Istina je prava novost.

Homilija zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na Misi posvete ulja

Zagrebačka katedrala, Veliki četvrtak, 18. travnja 2019.

Liturgijska čitanja: Iz 61, 1-3a.6a8b-9; Otk 1, 5-8; Lk 4, 16-21

Preuzvišeni Apostolski nuncije,
predraga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici i redovnice,
bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice
drage sestre i braćo u Kristu!

1. Danas u ovom svetom zajedništvu mise Posvete ulja prva misao koju želim istaknuti jest: hvala Bogu. Uistinu je pravo i dostojno neprestano zahvaljivati dobrom Bogu. Naime, tko zahvaljuje Bogu posvješćuje utješnu činjenicu da ga Bog ljubi i da je to ono što prethodi svakoj našoj misli, riječi i djelu. Zahvaljujući Bogu i mi se sami ukorjenjujemo u dobru, jer dajući hvalu onome tko je samo Dobro, sâmi postajemo bolji i istodobno sudionici Božje dobrote.
Stoga, draga subraćo u svećeništvu, danas smo u našoj Prvostolnici da zahvalimo Bogu za naše posvećenje po sakramentu sv. Reda, koje nas osposobljuje da braći i sestrama posredujemo Božje posvećenje.

2. Danas na Veliki četvrtak, kad se Crkva spominje ustanove Svećeništva i Euharistije, ponajprije zahvalimo Bogu što smo svećenici, što smo pozvani po Božjoj ljubavi. Ona, nas slabe ljude, preobražava i čini korisnima u Kristovu djelu spasenja.
Zahvalimo Bogu i što nikada nije omalovažio darove kojima nas je obdario, nego ih naprotiv vrednuje i pomaže nam da ih ne skrivamo zbog straha, ali i da ih ne trošimo uzalud, ili, ne daj Bože, predajući se gorkom razočaranju, što razara zdrav svećenički polet, pastoralno oduševljenje i crkvenu raspoloživost.
Zahvalimo Bogu za njegovo neizmjerno milosrđe, koje ispunja praznine našega srca i koje je uvijek veće od naših propusta i grijeha.

3. Zahvalimo Bogu što pripadamo Crkvi zagrebačkoj i po njoj sveopćoj Crkvi katoličkoj kojoj predsjeda papa Franjo.
Zahvalimo Bogu za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije čija usmjerenja sada sabiremo da bismo ih mogli predati Božjem narodu naše Nadbiskupije, kao smjernice za daljnji hod.
Zahvalimo Bogu za vrijeme propitivanja i nade, koje nam je pomoglo da se oslobađamo od napasti prepuštanja samo u zadane okvire koji odviše gledaju unatrag i zaustavljaju da se Crkva budi u dušama ljudi.
Zahvalimo Bogu za današnje vrijeme u kojem nas je postavio za Kristove službenike i što nam pomaže da danas možemo razabrati ne samo nevolje, grijehe i slabosti u Crkvi i svijetu, nego što smo upravo danas svjedoci posebnog djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. On Crkvu danas vidljivo iznutra čisti od zla što ga je posijao neprijatelj Božji te je jača i pomlađuje kako bi vjerodostojnije naviještala Radosnu vijest.
Zahvalimo Bogu za ohrabrenje zbog potpore u provođenju obnove zacrtane našom Sinodom, kako bismo zauzetije nastavili putovanje. Nedokučivi su putovi Božje providnosti koji se ostvaruju u vremenu po djelovanju ljudi, ponekad i po nepredviđenim ljudskim događajima, koje Božja mudrost na kraju ipak usmjeruje za dobro Crkve.

4. Zahvalimo Bogu, braćo svećenici, što pripadamo Kristu. Zahvalimo mu što nas ljubi ovakve kakvi jesmo i što nas neprestano zove na obraćenje i promjenu života. I neka u nama uvijek odjekuju riječi psalmista: »Meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Gospodinu« (Ps 73,28).
U svojoj homiliji u Misi Posvete ulja, na Veliki četvrtak prošle godine, papa Franjo lijepo ističe: »Blizina je više od imena neke posebne krjeposti; ona je stav koji zahvaća cijelu osobu, njegov način uspostavljanja odnosa, istodobno bivajući u sebi i pozorna prema drugima«. Božja blizina, draga braćo svećenici, dokida udaljenosti bilo koje vrste.
Slijedimo Isusa na tom putu u onome što je On činio, a to je: sebe učiniti bližnjim. Budimo bližnji međusobno jedni drugima, budimo bližnji u odnosima prema vjernicima nama povjerenima i prema svakom čovjeku. To neka bude naše glavno nastojanje. Takva blizina, kojoj je izvor u Božjem odnosu prema nama, srodna je, pa i istoznačna s vjernošću.
A u našoj suvremenosti upravo je krjepost vjernosti u krizi. Braćo svećenici, neka naša vjernost svećeničkim obećanjima, vjernost života u beženstvu i svetoj čistoći, bude primjer i uzor braći i sestrama u Crkvi. To od nas očekuje Božji puk, to očekuju supružnici, roditelji, mladi, Bogu posvećene osobe, svi.

