Uvodeći u misno slavlje biskup Ćurić rekao je kako ova svetkovina pokazuje svu dubinu i širinu Božje objave i dara njegova spasenja za sve ljude, za svakoga čovjeka i potiče „da prihvaćajući Krista znamo prijeći sve ograde, sva ograničenja, sve granice i posvjedočiti i donijeti Kristovu ljubav koja nam je u njemu darovana”. Uputio je zatim i iskrene čestitke kršćanskim zajednicama koje Božić slave po julijanskom kalendaru: „Srdačna je zato naša čestitka članovima Srpske pravoslavne Crkve i pravoslavnim zajednicama koje su i ovdje na našem području. Svi se želimo obnoviti u prihvaćanju Krista i u svjedočanstvu njegove radosti i njegova svjetla.“

Uz biskupa Ćurića suslavio je domaći župnik Matej Glavica, a posluživao je đakon Josip Vuksanović, svečano liturgijsko pjevanje tradicionalnih božićnih pjesama animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom Dalibora Ratića. Nakon evanđeoskog ulomka, po drevnom običaju Crkve, župnik Glavica navijestio je svetkovanje Vazma – Uskrsnuća Gospodnjega u 2024. godini.

Cjelovitost djela spasenja u Isusu Kristu

U homiliji biskup Ćurić je uz „ključ univerzalnosti“ kojim valja uči u događaj i otajstvo Božjega utjelovljenja, naglasio i važnost cjelovitosti djela spasenja u Isusu Kristu – „da što jasnije prepoznamo kako je novorođeno Dijete u Marijinu krilu isti onaj koji će za nas prihvatiti osudu i križ; isti onaj koji će svojim uskrsnućem rasvijetliti tamu grijeha i smrti. Upravo ta cjelovitost događaja spasenja moći će dati potpun odgovor na pitanje: Tko je taj novorođeni kralj?“.

Njegovo je rođenje za sve narode, za svakoga čovjeka, uputio je mons. Ćurić i pojasnio kako se o Kristovu dolasku uznemirio sav Jeruzalem, na čelu s kraljem Herodom te rekao: „Čini se kako nas evanđelist time, već u događaju Kristova rođenja, želi upozoriti na stav zatvorenosti velikih svećenika i dijela izraelskog naroda prema Isusu koji će se očitovati kroz sav njegov javni život. Kao da ovdje možemo prepoznati trajno prisutnu opasnosti da formalno i puko poznavanje vjere, sadržaja Pisama i glasa proroka, bez otvorenosti srca i iskrenog prihvaćanja, samo po sebi ne vodi prema stvarnom, otvorenom prihvaćanju Božje objave, njegove riječi i doživljaja njegove blizine.“ Biskup je potom citirao blagopokojnog papu Benedikta XVI. koji kaže: „U misli nam se vraća prizor, neposredno prije muke, prizor Isusova plača nad Jeruzalemom, jer nije prepoznao vrijeme u kojem je pohođen. Dotičemo ovdje i dramu vjerne Božje ljubavi koja tako jasno i potpuno progovara u Isusovoj osobi, koji – kako smo to slušali na sam dan Božića – k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“

Iskustvo vjere i svjetlo našeg razuma u otvorenu i iskrenu srcu nisu sukobljeni

Odgovarajući na pitanje tko to Isusa traži i prima, biskup Ivan podsjetio je na Matejevo evanđelje i Isusovu riječ: Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, te nastavio: „Trojica mudraca s Istoka, Gašpar, Melkior i Baltazar, kako su nam u kršćanskoj predaji ostala njihova imena, kad ih ljudskim okom promatramo, ne pripadaju među jednostavne i prostodušne. Štoviše, bili su uglednici svoga doba, društva i kulture u kojoj su živjeli. No, njihova ih „mudrost i umnost“ nije zatvorila, niti zazidala u neku već ispunjenu samodostatnu sigurnost, nego nam daje jasan primjer otvorenosti ljudskoga duha, iskrenog i poniznost srca; ujedno i otvorenosti ljudskoga uma i znanja. Evanđelje nam pokazuje kako su obrazovani stranci iz stvarnosti i rasporeda prirodnog svijeta, uključujući sav njima poznati svemir, prepoznali da se nešto važno dogodilo u židovskoj zemlji i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali dostojanstvo i poklonili mu se. Trojicu mudraca prema susretu s novorođenim Kristom upućivalo je i svjetlo prirode, naš vidljivi, spoznatljivi svijet. Tako nam primjer mudraca jasno govori da iskustvo vjere i svjetlo našeg razuma i ljudskog znanja u otvorenu i iskrenu srcu nisu sukobljeni.“

Dragocjeno bogatstvo širine duha

Homiliju je biskup Ćurić zaključio riječima: „Učimo od bogojavljenskog događaja! Naučimo, odmah, u prvom koraku, tužnu, nikad sretnu i nikad plodnu „lekciju“ sebičnosti, licemjerja i zatvorenosti kralja Heroda i njegovih podanika, u kojih se i vjera pretvorila u poligon ideologije i vlastite računice, hladna i neplodna, bez iskrenoga dijaloga, razumijevanja i prihvaćanja drugih te postala i izlikom za neprijateljske, nekada i za tragične, ratne sukobe. A mi, po primjeru svetih mudraca, prigrlimo dragocjeno bogatstvo širine duha. Na to nas nuka istinska snaga kršćanske vjere. I svoj vlastiti život učimo prepoznavati „kao misterij koji nas nadilazi“, reći će nam papa Franjo, „kao uvijek otvoren prozor koji nas mami da proširimo svoj vidokrug“. Osjetit ćemo tada i jednu nutarnju životnu dinamičnost, koja je trajno obilježje bogotražitelja, ne nekih dezorijentiranih ljudi, nemirnih pustolova; prepoznat ćemo kako nas želja za Bogom nuka da uzdignemo pogled, da u nama nikad ne prestane želja i čežnja „za onim većim“, zapravo – za onim što je vječno, što nam je rasvijetljeno i darovano u Spasitelju, Isusu Kristu. Njemu se s mudracima ponizno klanjajmo i hrabro o njemu svjedočimo, nasljedujući djela njegove ljubavi.“