Braćo i sestre!

Na svršetku smo pobožnosti Križnoga puta koju svake godine na četrvtu korizmenu nedjelju, s pripadnicima Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova i u organizaciji Vojnoga ordinarijata, molimo ovdje na Ksaverskoj Kalvariji. Poticajni tekstovi i ganutljive pjesme uvode nas u otajstvo Kristova križa, u smisao žrtve i trpljenja prekrivenih velom tajne.

Tako je potresno slušati izvještaj o Kristovoj muci. Gotovo pa savršen scenarij okrutnosti: zatajenje i izdaja od najbližih, nepravedna osuda, udarci, pljuvanje i pogrde, bičevanje i trnova kruna, oštri čavli i udarci čekića, koplje koje zaustavlja posljednji dah i izazivlje krikove koji paraju nebesa.

Ali Isusov križni put nije rekvijem, nego je veličanstvena simfonija, suzvučje svemoćne Božje ljubavi, hvalospjev životu koji se ostvaruju po uskrsnuću. Otisak popljuvanoga i krvavoga lica na Veronikinu rupcu ostaje najljepši portet, sveta slika kao zalog čovječanstvu do kraja vjekova. Jer se «Njegovom modricom izliječismo» (usp. 1Pt 2, 24) od svoga bezakonja. Iz probodena boka onoga koji «prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli vičan patnjama, od koga svatko lice otklanja» (Iz 53, 3), navire rijeka milosti koja struji u život vječni. Riječi oproštenja i molitva Ocu za oprost krivcima za osudu kojom je «među zlikovce ubrojen», i sramotnu smrt između dvojice razbojnika, vrhunac su ljubavi.

Otvaranje vrata raja raskajanomu razbojniku i njegovo uvođenje u spasenjsko zajedništvo predokus je svih obraćenja i jamstvo da čovjek nikada nije izgubljen, osim ako to sam ne želi, jer «On hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine» i «sebe samoga dade kao otkupninu za sve» (1Tim 2, 4. 6).

Isusova je muka preobrazila svijet. U otajstvu Kristova križa otkriva se i proslavljuje Trojstvena ljubav. Po nesebičnome darivanju božanske ljubavi i po našoj zahvalnosti u vjeri i «nama pade udio» zajedništva s Onim «koji je naše bolesti ponio, naše boli uzeo na se, kojega za naše grijehe probodoše, za opačine naše njega satriješe, čije nas rane iscijeliše koji u svome tijelu ponese naše grijehe na drvo, da umrijevši grijesima živimo u pravednosti» (usp. Iz 53, 4 – 5; 1 Pt 2, 24).

Veo koji prekriva otajstvo Kristova križa razotkriva se jedino vjerom koja je «ljubavlju djelatna» i nadom prožeta. Svaka od četrnaest postaja Križnoga puta, iako u različitim etapama hoda prema cilju, obilježena je istim smislom. U svakoj se kao moto razaznaje hvalospjev ljubavi, Božjoj ljubavi prema čovjeku, koja ne poznaje granice i nezaustavljivo nadilazi sve preprjeke i zamke koje čovjek može postaviti. Neke od postaja svjedoče i o ljudskoj ljubavi i sućuti: Marijina majčinska ljubav, probodena mačem boli u časovima Sinovljeve najveće patnje i za bolnoga susreta; Veronikina ganutljiva gesta brisanja krvavoga lica; Šimunovo prisilno pomaganje Isusu da nosi križ koje je postalo simbol pomoći u nevoljama; Ljubljeni učenik i žene koje su ga pratile i stajale podno Njegova križa; skidanje s križa i iskazivanje posljednje počasti svetomu Njegovu tijelu i ukop.

Križni je put mjesto susreta Boga i čovjeka, božanske svemoćne ljubavi i čovjekova odgovora u vjeri ljubavlju natopljenoj. Nikakvo beznađe ni neutješna žalost nemaju dioništva u Kristovoj muci. Potrebno je razumjeti otajstvo križa, ali ne snagom razuma ni preuzetna umovanja, nego srcem i ljubavlju.

Bez razumijevanja Kristova križa teško ćemo razumjeti, a još teže prihvatiti svoje križeve. A ništa nam nije tako blisko kao križ. Bez križa svaki je život ogoljen, ispražnjen od sadržaja i punine. Pobožnost Križnoga puta uvodi nas u tajnu i smisao trpljenja i poučava nas da naši križevi nisu samo naši križevi. Nismo bića koja pate napuštena i ostavljena u ovoj «svjetskoj areni», čiji glasovi i jauci ne dopiru do «Božjega uha». Ljubav Božja prevelika, koja se očitovala na križu, poziva nas u zajedništvo ljubavi koja preobražava pod uvjetom da svoje križeve združimo s Kristovim križem. Naši križevi nikada ne bi smjeli biti križevi koji se nose mimo Isusova križa. U suprotnome, križevi mimo Isusova križa pretvaraju se u nepodnošljivo mučenje i očaj bez utjehe.

Papa Franjo kaže: «Uskrsnuće se ne može shvatiti bez križa. Na križu se nalazi povijest svijeta: milost i grijeh, milosrđe i pokajanje, dobro i zlo, vrijeme i vječnost. Međutim, logika križa nije u provome redu logika boli i smrti, nego ljubavi i sebedarja koje donosi život.»

I nastavlja Papa: «Toliko muškaraca i žena, staraca i mladih, toliko nas po svojim patnjama, napuštenosti i teškim problemima dijeli ovaj put. On nas je pretekao. Jer On je prošao put križa, jer On je umro – i svatko od nas može reći: ‘za mene je umro’ – a upravo zato što je uskrsnuo i pobijedio smrt, mi imamo nadu. Nadu koja nas tjera da radimo, da unaprjeđujemo svijet, da gledamo oko sebe i pružimo ruku svima onima kojima je danas potrebna pomoć da iznesu svoj križ.» (Križni put s razmišljanjima pape Franje, Verbum, 2015.)

Braćo i sestre!

Isusova je muka spasenjski događaj koji svoje ispunjenje postiže u uskrsnuću, koje je «temelj naše čvrste nade i baca svjetlo na čitavo naše zemaljsko putovanje, uključujući ljudsku zagonetku boli i smrti. Vjera u Krista raspetoga i uskrsloga je srce cijele evanđeoske poruke, srž našega ‘Vjerovanja’» (iz Kateheze na Općoj audijenciji pape Benedikta XVI., 2009.).

Ova je pobožnost Križnoga puta milosni dar kojim osnažujemo i učvršćujemo vjeru. Neka nam Kristov križ bude izvor snage za sve naše boli i patnje, nerazumijevanja na koja nailazimo, odbačenosti, bolesti, smrti dragih osoba, tjeskobe i neizvjesnosti. Svoje predanje i vjernost izričemo Marulićevim riječima: «Križ u srce, srce u križ» (M. Marulić, Kontemplacion svetoga križa).

Dopustimo da nas ovih svetih i milosnih dana, u svim našim djelovanjima, traženjima i zauzimanju za dobro, prosvjetljuje svjetlo Božje ljubavi i božanskoga milosrđa, da možemo radosni proslaviti svetkovinu Isusova uskrsnuća, komu s Ocem i Duhom Svetim slava u vjekove!