10. obljetnica utemeljenja Vojne biskupije u RH

Uvodne riječi
Braćo i sestre, pozdravivši vas sve zajedno i pojedinačno riječima uskrsloga Krista Gospodina (usp. Lk 24, 36; Iv 20, 19. 21. 26), ja, brat vaš i biskup, odlučen za Evanđelje (usp. Rim 1, 1) i naslovnik baštine Crkve staroga hrvatskoga Nina, zajedno s vama na današnji blagdan svetoga Marka evanđelista zahvaljujem Gospodinu za dar 10. obljetnice uspostave Vojnoga ordinarijata u RH. Na milost uzvraćamo zahvalnošću na dar ljubavlju.

Zahvaljujemo Onomu od kojega dolazi svaki dobar dar, svaki savršen poklon (usp. Jak 1, 17): dar sustavne dušobrižničke skrbi u hrvatskim oružanim snagama i među pripadnicima redarstvenih službi, koja je na današnji dan ljeta Gospodnjega 1997. ustrojena kao Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj; poklon navještaja Evanđelja onima koji imaju odgovornu zadaću obrane hrvatske samostojnosti i samobitnosti te jamstva mira i sigurnosti svakoga hrvatskoga građanina i sveukupnoga hrvatskoga društva.

Koliko je znakovit blagdan, kojega s vjerom slavimo, toliko je znakovita i obljetnica, koje se s radošću spominjemo. Blagdan je ovo jednoga od pisaca “Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega” (Mk 1, 1), blagdan jednoga od četiriju evanđelista, koji nas izvijestiše “o svemu što je Isus učinio i učio do dana kada je uznesen pošto je dao upute apostolima, koje je izabrao po Duhu Svetome” (Dj 1, 1 – 2).
Obljetnica je ovo nove stranice povijesti spasenja u zemlji i narodu Hrvata, kojoj na početku stoji apostolsko pismo Qui successimus pape Ivana Pavla II.i koje nosi upravo današnji nadnevak.

Na ovaj nas današnji dvostruki blagdan okupi ista vjera, isto ufanje, ista ljubav; okupiše nas isti osjećaji i iste misli (usp. 1 Kor 1, 10) u Kristu Isusu, Gospodinu našemu, koji je mir naš (usp. Ef 2, 14) i nada naša (usp. 1 Tim 1, 1), otkupitelj čovjeka. On nam i naloži propovijedati Evanđelje svemu stvorenju, kako bi se svatko tko uzvjeruje spasio (usp. Mk 16, 15 – 16).

Slaveći Euharistiju ovoga današnjega dvostrukoga blagdana molit ćemo za vjernost do kraja (usp. Mt 10, 22; 24, 13; Mk 13, 13) Evanđelju koje je sveti Marko prenio Crkvi i koje je već 14 stoljeća nazočno u povijesti našega naroda. Iskat ćemo Božji blagoslov za našu hrvatsku domovinu, za sve za koje se pripadnici Vojnoga ordinarijata skrbe, za svakoga našega sugrađanina i za sve hrvatske obitelji.
Preporučit ćemo Bogu mir i napredak naš u slogi i pravdi. Molit ćemo Za sve one koji su branili i obranili našu slobodu, kako žive tako i pokojne; za sve hrvatske vojnike i redarstvenike, kako ove naših dana tako i one minulih stoljeća; za sve one koji nose biljege i žrtve Domovinskoga rata.

I dok sada pristupamo oltaru Gospodnjemu da bi prinijeli “svetu žrtvu, čisti prinos” (Rimski kanon), i očitovali svoje smjerne prošnje zastanimo trenutak i zamolimo Boga za oprost te istodobno oprostimo od srca jedni drugima (usp. Mt 18, 32 – 35) kako i on otpušta nama duge naše (usp. Mt 6, 12. 14 – 15; Mk 11, 25), da bi bili dostojni pristupiti na Gozbu Jaganjčevu (usp. Otk 19, 9).
Propovijed

1.”Pođite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15). S posebnom pomnjom slušamo te Isusove riječi na današnji blagdan svetoga Marka evanđelista i ujedno 10. obljetnicu osnutka Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Slušamo ih s posebnom pomnjom jednako kao i Jedanaestorica u trenutku kada ih je Isus izgovorio, to jest malo prije nego li bi “uzet na nebo i sjede zdesna Bogu” (Mk 16, 19).
To su riječi oproštaja i ujedno naloga. Rekavši im: “Pođite po svemu svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju”, Isus doda: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se” (Mk 16, 16).

