Kod ove svete Mise sestra Gabrijela će, kao prva sestra novog Karmela u Gospiću, položiti svoje doživotne redovničke zavjete: zavjet siromaštva, poslušnosti i čistoće. U ova tri zavjeta sadržano je još puno toga što se izrijekom ne spominje. Prije svega to je molitva, ljubav i zajedništvo sestara, zauzetost u rastu u krepostima i postizanju što svetijeg života, spremnost na služenje, žrtve Bogu za spasenje ljudi, itd.

Sestra je izabrala, ili bolje rečeno, od Boga pozvana, da sve to ostvaruje u jednom posebnom stilu života: u klauzuri, u povučenosti, skrovitosti, daleko od ugoda koje nudi svijet.

Ovaj stil života nije nastao zato da se pobjegne od svijeta i svih problema s kojima se ljudi u svijetu moraju suočavati; to nije bijeg od ljudi i njihove grešnosti da bi se živjelo u miru i spokoju, nego naprotiv: ovo je stil života u kojem osobe prikazuju u potpunosti svoj život Bogu za spasenje ljude. Njihov život je molitva u kojoj neprestano nose Boga ljudima i nose ljude k Bogu.

I Isus se tako često, i redovito, povlačio u osamu, gdje je molio i prikazivao ljude nebeskom Ocu. Kada ga jednom ljudi, pa i sami učenici traže, i nalaze, Petar mu kaže: „Učitelju svi te traže“.

Čini se kao da mu je Petar htio reći: „Učitelju, svi te trebaju, svi te traže, a ti ovdje gubiš vrijeme“. Petar još ne zna da je Isus, i kada se povukao u osamu na molitvu, tu posve za ljude. On se nije od ljudi sakrio ili pobjegao. Kada ga ljudi traže, oni ga i nalaze.

Molitva nije bijeg od ljudi nego naporna zauzetost za ljude i njihovo dobro.

U svom jednom nagovoru osobama redovničkog života, papa Franjo je rekao:

Redovništvo nije i ne smije biti neka grupa izabranih koja gleda samo ne sebe. … Ne može i ne smije biti na distanci u odnosu na druge ljude. … Ne smijemo vjerovati da ćemo naći stablo života povlačeći se od ljudi. To stablo života će biti bez ploda, ili sa plodovima bez okusa i mirisa.

Treba razbiti ideju o redovničkom životu kao povučenosti u osamu gdje je moguće živjeti miran i siguran život bez uznemiravanja svijeta koji je kao „pokvaren i grešan“. Redovnički život mora biti, ne bijeg od svijeta, nego svjedočanstvo svijetu.

Ako znamo da se današnji čovjek dobrim dijelom otuđio od mnogih vrednota ljudskog dostojanstva, to nije razlog da se redovništvo otuđi od takvog čovjeka. Potrebno je tog čovjeka naći i susresti sa ponudom evanđelja.

Sveta Mala Terezija je proglašena zaštitnicom misija, a nikada nije bila u misijama. Ona je za misije molila i žrtvovala se, i tako je dala neizmjeran doprinos misijskom djelovanju Crkve. Zato Ivan Pavao II kaže da „kontemplativni život razvija izvanrednu apostolsku i misionarsku djelotvornost“ a te zajednice su „postavljene kao grad na gori i svjetiljke na svijećnjaku i one na vidljiv način prikazuju cilj prema kojemu hodi cijela crkvena zajednica“ (VC 59).

Sestra Gabrijela je za slavlje svojih doživotnih zavjeta izabrala evanđeoski odlomak o nepoznatoj ženi koja je, nepozvana, ušla u kuću jednog čovjeka kod koga je Isus bio gost, i sa skupocjenom pomasti pomazala Isusovu glavu. Ona sigurno ima svoje razloge zbog kojih je izabrala ovaj evanđeoski odlomak. Bez sumnje da je jedan od razloga njezina simpatija prema ovoj nepoznatoj ženi i njezinoj gesti ljubavi prema Isusu.

Sami Isusovi učenici su negodovali zbog čina te žene. Marko kaže da su se otresali na nju, bili prema njoj grubi, jer su smatrali da nepotrebno prolijeva skupocjene miomirise koji su se mogli dobro prodati i novac dati siromasima.

