Svečano euharistijsko slavlje, uz koncelebraciju gvardijana fra Jure Šimića, predvodio je vlč. Marin Putilin, župnik iz Marijanaca u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Vlč. Marin Putilin u prigodnoj homiliji, promišljajući o životu sv. Franje, istaknuo je kako se Franjo nije odjednom obratio, preko noći – kako mi često krivo mislimo da se obraćenje događa. Naprotiv, Franjo je dugo tražio, godinama je sebi postavljao pitanje Tko sam ja, a tko si ti, Bože moj? U tom traženju je jednom, pred Kristovim križem, shvatio da Ljubav nije ljubljena. Nije se radilo o nikakvoj apstraktnoj ljubavi, nego o Isusu Kristu u kojem je Božja ljubav prema čovjeku dosegla puninu. Ljubav, odnosno Isus nije ljubljen: i to nije ljubljen od onih za koje je položio svoj život, od onih koje je spasio i otkupio, od nas.

Franjo je zapravo shvatio kako mi Bogu i ljudima uzvraćamo vrlo malo darovane ljubavi, kako Božja ljubav ostaje neuzvraćena. Zato je Franjo i mogao, kao gotovo nitko drugi, u svemu, u travi i vatri, u kiši i vjetru, u suncu i zvijezdama, pa čak i u ljudskoj smrti, vidjeti i osjetiti Božju ljubav prema čovjeku. Koliko mi Bogu uzvraćamo ljubavi, a sve nam je zapravo od njega darovano!? Ljubavi koja se neće zadržati samo na usnama, samo na mlakim i često ispraznim frazama da volimo Isusa, nego koja će životom to posvjedočiti. Koliko u svijetu, u drugome vidimo i osjećamo Božju ljubav prema nama? I nipošto na kraju: koliko ljubavi uzvraćamo svojim bližnjima, onima koji su u naše živote utkali svoju ljubav i dobrotu?

Valja nam, dragi vjernici, ozbiljnije ljubiti one koji su nas ljubili i ljube, osobito onoga koji je iz ljubavi prema nama, prema meni i tebi, otišao na križ a to je Isus Krist. Poput nas i sveti je Franjo živio u pomalo sebičnom i hladnom svijetu, u svijetu u kojem se sve svodi na trgovinu, sebičnu računicu i hladnu bešćutnost. U takvom svijetu Franjo sebi postavlja posve drugačije životno pravilo: Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti! Postavlja sebi pravilo i živi po njemu: čitav će život zapravo utrošiti nastojeći biti od koristi drugima, često puta posve zanemarujući sebe.

Danas nam je ovo Franjino načelo itekako svima potrebno i u Crkvi i u društvu. Trebamo se čim prije osloboditi pravila pobrini se za sebe, drugi te se ne tiče! Nažalost, počevši još od obitelji učimo se i odgajamo da živimo sami, da nam drugi trebaju služiti, da je važno da se mi u životu snađemo i uspijemo, a za druge – kažemo to licemjerno – neka se Bog pobrine. Sebičnost i zatvorenost jest smrt kako za čovječanstvo tako i za kršćanstvo. Stoga bismo trebali, ugledajući se na Franjin primjer, shvatiti kako se naša sreća uistinu nalazi u sreći a ne u nesreći drugoga, kako život ima smisla samo ako ga uložimo za dobro drugoga, kako na koncu i sami živimo i postojimo zato što drugi nisu živjeli samo za sebe nego i za nas. A toliko je onih kojima možemo i trebamo danas biti od koristi: od članova naših obitelji pa do onih koje izbjegavamo ili gledamo s osjećajem ljubomore i prezira (…)”, rekao je, uz ostalo, vlč. Putilin.

Na kraju mise prisutnima se obratio gvardijan fra Juro koji je zahvalio vlč. Marinu što je predvodio ne samo središnje misno slavlje u povodu blagdana sv. Franje nego i trodnevnu duhovnu pripravu. Zahvalio se i vjernicima koji su dolazili na trodnevnicu te svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi proslave ovog velikog franjevačkog blagdana i velikog Božjeg ugodnika i svim vjernicima izazova u vjernom i radikalnom nasljedovanju Krista i svetog evanđelja.

Relikvije sv. Franje koje samostan posjeduje bile su izložene u crkvi na oltaru, a poslije mise svi su ih mogli počastiti. Kao i obično, uoči svetkovine sv. Franje, 3. listopada poslije večernje mise, u sjećanje na Franjin blaženi prijelaz s ovoga svijeta Ocu, proslavljen je i Obred preminuća sv. Franje kojega je vodio gvardijan fra Juro.