2.Snaga tih riječi izvire iz Vazmenoga otajstva i iz njih zrače nada i utjeha, kojima je jamac nitko drugo nego sam Bog. I dok nam odzvanjaju u ušima, našu pozornost usredotočuju na velebno Božje djelo stvaranja i odkupa čovjeka.
Izvješćujući o tim riječima, evanđelist Marko dodaje: “Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin Isus surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima” (Mk 16, 20). Jedanaestorica su, dakle, ne samo primili nalog nego i prikladnu pomoć da ga izvrše. Onaj, naime, koji ih posla, posta im suradnik u djelu, kako bi njihovo propovijedanje urodilo obilnim rodom milosti i spasa. On utvrđuje (usp. Mk 16, 20) te istodobno usavršuje, jača i krijepi (1 Pt 5, 10). Hrabreći i svjedočeći kako je to istinska milost Božja, po apostolu Petru nam, kako maločas čusmo za vrijeme čitanja ulomka iz njegove Prve poslanice, u svezi s time poručuje: “Nje se držite!” (1 Pt 5, 10) te i poziva na ustrajnost u vjeri, strpljivost u podnošenju raznovrstnih kušnji, trijeznost i budnost pred nasrtajima đavla, te stare zmije (usp. Otk 12, 9), lažca i otca laži, čovjekoubojice od samog početka (usp. Iv 8, 44).

3.Slavimo blagdan spomenutoga evanđelista, koji je – slušajući propovijedanje i izlaganja apostola Petra na kojemu Krist sagradi svoju Crkvu – u posebnu knjigu, poznatu kao “drugo Evanđelje” ili “Evanđelje po Mateju”, sažeto zabilježio riječi i djela Isusa Krista Sina Božjega (usp. Mk 1, 1), kojega je objavio Otac (usp. Mk 1, 11; 9, 7) te se istodobno s radošću spominjemo 10. obljetnice osnutka Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj, svraćaju našu pozornost na nove obzore služenja Crkve čovjeku i društvu u cjelini i njezina stalnoga zalaganja za promaknuće čovjekova dobra i općega dobra društva. I dok na današnji blagdan smjerno zahvaljujemo Bogu za revnoga svjedoka djela spasenja, kakav je bio evanđelist Marko, radujemo se za ostvaritbu toga svetoga djela u hrvatskim krajevima kroz Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj.
I što drugo danas možemo učiniti, nego zajedno s Psalmistom reći: “O ljubavi Tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka” (Ps 89 [88], 2a).
Uistinu, zauvijek je sazdana ljubav njegova i u nebu je utemeljena vjernost Njegova (usp. Ps 89 [88], 3).

4.Slavimo blagdan svetoga Marka evanđelista, koji je, kako bilježi Rimski martirologij (editio typica, Rim 2001., str. 239), u Jeruzalemu u apostolskoj službi prvo slijedio apostola Pavla, a potom je bio uz Petra. Prema povijestnim svjedočanstvima, uz apostola Pavla je bio i za sužanjstva u Rimu (Fl 24), a poznato je da je surađivao je i sa svetim Barnabom (usp. Kol 4, 10), kojega također resi naslov apostola.
Marko je bio vjerni Petrov učenik, zbog čega apostol, kako maločas čusmo, i veli: “Marko, sin moj” (1 Pt 5, 13), te pozdravu Crkve u Rimu pridružuje i Markov pozdrav. Osim Jeruzalema, gdje je rođen, a majki mu je bilo ime Marija, i Rima, njegov je život navjestitelja i svjedoka Radostne vijesti o kraljevstvu Božjemu prisno vezan i uz prvu kršćansku zajednicu u Aleksandriji, posebno značajnome kulturnome središtu Istoka.
Markov spis Evanđelja najstariji je od sva četiri Evanđelja. Marko o Isusu Kristu Sinu Božjemu izvješćuje od priprave za djelovanje (1, 1 – 13) i djelovanja u Galileji 1, 14 – 7, 23) i izvan Galileje (7, 24 – 10, 52) do djelovanja u Jeruzalemu (10, 52 – 13, 37) i muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća na nebo (14, 1 – 16, 20). On bilježi zbivanja od susreta prva četiri učenika s Isusom (usp. 1, 16 – 20) i izbora Dvanaestorice (usp. 3, 13 – 19) do njihova sveopćega poslanja po uskrsnuću na dan Uzašašća (16, 15 – 18).

