Nakon kratkoga čitanja, uslijedilo je obraćanje duktora sjemenišne zajednice Karla Striškovića, tradicionalni duktorov referat. Duktor je u svome promišljanju govorio o Mariji kao onoj koja je, izrekavši svoj fiat Gospodinu i podarivši svijetu dugo iščekivano spasenje koje se ostvarilo u Kristu, postala majkom Nade. Osvrćući se na godinu jubileja, kazao je kako je Crkva hodočasnica na putu radosne nade koja ne razočarava (usp Rim 5,5), a čiji je cilj – vječni život. Oživljavajući nadu potrebno je da napose ostvarujemo svoj osobni odnos sa živim Bogom, Isusom Kristom.

Jubilarna godina je upravo sveta jer nam pomaže rasplamsati žar i zapaliti vatru Božje ljubavi u našoj nutrini koja će otopiti ledena srca kako bi svakim svojim kucanjem slavila Boga, svoga Stvoritelja, dodao je duktor Strišković. Marijino je srce bilo probodeno mačem boli, ali to ju nije pokolebalo u tome da cijeli život služi i slavi Gospodina.

Duktor je naglasio kako, čitajući izvještaj o anđelovu navještenju, jasno kod Marije iščitavamo strah, ali ne ropski, već onaj sinovski, strahopoštovanje. Bog svijetu daje Sina jer neizmjerno ljubi čovjeka te mu želi biti blizu i spasiti ga od grijeha, a to ostvaruje preko Marije. Jesmo li se spremni potpuno uzdati u Gospodina dopuštajući kreposti nade da učvršćuje srca klonula i raspiruje milosni dar spasenja koji je u nama?, upitao se govornik.

Govoreći o raznim krizama koje potresaju današnji svijet; ratne strahote, ekonomska i socijalna kriza, demografski slom, naglasio je kako Crkva mora biti opipljiva i realna, pozvana neumorno navješćivati Spasitelja i tako pružati utočište nade, krilo spasenja. Bog u Mariji očituje svijetu svoju prisutnost i svoja divna djela. Zatim se duktor Strišković referirao na bulu Nada ne razočarava, proglašenu za godinu Jubileja, kazavši kako se u njoj naglašava Marijin naziv i odlika Zvijezde mora (Stella maris), zaključivši kako takav naslov izražava sigurnu nadu da nam Majka Božja pritječe u pomoć u burnim životnim događajima, podupire nas i poziva da vjerujemo i nastavimo se nadati.

Nakon hvalospjeva Veliča te izmoljenih Prošnji, prije završnoga blagoslova, prigodan je nagovor održao i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, preč. dr. Stjepan Radić. Uvodeći prisutne u svetkovinu Bezgrešne, koja je titular sjemenišne kapele te i kućna svetkovina, podsjetio je da se ove godine navršava 170. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice, pape Pija IX, dodavši kako je umjetnički prikaz te vjerske istine proizašao iz mističnog iskustva svete redovnice Družbe Kćeri kršćanske ljubavi, Katarine Labouré.

U svojem mističnom gledanju koje je doživjela 27. studenoga 1830. godine u kapeli svojeg samostana, ugledala je ženu obučenu u bijelo-plavom ornamentu s raširenim tj. otvorenim rukama koje su bile u ravnini bokova te iz kojih zrači svjetlost, istaknuo je rektor Radić. Tipologija ikone koja je došla do nas ukazuje na povezanost s kršćanskim Istokom, s obzirom na blago pognutu glavu na lijevu stranu Blažene Djevice Marije u tomu prikazu. Time je dobila naziv Majka lijepe ljubavi, koji, rekao je rektor, dodatno proširuje, odnosno upotpunjuje teološki pojam Bezgrješnog začeća. Zatim, osvrćući se na netom spomenut naziv, rektor Radić je promišljao zašto pripisivati fenomenu ljubavi atribut, koji on sam po sebi uključuje. Jer ljubav je (sama) po sebi lijepa. Ipak ovaj se atribut lijepa ljubav ustalio u kršćanskoj tradiciji s obzirom na Djevicu Mariju upravo iz tog razloga što zanemarujemo istinsku ljepotu ljubavi za koju je čovjek po sebi nesposoban.

Prihvatiti drugoga u njegovoj osobitosti, jedinstvenosti i cjelovitosti, te izgrađivati odnos koji svoje ishodište mora imati u prijateljstvu, moguće je tek po uzoru na Isusa, a ljubav se pak, dodao je rektor Radić, upotpunjuje u žrtvi. Rektor je, govoreći o proslavi svetkovine Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u đakovačkom Sjemeništu, istaknuo kako je ona proslava Marijine ljubavi prema Bogu i njegove prema njoj, u i po Sinu Isusu Kristu. Ovo se pak načelo kristološko-marijanske ljubavi, mora prelijevati i u našu konkretnost, naše odnose i kršćansko življenje, bez čega bi svo ovo slavlje postalo tek „mjed što ječi i cimbal što zveči“.

Na kraju je preč. Radić pozdravio je nadbiskupa Đuru Hranića, iako je bio odsutan, zahvaljujući mu za svu pastirsku brigu i dobro kojima nastoji oko dobrobiti Bogoslovnog sjemeništa. Zatim je pozdravio biskupa Ćurića, zahvalivši mu za predvođenje liturgije Večernje te za svaku pastirsku brigu i ljubav koje se konkretiziraju u savjetima vrijednim primjene. Rektor je pozdravio i subraću odgojitelje: ekonoma preč. Matu Gašparovića, vicerektora vlč. dr. Davora Senjana te duhovnika vlč. mr. Stjepana Matezovića, zahvalivši im za sve dobro koje čine i izniman trud, svaki na svom području djelovanja u odgoju i cjelovitoj svećeničkoj formaciji bogoslova. Rektor Radić zahvalio je i sestrama redovnicama koje u duhu poniznosti i služenja daju bogoslovima vrijedno svjedočanstvo ustrajne i ponizne službe na njivi Gospodnjoj.

Rektor Radić je nagovor dovršio riječima: Dragi naši bogoslovi, vi ste ona hrana od koje ovo sjemenište živi. Bez Vas bi ono kao i fakultet, postalo tek biljka koja kopni i koju ne bi bilo moguće ni na koji način održati na životu. Neka Vas stoga na Vašemu svećeničkom putu prati zaštita Blažene Djevice Marije, Bezgrješno začete, te uvijek znali svoj svećenički put hraniti primjerom Majke lijepe ljubavi. Matej Mlinarić