Sam Isus mora braniti gestu ove žene i kaže da je ona pomazala Isusovo tijelo za ukop, jer se događaj zbio malo prije njegove muke. Poznato je da nakon smrti Isusovo tijelo nije pomazano uljem, kakav je bio običaj, jer se sve radilo u žurbi, budući da je uskoro nastupala subota kada se to nije moglo obavljati. Žene koje su to htjela učiniti u nedjelju ujutro, već je bilo kasno, Isusovo tijelo više nije bilo u grobu.

Isus hvali njezinu gestu koja je učinjena u pravi trenutak. On zna što se može činiti uvijek, što ponekad, a što samo jedanput. Ženina plemenita gesta učinjena je u trenutku kada se za Isusa sprema urota i izdaja. Vjerski i politički vođe traže načina kako da Isusa uhvate i ubiju, jedan njegov učenik u tome im pomaže, a žena je pronašla način kako da Isusu učini djelo ljubavi. Plemenitost i ljepota čina ove žene u jakom je kontrastu s mržnjom i zlom koji Isusa okružuju.

Evanđelisti ne otkrivaju ime žene, ona ostaje nepoznata. Vjerojatno to čine svjesno, jer žele postići univerzalnost ženina čina: ona postaje model i uzor za sve Isusove učenice. Ženi ne znamo ime, ali ona se danas može zvati Gabrijela.

Događajem pomazanja ove žene evanđelisti nagovještaju da će žene imati veliku ulogu u Isusovoj muci. Istina, one ne mogu promijeniti Isusov patnički put, ali mogu, poput ove nepoznate žene, činiti ono što je moguće: stajati blizu Isusova križa, pružiti mu ručnik, pokazati mu plačem da s njim suosjećaju, pratiti ga do groba, u nedjeljno jutro doći na grob s nakanom da mu iskažu djelo ljubavi i pomažu njegovo mrtvo tijelo (usp. Mk 15,40-47; 16,1). Možemo reći da jedino žene nisu ostavile i napustile Isusa u njegovoj muci, nisu mu okrenule leđa. Zbog toga je njima, upravo ženama, najprije priopćena poruka o Isusovu uskrsnuću (usp. Mk 16,5-7). One se ponašaju onako kako bi se trebali ponašati pravi Isusovi učenici.

Danas slijediti primjer ove žene koja je pomazala Isusovo tijelo znači znati malim djelima služenja i žrtve iskazivati ljubav svima: siromašnima i bolesnima, umornima i opterećenima, a napose onima s kojima se živi u istoj kući. Kako su važni i dragocjeni ovi mali čini ljubavi i pažnje.

Iz ovog događaja ne bih ispustio i još jedan detalj s kojim se mora računati. Žena sa svojim plemenitom gestom nailazi na protivnike, na one koji se na nju otresaju. Ima uvijek tih vječitih nezadovoljnika kojima smeta čak i dobro djelo, koji će popljuvati nečije znakove pažnje, male usluge i žrtve. To nas ne smije obeshrabriti da odustanemo od zauzetosti za dobro, da odustanemo od služenja i darivanja drugima. Sam Isus će nas tada braniti i tješiti kao i ovu ženu. O tome smo čuli apostola Pavla koji iz svog vlastitog iskustva govori o Božjoj obrani u nedaćama života i Isusu koji se zauzima za nas.

Draga s. Gabrijela! Pozivajući te u ovaj zahtjevan stil redovničkog života, Isus ti ne jamči da nećeš imati trpljenja, protivljenja i tama. On ti samo jamči da je njegova snaga ljubavi jača od svega toga.

Sveta Mala Terezija, čiju obljetnicu 150 godina od njezina rođenja obilježavamo ove godine, veli da je u svom redovničkom življenju imala više trnja nego ruža.

Međutim, zadivljujuć je njezin odgovor na trpljenja koja je imala. Ona nije kukala i prigovarala Bogu, nije išla tražiti utjehu od ovoga ili onoga, nego je odlučila da ona sama bude utjeha Isusu zbog svega što je on pretrpio zbog nas. Ona njemu i za njega prikazuje svoje patnje. Njezine su se patnje tako pretvarale u „lako breme“. To je bila neizmjerna posvetna snaga njezina života.

Kolikogod je u svom redovničkom hodu imala više trnja nego ruža, ona zbog toga nije postala trn nego ruža. I zato je na slikama uvijek prikazana sa ružama. To samo govori kako je patnje moguće pretvoriti u blagoslov, i kako ne postoji težak ili grešan ambijent u kojem nije moguće biti svet. Draga s. Gabrijela trudi se biti uvijek ruža, nikada trn.

