Prvi dan znanstvenog skupa otvoren je pozdravnim govorima koje su uputili moderatorica skupa doc. dr. Darija Damjanović-Barišić, akademik Stjepan Damjanović te izv. prof. dr. Vladimir Dugalić, dekan KBF-a, koji je govorio o rađanju ideje za temu ovogodišnjeg simpozija te pozdravio sve sudionike, predavače i okupljene slušatelje.

Prvi tematski blok u četvrtak 9. svibnja, pod nazivom „Katolička Crkva u Kraljevini SHS/ Kraljevini Jugoslaviji (1918. – 1941.)“ otvorio je mons. dr. Marin Srakić s temom „Katolička Crkva u Staroj Jugoslaviji“. Postavlja se pitanje kako je Katolička Crkva prihvatila pitanje formiranja nove države, Kraljevine SHS? Naime, velika većina biskupa s entuzijazmom je dočekala konstituiranje nove države i zastupali su suživot u kršćanskoj ljubavi. Međutim, nastala je disonanca između onoga što su Hrvati htjeli i što su doživjeli te je stvorena komisija u Beogradu gdje se raspravljalo o bitnim pitanjima. Kasnije je nova vlast razrješavala pitanje granice same države, pitanje agrarne reforme i ostala, tada aktualna pitanja. Mons. Srakić naglasio je kako trebamo čitati staru literaturu jer bismo tada uvidjeli stvarno stanje hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u tadašnjoj državi, koje je bilo represivno.

Izlaganje „Narodna misao 1897. – jedna kobna knjiga“ održao je dr. Mato Artuković. Predavač se na početku izlaganja osvrnuo na povijesni proces nastanka almanaha Narodne misli. Spis je objavljen 1897. godine od strane politički osviještenih tadašnjih studenata, a jedan od urednika bio je i Svetozar Pribičević. Sam rad nastao je kao rezultat zajedništva na proslavi 70. rođendana Svetozara Miletića. Rezultat svega je bio taj da Narodna misao inaugurira ideje koje razaraju samostalnu političku scenu, a Srbe i Hrvate proglašavaju jednim narodom. Uz to je bio bitan i članak Nikole Stojanovića u kojemu je naviješteno uništenje hrvatskog naroda te se žestoko napalo i Katoličku Crkvu. Klerikalizam se, ističe Artuković, izjednačavao s katoličanstvom, a u sve pore društva se promulgirala srpsko-hrvatska ideja.

„Hrvatski jezik u prvoj Jugoslaviji“ bila je tema izlaganja akademika Stjepana Damjanovića, koji je na početku naglasio kako se ono temelji na djelu preminulog hrvatskog jezikoslovca, profesora i akademika Marka Samardžije. Damjanović je stoga govorio o povijesnim prilikama početkom 20. stoljeća, naglasivši kako su to bile prilike u kojima se nalazio hrvatski jezik. Naime, beogradski stil trebao je poslužiti za oblikovanje novoga jezičnog standarda. Postavilo se pitanje kako normirati hrvatski jezik? Od početka su ekavci smatrali da Hrvati trebaju napustiti jekavicu, a Srbi ćirilicu. Međutim, uspostava nove države povećala je razmjer ljudi koji su prihvaćali ekavicu. Pristajanje uz ekavštinu je opravdano ideološko političkim razlozima, manje ekspresivnim. Također je naveo da je ćirilizacija bila nametanje ćirilice i potiskivanje latinice. Hrvatska se, naravno, odupirala takvoj politici, jer tzv. beogradski stil ne može biti temeljem zajedničkoga jezičnog standarda.

Posljednje predavanje prvoga dana simpozija izložio je doc. dr. Daniel Patafta o temi „Politički subjekti u odnosu prema reformnom pokretu i starokatolicizmu – politički oportunizam s ciljem slabljenja Katoličke Crkve do 1929. godine“. Reformni pokret formiran je 1919. godine, a njegovi korijeni naziru se već u 1918. godini. Pokret je tražio pravedniju raspodjelu materijalnih dobara i bliži odnos između episkopata i nižeg klera. Korišten je da se oslabi utjecaj Katoličke Crkve, osobito na području školstva. Naime, nastojao se smanjiti utjecaj Katoličke Crkve u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu te ju se nastojalo istisnuti iz svih institucija jer je bila najopasniji protivnik Pribičevića, unitarista, ali i slobodnih zidara. Nakon što je pokret zapala kriza, jedini način da se ona prevlada bio je prijelaz na starokatoličku vjeroispovijest. Godine 1929. nastaje prekretnica te se slama jugounitaristička ideja, a na starokatoličku Crkvu se gleda kao onu čiji je cilj bio slabljenje hrvatskog identiteta.

