Pomolili su se kod spomenika žrtava logora, stradalnika i žrtava logora Krndija, svih žrtava komunističkog, nacional-socijalističkog i fašističkog režima, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, kao i svih žrtava koje su dale svoj život za stvaranje demokratske, slobodne i samostalne domovine Hrvatske. Vijenac je položen i ispred Općine Punitovci. Nazočila je i s. Renata Bunjova, voditeljica slovačkoga Misijskog centra Slovaka u Josipovcu Punitovačkom.

Predsjednik Njemačke zajednice Zemaljske udruge Podunavskih Švaba Vili Haas i predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka – krilo Đakovo, Pero Šola podsjetili su na brojna stradanja svih onih koji se nisu slagali s vladajućim režimima, naročito komunističkim, i posebno Nijemaca u Krndiji koji su krajem II. svjetskog rata stradali i patili, zatvoreni i protjerani samo zato što su bili Nijemci. Selo Krndija, jedno od najvećih sela Đakovštine, od kolovoza 1945. do svibnja 1946. godine bilo je ograđeno žicom i pretvoreno u jedan od najvećih komunističkih logora u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji za njemačko stanovništvo iz Slavonije, Srijema, središnje Hrvatske i bosanske Posavine. Uz pretežno starce, žene i djecu logor Krndija je bio i mjesto stradanja mještana Krndije, sela koje je popisom iz 1939. godine imalo 1983 stanovnika.

U logoru je u teškim uvjetima smještaja, od gladi i bolesti te napornoga rada umrlo najmanje 338 osoba. Procjenjuje se da je kroz logor Krndiju prošlo oko 3500 do 4000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1500 izgubilo život. Točan broj hrvatskih „folksdojčera” koji su prošli poslijeratne logore sa sigurnošću je teško utvrditi. Za sva stradanja u Logoru Krndija nitko nikada nije odgovarao.

„Sjećamo se patnje i stradanja na ovome mjestu i na mnogim drugim mjestima. Ovo groblje svjedoči o ratu, patnjama, raseljavanju i ubijanju. Opasno je kad netko misli da je vrjedniji od drugih i kada mu drugi smetaju, a to se događalo u našoj nedavnoj povijesti i ovdje u Krndiji gdje su ljudi uništavani, osuđivani na patnju, progon i smrt. Bila su to djela nedostojna čovjeka i civilizacije. Svaki je čovjek odgovoran za sebe i za druge i ne možemo uništavati njihov prostor, teritorij, zemlju, uništavati čovjeka. Ljudi koji su ovdje živjeli u vjeri zajedništva s domicilnim stanovništvom, živjeli su u ljubavi i slozi bez mržnje i zavisti. Naša bi župa s njima danas bila skoro dvostruko brojnija da nije bilo komunističkih vlasti, mržnje, da nije bilo logora i protjerivanja. Njihovo stradanje nama je poticaj da i mi budemo hrabri i izdržljivi u čuvanju sjećanja na njih i njihove živote. Oni su zbog svoga poštenja i časne smrti zavrijedili da ih poštujemo i da im se divimo“, istaknuo je župnik Pardon.

„Ne dopusti Gospodine, da izblijedi naše sjećanje, žrtvu i život ljudi koji su ovdje živjeli. Neka se ne izgube vrijednosti radi kojih su oni živjeli i radi kojih su umrli. Daj Gospodine da i ljudi koji iza nas dolaze prepoznaju sjećanje na žrtvu ovih ljudi kao vrijednu čuvanja. Učini Bože da zbog njihove smrti, ljudi koji ovdje žive budu bolji i da se nikada više ne ponovi zločin oduzimanja života“, zaključio je župnik Pardon nakon molitve, blagoslivljajući spomenik i groblje.