Draga braćo i sestre!
1. Svake godine na kraju liturgijskoga ciklusa, to će reći na posljednju nedjelju liturgijske godine, Crkva slavi svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja i podsjeća nas da je Isus Krist pravi Kralj koji treba vladati u našim srcima. Iako je otajstvo Kristova kraljevstva utemeljeno na Svetom pismu i prožima tradiciju Crkve od njezina početka, poseban blagdan Krista Kralja uspostavio je prije sto godina papa Pio XI., točnije 11. prosinca 1925. enciklikom Quas primas.

To je učinio u spomen na 1600. godina od Prvog sveopćeg ekumenskoga koncila u Niceji (Maloj Aziji). Nicejski je koncil 325. godine ispovjedio u svom vjerovanju da je Sin Božji Isus Krist „rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem“. Time je definirano božanstvo Kristovo: Krist je Bog, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, nasuprot Arijevih hereza.

Upravo u četvrtak, 27. ovoga mjeseca, papa Lav XIV. polazi na svoj prvi apostolski pohod izvan Italije u Tursku i Libanon, koji će trajati od 27. studenoga do 2. prosinca 2025. Povod apostolskoga putovanja je 1700. obljetnica Prvog ekumenskoga koncila i pohod drevnoj Niceji. Biti će to značajno ekumensko i međunarodno putovanje te preporučujem Svetog Oca i njegove nakane u vaše molitve.

Papa Pio XI., u jubilarnoj 1925. godini, u vrijeme nakon Prvoga svjetskoga rata, a usred uspona bezbožnih režima u Europi: komunizma, nacizma i fašizma, koji su nastojali isključiti Boga i vjeru iz javnoga i privatnog života ljudi, ustanovio je prije sto godina kao poseban blagdan liturgijske godine svetkovinu Krista Kralja da bi građansko društvo doseglo pravednu slobodu, mir i sklad, potičući sve da traže Isusov mir u Kristovom kraljevstvu.

Ta se svetkovina prvotno slavila na zadnju nedjelju listopada, nedjelju koja prethodi svetkovini Svih Svetih, a koncilskom reformom i odlukom pape Pavla VI. iz 1969. godine, svetkovina dobiva sadašnji naziv i premješta se na posljednju nedjelju liturgijske godine, kako bi se naglasilo da je Isus Krist cilj našega zemaljskoga hodočašća.

2. Dragi župljani Župe Krista Kralja, povijest ove Župe šira je od opsega same župne zajednice. Župa Krista Kralja i planirana zavjetna crkva Krista Kralja u zagrebačkom Trnju podastiru nam priču o nadama jednoga vremena, o željama i vizijama, o planovima i pokušajima do danas nedovršena projekta.

Godine 1940. na svetkovinu Krista Kralja, 27. listopada, nadbiskup Alojzije Stepinac, prigodom ugrađivanja kamena temeljca za crkvu Krista Kralja u Trnju u propovijedi je rekao: „Kad se je dakle prije petnaest godina slavila tisućgodišnjica kraljevstva hrvatskoga, nije bez razloga pala misao, da se taj veliki događaj u našem narodnom životu ovjekovječi dostojnom spomen-crkvom, podignutom u čast Kristu, Kralju vjekova. I kad u godini najvećeg našeg narodnog jubileja, u 1300-godišnjici naših prvih veza s Kristovom Crkvom, ostvarujemo ovu zamisao dižući uz velike poteškoće ovu monumentalnu građevinu Kristu Kralju, dajemo time oduška zahtjevu našeg razuma i naše vjere, koji u Kristu gledaju jedini sigurni temelj svakog zdravog ljudskog poretka i dostojnoga narodnoga života.“ (u: BATELJA, J., (prir..), Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke (1934. – 1940.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 470-471.)

U taj velebni pothvat bio je zdušno uključen naš veliki Ivan Meštrović koji je izradio dva projekta za „svoju“ zavjetnu crkvu u Trnju i ostavio reljef Krista Kralja župnoj crkvi. Ova Župa čuva i poseban spomen na kardinala Franju Šepera, svoga nekadašnjeg župnika te se rado spominje svih dosadašnjih župnika. U temelje i rast Župe ugrađene su od početka zaslužne sestre dominikanke Kongregacije Svetih Anđela čuvara.