Drugi tematski blok u petak 10. svibnja, pod nazivom Religijske i političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji i socijalističkoj Jugoslaviji, otvorio je izv. prof. dr. Vladimir Dugalić predavanjem „Katolička inteligencija i „jugoslavenstvo“. Promišljanja dr. Andrije Živkovića o nacionalnom pitanju i vjerskom životu u Jugoslaviji.” Na samom početku predavač je okupljene upoznao sa životom i djelima dr. Andrije Živkovića, te u predavanju pojasnio kako je zapravo došlo do „jugoslavenstva u RH?“ – naime, hrvatsko je plemstvo nosilo smjernice za državnu prednost vjerskoga nad nacionalnim. Dr. Živković je osuđivao velikosrpske ideje, ali je ujedno bio i za jugoslavenstvo, jer ‘bit će nam bolje sa Slavenima pošto su nam Mađari htjeli nametnuti svoj jezik’. „Nama se katolicima u Jugoslaviji valja pripravljati za život“ – Andrija Živković. Dolazimo do zaključka kako je katolička inteligencija prihvatila jugoslavenstvo jer je u njemu vidjela spas za narod i katoličanstvo.

Doc. dr. Darija Damjanović-Barišić i mr. Tadija Crnjak govorili su o „Đakovačkoj biskupiji i odnosu prema novoj državi“. U odnosima s Vladom Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije te Jugoslavije najviše su se istaknuli biskupi Bauer i Akšamović. Biskup Akšamović smatrao se Strossmayerovim nasljednikom te čuvarom jugoslavenstva. Đakovački incident 1930. g.: 20. obljetnica smrti biskupa Strossmayera. Nekolicina Beograđana htjela se pokloniti tijelu velikoga biskupa, ali je biskup Akšamović bio odsutan. Zamijenio ga je Spiletak koji je kažnjen, ali je na Akšamovićev nagovor pušten, te sve biva brzo zaboravljeno, što potvrđuje podatak da je već 1936. ukorenom Spiletku bio dodijeljen orden sv. Save. Godine 1948. biskup Akšamović traži zaštitu samostana i bogoslovije kao biskupijske imovine, što mu je odobreno, 1950. traži pomoćnog biskupa, te mu se i to odobrava. U Zagrebu, Rijeci i Splitu 1951. su zatvorene bogoslovije, dok je đakovačka bila pretresena, duhovnici uhićeni, a 1960. proglašeni krivim i osuđeni na zatvor.

Mr. Ivan Zubac održao je predavanje „Đakovačka biskupija, nova vlast, jugoslavenstvo i represivni aparat za vrijeme Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije”. Država izravno i sa sviješću u Rimu želi opoziv sarajevskog i ljubljanskog biskupa zbog pjevanja Bogorodici prilikom dolaska Karađorđevića u Sarajevo. Tijekom prve Jugoslavije vladali su stalni neredi jer „neprijatelji stalno ruju“. Poznati su slučajevi kada su katolički učenici bili primorani sudjelovati na proslavama sv. Save. Srpska pravoslavna Crkva izdaje interdikt da će svi pravoslavni koji glasaju za konkordat biti ekskomunicirani. Činjenica je da je jedina stranka nakon Radićeve smrti u Beogradskoj skupštini bila Hrvatska pučka stranka. Za sam kraj izlaganja mr. Zubac čita pjesmu – Pri svetom kralju autora Antuna Gustava Matoša.

Dr. Margareta Matijević održala je predavanje „Od careva savjetnika do kraljeva pouzdanika – jugoslavenstvo biskupa Antuna Bauera”. Bauera je druženje s istarskim Hrvatima koštalo kardinalskog šešira. Bauer je podržavao jugoslavenstvo te toplo pozdravlja osnutak nove države. Nakon 6-o siječanjske diktature biskup Bauer odlazi u Beograd, gdje mu govore kako profesori moraju naučavati: „Jedan narod, jedna država, jedan kralj.“ Biskup je govorio kako ne bi bilo vjerskih tenzija da su postojale Jugoslavenska katolička Crkva i Jugoslavenska pravoslavna Crkva. Bolji dojam su svi imali prema knezu Pavlu. Razliku između jugoslavenstva i Hrvata dr. Matijević opisuje kao zdjelu (drvenu i porculansku). Jugoslavenstvo je bila porculanska zdjela koju je samo jedan pad razbio, dok su Hrvati ostali čvrsti poput drvene zdjele koju mnogi udarci ne mogu razbiti.