I na kraju samo u nekoliko riječi o značenju tri zavjeta koja ćeš ti dati Bogu:

Siromaštvo: Siromaštvo se ne sastoji prvenstveno u ne imati, nego u znati dati. Znati dati, prije svega, sebe kroz ljubav i služenje, kroz dobrotu i ljubaznost, u vedrini i radosti. Biti siromašan u zajednici prvenstveno znači biti zadovoljan s onim što se ima, ali isto tako znati u životu prihvatiti i to: ne imati, bez dramatiziranja i napetosti. Apostol Pavao je to rekao na ovaj način: „Mogu obilovati, mogu oskudijevati, sit biti i gladovati“.

Nije dovoljno biti siromašni, nego i znati biti sa siromašnima. Siromaštvo je prije svega solidarnost i udioništvo, a potom askeza. Vi nećete imati dobara s kojima ćete moći rješavati probleme siromašnih, ali ćete ih znati primati, saslušati, podariti im svoga vremena, primiti srcu njihove nevolje i te nevolje molitvom prikazivati Bogu. To je najdragocjenija pomoć koju možete dati siromašnima. A to je istinsko siromaštvo u duhu koje Isus proglašava blaženim.

Čistoća ili Djevičanstvo: U Bibliji, u Starom Zvajetu, biti djevica ili nerotkinja se smatralo nesrećom. Kćerka suca Jiftaha, prije nego će biti žrtvovana, moli da bude puštena dva mjeseca lutati po gorama sa svojim prijateljicama i oplakivati svoje djevičanstvo (Suci 11,37). S pravom se smatralo da je punina osobnosti u očinstvu i majčinstvu. I to je istina. To važi i za redovnički život.

Ako celibat ne dovede osobe do toga da postanu zaista očevi i majke, u duhovnom smislu, dovest će ih do velikih frustracija, do praznine i do neizdrživog nezadovoljstva. Sestre, niste pozvane od Boga da ostanete neke stare cure, nego da po srcu i ljubavi budete uistinu majke: majke koje znaju ljubiti, žrtvovati se, darivati se, odricati se i trpjeti za duhovnu djecu, a to su svi ljudi koje molitvama prikazujete Bogu.

Poslušnost: Mistika poslušnosti nije mistika podložnosti nego mistika odgovornosti. Bez mistike odgovornosti nema pravog zajedništva. Tu je prije svega odgovornost pred Bogom. Ako toga nema neće se nikada doći do zrelosti redovničke poslušnosti. Ako osoba ne provjerava svoju poslušnost u odnosu na Boga, neće nikada znati živjeti redovničku poslušnost. Nije teška poslušnost poglavarima, ali jest ona volji Božjoj. Mnoge stvari pretpostavljeni neće od tebe nikada tražiti, ali Bog hoće. Ako se to ne provjerava i kroz savjest ne propituje, nema evanđeoske poslušnosti.

Istina, bez zrelog življenja zavjeta nije moguće ostvariti ideal zajedništva, bratstva ili sestrinstva. Zajednički život bez bratstva ili sestrinstva gubi smisao. Bratstvo ili sestrinstvo se ne može graditi na rivalstvu, konkurenciji i nejednakosti.

Draga s. Gabrijela! Isus te je pozvao u poseban stil života koji je zahtjevan, ali i jako lijep tko ga razumije. Isus te nije pozvao da u zatvorenosti klauzure budeš neka patnica, nego radosna i sretna. To je njegova želja za tebe. Bit će sigurno tako ako budeš uvijek imala Isusa pred očima. Istina, mora se računati i s tim da će nekada nadoći i tame, guste magle, kada se ništa ne vidi, i to uplaši kao oblak učenike na Taboru.

Stari biblijski mudrac poručuje: „Ako čovjek živi i mnogo godina, neka se uvijek veseli, ali neka se sjeti da će i tamnih dana biti mnogo“ (Prop 11,8). Takav je život, u bilo kojem pozivu. Ali Isus čini sve da njegov učenik ni tada ne izgubi radost i vedrinu. On nam i tada poručuje: „Ja sam, ne boj se“. Želim ti od srca jako i trajno iskustvo ove radosne istine. Amen.