Uz umirovljenog nadbiskupa suslavili su tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković i domaći župni upravitelj Robert Almaši.

Izražavajući dobrodošlicu i čestitajući veliku obljetnicu svećeništva nadbiskupu Marinu, Almaši je rekao da se „upućeni riječima Svetog pisma želimo spomenuti svojih glavara koji su nam navješćivali riječ. Svako jubilejsko slavlje i obilježavanje obljetnica ujedno je i životna bilanca koja Vas vodi na Vaše korijene, vraća na izvor i razlog Vašega života. Vraća na 1937. godinu, u rodne Ivanovce, u Župu Snježne Gospe, vraća na drage pokojne roditelje, majku Katu i oca Marka, na obiteljski dom i rodni zavičaj. Današnji dan želi Vas vratiti na 1960. godinu kada ste u krilu Crkve započeli svoj svećenički hod – jedan osobiti hod s Bogom koji je Vama najpoznatiji i najjasniji. I zato dok u srcu prebirete Vašu osobnu povijest kroz dugi ovozemaljski život, želimo Bogu reći hvala na Vašem životu i časnom svećeničkom i biskupskom služenju.“

Zaključujući pozdrav citirao je mađarskog pjesnika Attilu Józsefa primjenjujući njegove stihove u prigodi nadbiskupova pohoda svom rodnom selu: „Nemoj ići, pripovijedaj nam / (…) ne znam što želim više, / priču ili to da budeš s nama: / zato te molimo: Sjedni među nas i pripovijedaj nam. / (…) Lijepo započni priču. / Mi te želimo slušati, ali bit će i onih koji te samo gledaju jer im je drago što danas vide ovdje među bijelcima jednog Europljanina.“

U homiliji jubilarac mons. Srakić biranim riječima prisjetio se svoga djetinjstva i Božjeg poziva na svećeništvo koje se očitovalo na razne načine. Istaknuo je da je „jedan od načina poziva bila kršćanska, katolička, hrvatska obitelj Kurjakovih, Srakića u kojoj sam stasao i živio, gdje sam doživljavao još u djetinjstvu prisutnost kasnijeg biskupa Ćirila. Ono što je on kao odgojitelj nama davao, to sam upijao.“

Prisjetio se i početaka svoga hoda k svećeništvu kada je čuo župnikov poziv u dječačko sjemenište, kolebanja između mehaničarskog zanimanja i svećeničkog poziva. Osvrnuo se i na kasnije bogoslovske dane te svećeničko ređenje 1960. „Mogu reći da najljepši dani koje sam proživio u svom svećeničkom i biskupskom životu bili su dani moga župnikovanja u Podravskim Podgajcima. Raznolikost, od djece, mladića i djevojaka, starih i mladih…“

Nadbiskup se spomenuo i olovnih vremena tijekom svoje formacije, godine u kojoj je bio ređen umro je kardinal Stepinac, kada je bio pritisak na svećenike da izdaju Crkvu te je zahvalio svojim sumještanima: „Zahvaljujem na Vašoj podrški. U onim opasnim vremenima kad se postavljalo pitanje biti ili ne biti svećenik, tada sam imao podršku ovdje u župi, posebno u Ivanovcima.“

„Ostao sam Božji, ostao sam vaš. Moj životni put kojeg sam izrekao pun je iskrenosti i zahvalnosti. A početak je bio Krist jednom stade na baru (u Ivanovcima za vrijeme visokog vodostaja rijeke Vučice stvaralo se jezero), tu me našao Gospodin. Zahvaljujem na djetinjstvu provedenog zajedno s vama, na vašim molitvama, na svakom dobru koje ste prihvatili iz naših pouka, primjera i života. Molim za oprost za sve ono što nije bilo u redu. Neka sam Gospodin sudi po svom milosrdnom sudu“, zaključio je.

Vjernici su nadbiskupa Marina darivali prigodnim darovima. Liturgijsko pjevanje predvodio je KUD „Šokadija“ Ivanovci-Marjančaci-Zelčin čiji članovi su bili odjeveni svečanu narodnu nošnju.