Na kraju drugog bloka predavanja dr. Davor Kovačić govorio je o temi „Nogomet kao sredstvo nacionalne identifikacije Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i SFR Jugoslaviji”. Jedan od osnivača Hajduka izrađuje prvi grb, zastavu i značku. Nakon stvaranja Kraljevine SHS u Zagrebu izbijaju nemiri. Srbi Hrvatima govore da ne znaju igrati. I Zagreb i Beograd su htjeli pokazati kako su najjače nogometno središte. Godine 1971. vodstvo Dinama nakon smrti Josipa Broza Tita na utakmice nosi zastave, pjevaju narodne pjesme te dolazi do incidenata. Nogometna reprezentacija je odigrala prvu utakmicu 1991. dok je bila nepriznata.

Treći tematski blok drugog dana simpozija nastavljen je predavanjem prof. dr.. Miroslava Akmadže „Jugoslavija i hrvatske zemlje poslije II. svjetskog rata, politika nove države prema Katoličkoj Crkvi”. Govorio je o promjenama koje su nastale nakon II. svjetskog rata te dolaska na vlast Komunističke partije Jugoslavije koja je imala za cilj iz države u potpunosti izbaciti religiju. Navodi 3 faze izbacivanja Crkve iz države, jer je ona ostala jedini neprijatelj, a to su prvotna represija uz brojna uhićenja te agrarna reformna i nacionalizacija, unutarnje urušavanje i izbacivanje Crkve iz javnog života. Tu se javlja i problem svećeničkih udruženja, te nakon pripojenja Trsta Italiji, vlast prekida sve odnose s Vatikanom. No nakon Titove smrti, vlasti su shvatile da su oslabile i kako je došao kraj te se ukida nadzor svećenika i biskupa što je označilo kraj komunističkoj diktaturi unutar Crkve.

Doc. dr. Domagoj Tomas i Marijana Bošnjak izlagali su o „Odjecima Hrvatskog proljeća u Osijeku”. Cilj je bio predstaviti događanja unutar Hrvatskog proljeća na osječkom području, ali jer ne postoji mnogo podataka koji govore o tome, izložili su općenite podatke rada Matice hrvatske, koji je bio kompromitiran od strane vlasti što se najbolje može vidjeti na primjeru Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, u kojemu se tražila ravnopravnost, a dobivene su oštre osude same deklaracije kao i njenih potpisnika. Također su progovorili i o ključnom elementu samog Hrvatskog proljeća, a to je mlada pokretačka snaga, studenti kojih u Osijeku i nije bilo mnogo jer nije postojalo Sveučilište, tek nekolicina fakulteta.

Prof. dr. Miljenko Brekalo, dr. Ana- Marija Lukić i dr. Ivana Jurčević bavili su se „Ulogom JNA u velikosrpskom pokretu“ te su dali poseban osvrt na područje Đakovačko-osječke nadbiskupije. Prvenstveno su se zadržali na ideji Republike Srpske Krajine. JNA je osnovana 1941. i pod raznim nazivima je opstala do 1992. te je uključivala kopneno naoružanje, ratno zrakoplovstvo i mornaricu. Većina generala su bili Srbi. Na vrhuncu unutardržavnih napetosti se prekrajaju vojne oblasti zbog nerazmjernog broja vojnika, a te nove oblasti su se poklapale s granicama Republike Srpske Krajine. Također su predstavili i najvažnije kasarne na području Đakovačko-osječke nadbiskupije te datume njihova osvajanja.

Posljednje predavanje održala je Višnja Starešina, dipl. pol., govoreći o „Međunarodnom kontekstu rješavanja Hrvatskog pitanja”. Istaknula je kako se samostalnost nije ni mogla postići prije 1991., jer se tek krajem 80-ih godina počeo urušavati komunizam u svim svojim segmentima, tako da je glavno pitanje bilo ono o prevođenju bivših komunističkih zemalja pod režimom SSSR-a na demokratski sustav, te se jugoslavensko pitanje stavlja na margine. Također je bitno naglašena činjenica o nepostojanju hrvatske diplomacije jer su sve vitalne institucije bile u Beogradu. Čak ni nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, država nije bila osigurana, jer je cijela situacija bila tek dio veće i na svjetskom planu važnije politike. Suverena država je nastala tek nakon mirovne integracije Podunavlja, završno s 1998. godinom.

Simpozij je zaključen raspravom o predavanjima posljednjeg tematskog bloka.