Lijep broj vjernika sve tri večeri sudjelovao je u prigodnim pobožnostima prije i poslije misnih slavlja, a svake je večeri domaći župnik preč. Ivan Lenić predvodio i pobožnost sv. Josipu pred Svečevim oltarom. Nakon misnih slavlja održavani su susreti za roditelje prvopričesnika i krizmanika te za krizmanike i druge mlade.

Prve večeri preč. Matošević tumačio je okupljenima čitanje iz Evanđelja po Mateju (Mt 23, 1- 12) o licemjerju i taštini pismoznanaca koji su zasjeli na Mojsijevu stolicu. Isus se u ovom evanđelju obraća i nama. Svi mi volimo neki tron, a Isus želi izbaviti svoje učenike iz te utopije, želi biti „znak“ za druge. Sjediti i uživati može se samo ako smo jako, jako visoko, a Isusova logika je obrnuta, ukazao je preč. Matošević: Bog je s visine došao k nama, utjelovio se da bude s nama u svim našim ljudskim bolima i patnjama, došao je da skine s nas terete grijeha, samospasenja i teret očekivanja od drugih. Mislimo da trebamo biti dobri da bismo zaslužili ljubav Božju, a Bog nas prihvaća kao svoje bez obzira na sva naša lutanja. Jedini način da se susretnemo s Isusom je jednostavna i iskrena duhovnost.

Nakon misnoga slavlja slijedilo je razmatranje teksta o Kani Galilejskoj iz Ivanova evanđelja, kada je preč. Matošević posvijestio kako ljubav i zajedništvo počinju time da primijetimo da je netko potrebit. Ako to vidimo, znači da nismo usmjeren samo na sebe. „Isus je naredio poslužiteljima da napune 6 kamenih posuda vodom. Te su posude služile za obredno čišćenje i možda nisu bile najčistije, ali je Isus od te nečiste vode učinio najbolje vino. Te posude su zapravo slika nas samih; izvana smo možda uređeni, ali kakvi smo iznutra znamo mi sami i Gospodin“, istaknuo je predvoditelj, zaključivši kako je čudo bratstva, ljubavi i zajedništva nemoguće dokle god ne dopustimo Bogu da u našem srcu promijeni ono što je prljavo i nečisto.

Propovijedajući druge večeri, oslanjajući se na naviješten odlomak Matejeva Evanđelja, u kojemu majka Zebedejevih sinova susreće Isusa, predvoditelj je govorio o razmišljanjima Isusovih učenika o pitanju hijerarhije u nekom budućem Isusovom kraljevstvu i aspiracijama na određene položaje. Ukazao je kako je majka Zebedejevih sinova i naša majka, zastupa naše razmišljanje, jer i mi razmišljamo poput učenika: kako u ovom ‘kraljevstvu’ u kojem živimo doći do boljih položaja i pozicija.

Podsjetio je kako smo na početku korizme slušali o Isusovom boravku u pustinji i kako ga je napastvovao Đavao. „To su i naše napasti – tri napasti kraljevstva koje nam uvijek prilaze i kušaju nas, a Isus ih je odbio“, rekao je propovjednik te dodao kako je prva napast da čovjek kaže da je ono što ima, što posjeduje, da je to njegov identitet. „Mislit ćemo da smo sigurniji i sretniji što više imamo, ali nekada ta čežnja za imanjem u ljudima proizvede veliki nemir, strah da ne izgube što imaju, a potom i svađu s drugima, ljubomoru…. Druga je napast da čovjek kaže da je ono što je u životu uspio, da je on svoje postignuće, da je najvažnije biti važan, moćan… Često je u nama želja da budemo moćni jer se pitamo – što je dobro izraslo iz nemoći? Zašto su ratovi i sukobi u svijetu? Zato što svi žele biti moćni, a neki su postali toliko moćni da je njihova moć postala destruktivna, razarajuća“, kazao je preč. Matošević navodeći i treću napast: da čovjek misli da je ono što ljudi govore o njemu: „Ako je moj život orijentiran samo na to što će reći drugi – nikada neću biti potpuno sretan. Ako od 10 ljudi njih devet govori dobro o nama, a jedan loše, zapamtit ćemo samo tu jednu osobu koja će nam pokvariti sve dobro što je ostalih devet reklo, silno ćemo razmišljati o tome zašto je ta osoba to rekla.“ Zaključujući homiliju, okupljenima je posvijestio: „Moj identitet je da sam ljubljeno dijete Božje, na tome mogu sve drugo graditi.“

U nagovoru koji je uslijedio poslije misnog slavlja preč. Matošević je naglasio kako je najljepša istina kršćanske vjere u tome da je Bog u kojeg vjerujemo osoba, i to osoba s kojom možemo razgovarati, koja nam želi oprostiti i koja nas neizmjerno ljubi. „Jedino od osobe možemo osjetit da smo joj važni, da smo ljubljeni, a to je temeljna i najvažnija čovjekova potreba“, zaključio je.

Duhovna obnova završila je 17. ožujka klanjanjem pred Presvetim, tijekom kojega se Gospodinu zahvalilo za sve što čini u životima vjernika. Domaći župnik preč. Ivan Lenić zahvalio je preč. Matoševiću za vođenje obnove te mu čestitao imendan, moleći da sve vjernike i njihove molbe ponese u svetište Majke Božje Bistričke.