5.I kao što već rekoh, na današnji blagdan ovoga revnoga i vjernoga izvjestitelja o riječima i djelu Isusa Sina Božjega, spominjemo se i obljetnice osnutka Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj, koja zauzima povlašteno mjesto u novijoj vjerskoj i narodnoj povijest hrvatskoga naroda i sastavni je dio jedinstvene i opće povijesti spasenja. Događaj je tim značajniji što se radi o vojnoj i redarstvenoj sredini, koja je zbog naravi posla vojnih i redarstvenih sustava vrlo složena i osjetljiva. U toj, naime, sredini djelujete vi “služitelji sigurnosti i slobode” našega hrvatskoga naroda, koji ste se – stavivši se u službu domovine – posvetili vojničkoj i redarstvenoj službi te ispravnom izvršitbom svojih vojnih i redarstvenih dužnosti istinski pridonosite učvršćenju mira (usp. Gaudium et spes, br. 79).
“Prema dušobrižništvu vojnika Crkva se je oduvijek odnosila s dužnom pozornošću i u skladu s različitim potrebama” (Ivan Pavao II., apostolska uredba Spirituali militum curae, u AAS 78 [1986], str. 481 – 486). U tu je svrhu ustanovila posebne crkvene cjeline, koje se nazivaju vojni ili stožerni ordinarijati i koje su pravno izjednačene s biskupijama i imaju vlastite statute, što ih donosi Apostolska Stolica (usp. ondje, I, § 1). Naime, vojnicima je i redarstvenicima “zbog posebnih okolnosti njihova života” (Christus Dominus, br. 43) potrebna odgovarajuća dušobrižnička skrb.

6.U Predgovoru zbirki isprava Vojnoga ordinarijata u RH (Dokumenti o Vojnom ordinarijatu u Republici Hrvatskoj, Zagreb 1999., ponovljeno izdanje Zagreb 2004., str. 6), ovdje nazočni Vojni ordinarij biskup Juraj u svezi s osnutkom Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj piše: “Smijemo se nadati da će dušobrižništvo u vojno-redarstvenim postrojbama biti na sve veću vjersku i ljudsku dobrobit pojedinaca i ustanova u kojima se ono zbiva. Kroz navještaj temeljnih vrjednota kršćanskog nadahnuća želimo pridonijeti ne samo ljudskom i vjerskom odgoju mladoga naraštaja, nego u isto vrijeme poslužiti ukrjepljenju mira i uljudbe u našoj domovini”.
Što je sve učinjeno, svima je dobro poznato. I znamo što je hrvatskome vojniku i redarstveniku značila vjera, dok je s Gospinom krunicom oko vrata i skoro goloruk branio svoj rod i dom i goli život od nepravedna napadača, do zubi naoružana. A suvremena hrvatska vojska i hrvatske redarstvene službe izniknule su iz obrambene vojske i obrambenih redarstvenih službi nedavnoga Domovinskoga rata. O toj vjeri svjedoči i sastav grba Vojnoga ordinarijata. I nije slučajno za nebesku zaštitnicu izabrana upravo Blažena Djevica Marija – Gospa Velikoga Hrvatskoga Krstnoga Zavjeta, kao izraz duboke vjere i žarke pobožnosti hrvatskoga vojnika i redarstvenika, koji s ostalim hrvatskim pukom zna da ga je Gospa više puta spašavala od tuđina, da mu je ona “najvjernija odvjetnica”, te se i njoj svakodnevno utječe da na braniku stoji i čuva njegovu svetu vjeru i hrvatski dom.