Samu Župu Krista Kralja u Trnju osnovao je blaženi Alojzije Stepinac, 18. travnja 1938. godine. A sam je bio zaređen za svećenika upravo na blagdan Krista Kralja (26. listopada 1930.). Taj će blagdan naš Blaženik i kao nadbiskup svake godine najsvečanije slaviti, a upravo na taj blagdan održao je i svoje najznamenitije propovijedi.

Današnji blagdan Krista Kralja posvješćuje sadašnjem naraštaju ove župne zajednice, kao i sveukupnom hrvatskom društva, crkvenu i nacionalnu baštinu kompleksa crkve Krista Kralja u zagrebačkom Trnju, koja obvezuje.

3. Dragi vjernici, svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja potvrda je i proslava opredjeljenja za Boga i njegovo kraljevstvo. U godini jubileja 2025. pozvani smo na hodočašće nade. Tko čuje i razumije tu poruku, znat će i u teškoćama i u kušnjama prevladati ono što vuče unatrag te se prikloniti Bogu i životu kojemu je Bog stvoritelj i spasitelj, jer „On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina ljubavi svoje u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha“ (Kol 1, 13-14).

Evanđeoski tekst predstavlja nam Isusa raspetoga između dva razbojnika, predstavlja nam Kralja na prijestolju križa. Podrugujući se, svi pozivaju Isusa da siđe s križa. Ismijavaju ga, ali to je ujedno i pokušaj da se opravdaju, kao da žele reći: ako si na križu, to je samo tvoja krivnja, jer da si zaista Sin Božji, kralj Židova, ne bi bio tu gdje jesi, nego bi se spasio silaskom s tih zloglasnih vješala. Dakle, ako ostaneš na križu, to znači da si ti u krivu, a mi u pravu.

Drama koja se odvija na Golgoti, kod Isusova križa, univerzalna je drama. Tiče se svih ljudi i njihova odnosa s Bogom, koji se otkriva onakvim kakav On jest. Bog je Ljubav. U raspetom Isusu božanstvo je unakaženo, lišeno svakoga vidljivog znaka slave, ali je prisutno i stvarno.

Samo vjera to može prepoznati: vjera Marijina, koja u svom srcu duboko proživljava i ovu posljednju etapu života svoga Sina. Marija se i tu prepušta Bogu s punim pouzdanjem, ponavljajući još jednom “Evo službenice Gospodnje…!” (Lk 1,38).

Nadalje tu je i vjera dobrog razbojnika, vjera jednostavna, ali dovoljna da ga uvede u spasenje. Sama istina oslobađa tog zločinca. Na križu on svom bivšem kolegi kaže: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi, jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini“. Dobri razbojnik prepoznaje da prima ono što mu pripada po djelima njegovim. U toj istini pronalazi snagu za svoje obraćenje i otvara vrata svoga srca milosti spasenja.

Dobri razbojnik je na križu poput Isusa, ali prije svega, on je na križu s Isusom. I, za razliku od drugog zločinca i svih ostalih koji im se rugaju, on ne traži od Isusa da siđe s križa ili da njemu omogući silazak. Umjesto toga, kaže: „Sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje“. Ne traži ništa, osim sjećanja. Moli da ostane u Isusu, u njegovom sjećanju, u njegovom Srcu, da ne bi bio uništen zauvijek. Dobri se razbojnik približio Isusu na križu. On je s Isusom.

On vidi Isusa na križu, unakaženog, neprepoznatljivog, a ipak mu se povjerava kao Kralju. Dobri razbojnik vjeruje u istinitost onoga što je napisano na toj ploči iznad Isusove glave: „Ovo je kralj židovski“. Vjeruje u to i potpuno se pouzdaje, prepoznaje da je Isus Kralj.

Dobri razbojnik čuo je Isusove riječi: “Danas ćeš biti sa mnom u raju”. Zbog toga je on odmah u Božjem danas, u raju. To “sa mnom” je odlučujuće. Da, to ga spašava. Naime, raj je ovome: biti s Isusom, biti s Bogom. Snaga Isusova kraljevstva leži upravo u onome što je “dobri razbojnik” shvatio: u ljubavi, u bezgraničnoj milosrdnoj ljubavi, u Božjem milosrđu i u vječnom Božjem danas. Obraćenom razbojniku Isus nije rekao sutra, već danas.

Draga braćo i sestre, danas Isus na križu čeka tebe, mene i sve nas. Amen.