Uz nadbiskupa Đuru Hranića i umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića, u koncelebraciji su bila još osmorica svećenika, a propovijedao je vlč. Stanislav Šota, profesor KBF-a u Đakovu.

„Kao što nema na zemlji savršenih očeva, majki, djece, tako nema ni savršenih svećenika. Usprkos navedenom, vjerujem da svatko od nas ima nekoga tko je u osobnoj izgradnji posebno vrijedan spomena, zahvale i molitve. Vjerujem da se na isti način pronalaze trenuci, događaji, susreti s pojedinim svećenikom koji je obilježio odrastanje, hod u vjeri. Večeras, kada molimo za pokojne svećenike, rado se sjećam i molim za svećenika i dragog duhovnika Ivana Šešu, koji je umro prije nepunih 15 godina“, rekao je vlč. Šota, podsjećajući kako njegova empatija, ljubav, nesebični život, život za drugoga, život za brata u potrebi, spremnost sve podijeliti, dijeliti sve do ludosti – danas itekako odzvanja i potiče svećenike na promišljanje o identitetu, posebice na duhovnoj i pastoralnoj dimenziji.

„Ne želeći bezrazložno divinizirati njegovu osobnost, spominjem ono što je poznato onima koji su s njim dijeliti svakodnevicu: od materijalnog je imao samo knjige i nekoliko skromnih stvari. Nije imao automobil, a rijetko je tko od njega bio mobilniji. Od svih odgojitelja prvi je ustajao i zadnji lijegao, a u njegovu sobu nije se ulazilo jedino ako je bila zauzeta. Ako se netko od bogoslova razbolio, on bi se najviše brinuo… Njegov stan je bio otvoren i za mnoge župljane Đakova, Osijeka i okolice. U razgovorima je bio strpljiv, slušajući bi često i zaspao od umora. Ono što mi je tada bilo sasvim razumljivo, danas držim da je bila njegova najveća vrlina, pa i dimenzija svetosti: od svih u sjemeništu – bogoslova i profesora – najviše je molio, klečao, najčešće smo njega u kapelici susretali, vidjeli, s njim molili i Boga slavili“, prisjetio se propovjednik, koji je i sam, izabirući mladomisničko geslo: „Besplatno primiste, besplatno dajte“, pred sobom imao njegov život i svećeništvo. Također, opisao ga je kao osobu koja u teškim trenucima nije skrivala svoju ljutnju, bol, pa ni suze, napose onda kada se osjetio ponižen.

„Isus u govorima nije samo dijagnosticirao stvarnost, on je nudio i rješenja. On i danas nudi rješenje, recept za život svećenika. U dosta je zgoda dao do znanja da se njegovim učenikom ne može biti bez poniznosti. Iz njegovih riječi: ‘Ja sam krotka i ponizna srca’, ‘Nisam došao biti služen, nego služiti’, ‘Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen’ – prepoznajemo poniznost i život u poniznosti kao lijek koji je napisan na receptima svih svećenika“, posvijestio je vlč. Šota.

Da bez poniznosti i prisnosti s Bogom nema pastoralnog razlučivanja, rekao je i današnji Papa, kazao je propovjednik, nabrojavši neke od karakteristika svećenikove poniznosti, ne samo u duhovnom, nego i u pastoralnom smislu: gledati dobro u drugome; pohvaliti brata i sestru pored sebe; ne skrivati vlastite pogreške; prvi oprostiti, za početak moliti za onoga koji nam je nanio zlo; biti svjestan svoje malenosti – ono što jesam, to sam samo u Bogu i s Bogom; istinski služiti, znati slušati, osluškivati – ne hvaliti se u služenju; imati stav da od svakoga mogu naučiti; Bogu zahvaljivati i za dobro i loše…

Naglasivši kako je upravo poniznost prebivalište milosrđa, temelj služenja, boravište nutarnje radosti koju nitko ne može oduzeti, pokretač radosti s ljudima s kojima živimo, uronjenost i udomljenost u svijest i svijet nedostojnosti i bespomoćnosti te ovisnosti o Bogu, propovjednik je zaključio: „Poniznost je uvijek skrivena, ona je sramežljiva, tiha, ona zahtjeva spor i sustavni rad na sebi, ona se ne nameće, diskretna je do te mjere da je poput zraka koji udišemo, sunca koje nas grije. I kada najčešće uočavamo njezinu potrebu? Onda kada je nema!“