7.Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj je nastao kao prijeka potreba hrvatskoga čovjeka, potreba njegova srca i njegove duše. Hrvatski državnici su osjetili tu potrebu te su spremno i odgovorno, u suradnji s Katoličkom Crkvom, kojoj pripada najveći dio stanovništva, na nju odgovorili na najprikladniji način.
Poznato je da su hrvatske vojnike i postrojbe tijekom povijesti pratili svećenici. Jedan je od njih, Filip Grabovac (1699.-1749.), svećenik Reda manje braće franjevaca, i sam zbog otpora Mlečaninu, kojemu je hrvatski vojnik jednako kao i drugim tuđincima tijekom naše duge mučne i burne povijesti morao služiti i za kojega je morao vojevati, završio u tamnicu u kojoj je i umro, te je tužan zbog položaja hrvatskoga vojnika i općim stanjem hrvatskoga puka ovako pjevao:

“Da b’ Rvati skladni bili,
ne b’ ovako žalost pili.
Rek’o, da bi sklad imali,
svim bi svitom tim vladali.
Na oružju junak vrli,
svaki kralj ji zato grli,
i na službi svojoj drže,
pak s’ među se oni prže.
Kad kralj oće da kog srve
tad Rvate meće prve,
a dobitak kad se dili,
tad’ pitaju: di ste bili?” (Od naravi i ćudi Arvacke).

Hvala Bogu, danas se je stanje korjenito promijenilo i hrvatski vojnik ne mora vojevati za tuđina i služiti mu, nego ima mogućnost braniti i obraniti svoj dom i zemlju svoju.
Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj je osnovan nakon bolnoga i strašnoga iskustva Domovinskoga rata i Ugovora između Svete Stolice, toga najstarijega subjekta međunarodnoga prava, i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Bio je to civilizacijski čin samosvojne hrvatske države, obnovljene u Domovinskome ratu, znak njezine demokratičnosti i očitovanje njezine iskrene i čvrste volje da bude posve u službi čovjeka, njegovih prava i njegova dostojanstva.

8.Vjerska sloboda i sloboda ispovijedanja i javnoga očitovanja vjere spada u jedno od neotuđivih ljudskih prava. Ovdje nije riječ samo o katolicima, nego i o pripadnicima Pravoslavne Crkve i drugih kršćanskih Crkava i zajednica te židovske vjere, jednako kao i sljedbenicima islama i slično. Poštivati ljudska prava znači ne samo ne ugrožavati ta prava i raditi protiv ili mimo njih, nego jamčiti ostvaritbu tih prava i promicati njihov rast i razvoj na svim razinama društva.
Nitko od kršćanina nema pravo tražiti da se odrekne svoje vjere ili da je barem javno ne ispovijeda. Hrvatski katolici su to inače neotuđivo pravo skupo plaćali tijekom povijesti jednako kao i kada su ovim dragim krajevima vladala tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam (usp. Ivan Pavao II, Propovijed na Mariji Bistrici 3. listopada 1998, u L’Osservatore Romano, 4. listopada 1998, str. 5).

9.I dok o svemu tome razmišljamo, ponavljamo smjerno i sinovski odano molimo:
“Pod Tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice”,
te s pouzdanjem dodajemo:
“Moli za nas i budi nam zaštitnicom sada i uvijeke.
I Tebi – koja si također
Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta,
Kraljica Svete Krunice –
povjeravamo danas
sebe, zemlju ovu svu i narod sav hrvatski” (Ivan Pavao II, Propovijed u Zadru 9. lipnja 2003., L’Osservatore Romano).
Molimo da u školi Evanđelja, koja je do nas doprlo propovijedanjem apostolâ, naučimo vjerno slijedi Krista Gospodina (usp. Rimski Misal, Zborna blagdana). Prinosimo žrtvu hvale i ištemo da Crkva u Hrvata, vjerna Petrovu nasljedniku, uvijek revno i neustrašivo propovijeda radostnu vijest spasa, koju nam je sveti Marko predao.
Neka Otcu našemu, koji je na nebesima i koji nas ljubi, zajedno sa Sinom Njegovim, Gospodinom našim Isusom Kristom, u Duhu Svetome, bude naša trajna hvala za dar Evanđelja i za milost vjere.