kolege i prijatelji još iz sjemenišnih dana.

Uime župljana Župe Gundinci te svih ostalih župa u kojima je pokojnik služio, oproštajni govor uputila je Barbara Mihić iz Gundinaca. Istaknula je kako je pokojnik svoj pastoralni rad vršio pod geslom „Daj Gospodine da te ljubim ljubeći ljude i da ti služim služeći ljudima“, da je svojim radom osvojio srca svih župljana, pokušavajući posrnule vratiti na pravi put, govoreći i djelujući. „Često smo imali priliku slušati Vaše propovijedi, koje su kod nas bile rado slušane, o njima se raspravljalo, nosilo u srcima kući. Govorili ste nam jednostavno i konkretno o našoj vjeri, koristili privlačne primjere iz svakodnevnog života, imali neposredan i otvoren pristup sa župljanima, bili uz njih u svim prigodama. Bili ste osoba prijateljstva, bliskosti. U svemu ste bili s nama, brinuli za sve vjernike. Svojim djelovanjem pokazali ste kako se brinuti za siromašne, bolesne i zapuštene“, rekla je među ostalim u oproštajnom govoru Barbara Mihić, izričući pokojnom župnik zahvalnost za sva njegova nastojanja.

Uime generacije svećenika koji su u rujnu 1961. krenuli u 1. razred Gimnazije na Šalati te uime svih svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, od pokojnog se vlč. Borislava oprostio vlč. Luka Strgar, ravnatelj Svećeničkog doma u Đakovu, u kojemu je pokojnik proveo posljednjih pet godina života. Podsjetio je kako se hrabro i s vjerom nosio s bolesti te kako je do zadnjeg dana među svima širio radost i optimizam. Zahvalio mu je za 58 godina poznanstva, druženja i otvorenih razgovora, izražavajući vjeru da je sada s Gospodinom.

Nakon mise zadušnice, pogrebna povorka uputila se prema mjesnom groblju u Antinu, gdje je biskup Ćurić predvodio obrede ukopa.

Vlč. Borislav Romić svoj životni put započeo je Rakitnu u Bosni i Hercegovini 5. srpnja 1946. godine u obitelji Mirka i Mare. S njima će kao desetogodišnjak preseliti u Antin, gdje nastavlja i svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Sjemenišnu formaciju započinje u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, a nastavlja u Liceju u Đakovu. Poslije mature 1965. godine započinje studij teologije i formaciju u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Već sljedeće godine pozvan je na odsluženje vojnoga roka i odlazi u Strumicu. Po povratku u Đakovo nastavlja studij te je na Petrovo 1971. godine zaređen za svećenika.

Započinje potom svoje pastoralno djelovanje: najprije kao ‘ekskurent’, a potom kao duhovni pomoćnik u Župi Duha Svetoga u Slavonskom Brodu (1971. – 1973.) a potom u Đakovu (1973. – 1974.). Prvu župničku službu započinje 1974. u Podcrkavlju (1974. – 1976.), nakon čega postaje župnikom u Kuševcu (1976. – 1983.). Nekoliko je godina potom bio na službama duhovnoga pomoćnika u Ivankovu, Donjem Miholjcu i Nuštru (1983. – 1988.). Od 1988. župnik je u Berku gdje će ga zateći i početak Domovinskoga rata i vrijeme prognaništva zajedno sa svojim župljanima. Kroz to vrijeme vršit će službe dušobrižnika za prognanike u Poreču, potom u prognaničkom naselju u Rokovcima – Andrijaševcima (1991. – 1993.). To ga je iskustvo snažno označilo te će do kraja života iskazivati posebnu ljubav prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata.

Od 1993. do 1994. župni je vikar u Velikoj Kopanici, a 1994. postaje župnim upraviteljem u novoosnovanoj župi u Ladimirevcima. U kraćim razdobljima vrši i službe privremenoga upravitelja župa Tompojevci i Čakovci (1998. – 1999.), Babine Grede, a kasnije i Trnave (2015.). Od 1999. župnik je u Gundincima, a od 2007. župnik u Lovasu, sve do umirovljenja 19. kolovoza 2011. godine. Godine umirovljenja započinje u Antinu, no ubrzo se nastanjuje u Svećeničkom domu u Đakovu.