5. Subraćo svećenici, zahvalni Isusu Kristu koji nas je pozvao u svećeništvo, svjesni i svojih propusta, uskoro ćemo obnoviti obećanja, koja smo na dan ređenja izrekli pred svojim biskupom i svetim Božjim narodom. To obnavljanje svećeničkih obećanja uvijek je i oživljavanje i novo otkriće, da bismo iznova zadobili onu snagu koju smo molili na dan ređenja.
Draga braćo, uvijek trebamo imati na pameti Isusove riječi: »Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen« (Mt 24, 12-13). Naime, toliko se puta daje prednost našim planovima i programima, nasuprot Isusovoj Riječi i Sakramentima.
Stoga je dirljiva i snažna raspoloživost ponovno izgovoriti onaj »hoću«, svi zajedno, mnoge generacije i razne redovničke karizme, svi zajedno sinovi jedne majke Crkve zagrebačke. Taj zajednički čin relativizira posebnosti, oslobađa od predrasuda i čini da se bolje otkriva bit svećeničkog bratstva, zasigurno puno dubljeg i istinskijeg, nego što i sami mislimo.
Čineći to u Crkvi i vjeri ne želimo prihvatiti neke druge razloge i logike. One uvijek imaju za cilj oslabiti Crkvu. Nije dovoljno samo ne govoriti loše o subratu, nego moramo nastojati biti dobrohotni jedni prema drugima u međusobnom poštivanju. Pozvani smo podržavati se noseći terete jedni drugih. Posebno molimo za one između nas čiji su tereti teški, da ne bi posrnuli. Molimo za subraću koja trpe možda zbog bolesti, osamljenosti ili nerazumijevanja bilo koje vrste.
Misa Posvete ulja koju slavimo i misa Večere Gospodnje koju ćemo večeras slaviti idu zajedno. Ne može se razumjeti jedna bez druge. Ako među nama raste svećeničko bratstvo, jačat će i zajedništvo naše Crkve, i ono nadbiskupijsko, i ono nacionalno.
Draga braćo u svećeništvu, različiti smo po sposobnostima i karakterima. I to je bogatstvo Božjeg dara. Ali svi smo mi u stvari veoma bliski, jer smo svi preporođeni u Crkvi voljom Očevom, u susretu s Kristom i snagom Duha Svetoga. Što više nastojimo nasljedovati Isusa, iako različiti, bit ćemo sličniji jedni drugima i tako najdjelotvornije graditi crkveno zajedništvo.

6. U tom zajedništvu povezani smo i s našim pokojnim svećenicima. U svoje misli i molitve unesimo i njih, posebno one koje je od prošlog Velikog četvrtka Gospodar života pozvao k sebi, a to su dijecezanski svećenici: vlč. Domagoj Vuletić, vlč. Andrija Lukinović, vlč. Stjepan Bakran, mons. dr. Ivan Golub, vlč. Dragutin Bubnjar, mons. Ivan Špoljar, te prezbiteri naših redovničkih zajednica: fra Zvonimir Vjekoslav Zlodi, OFMConv., fra Danijel Mihatov, TOR, o. Josip Orešković, OCD, don Ivan Matijević, SDB, don Ante Vasilj, SDB, p. Franjo Pšeničnjak, DI. fr. Zvonko Knežević, OP, fra Viktor Borislav Nuić, OFM, don Franjo Halužan, SDB. Njih i sve pokojne svećenike preporučimo Božjem milosrđu.
Prigoda je da danas zahvalimo Bogu i za 19 novih svećenika zaređenih tijekom 2018. godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Među njima je 8 dijecezanskih: vlč. Ivan Braovac, vlč. Dario Kral, vlč. Filip Marić, vlč. Matija Novački, vlč. Toni Potrebić, vlč. Marko Toplak, vlč. Kristijan Tušek, vlč. Alen Vrbek.
Tijekom prošle godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji zaređeno je i 19 đakona koji se sada pripremaju za svećeništvo. Između njih je 7 dijecezanskih đakona: Ante Bojanić, Marko Čolić, Leopold Ćurčić, Majk Rušec, Branimir Šarić, Nikola Špiljak i Matija Vragović.
Znamo da su svi oni učenici Isusovi, koje Gospodin posebno ljubi. Njima i s njima raduje se i ova Crkva zagrebačka, jer se pomlađuje. A mi, braćo svećenici, budimo im potpora, osobito primjerom i molitvom.

7. Prošlog ponedjeljka, 15. travnja, spomenuli smo se 100. obljetnice rođenja našega pastira sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Ovu godinu spomena na njegovo rođenje kanimo zaključiti početkom listopada u Pribiću, kamo vas već sada pozivam, da bismo se u toj neposrednoj blizini Krašića, u ozračju u kojemu su kardinali: Alojzije i Franjo odrastali u ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, mogli duhovno obnoviti i osvježiti svoj poziv na življenje i svjedočenje svetosti.
Kad smo se prije 20 godina našli zajedno s tada imenovanim pomoćnim biskupima zagrebačkim: mons. Josipom Mrzljakom i mons. Vladom Košićem, kardinal Kuharić čestitajući im, a spominjući se svoje prošlosti mirno je rekao da su tada bila teška vremena komunizma, kada su se doživljavali direktni, pa i fizički napadi na Crkvu i svećenike, ali je i proročki naglasio kako sada idemo ususret možda i težim vremenima, kada će napadi biti suptilniji, prikriveniji i zbog toga ubojitiji.
Draga braćo i sestre, đavao i danas radi, služi se mnogim lažima i poluistinama, da bi nas zavarao i podijelio. On nastoji optužiti Crkvu, kako to kaže papa u miru Benedikt XVI. Đavao je tužitelj Crkve, želi reći da ona ne valja, jer mu smeta. Iako u Crkvi ima i grješnika, kako je to uvijek bilo, počevši od Jude Isusovog apostola o kojem smo prošlih dana slušali u misnom Evanđelju, Crkva je ipak sveta jer je Krist neprestano posvećuje.
I danas ima puno ljudi koji u Crkvi ponizno vjeruju, trpe i ljube; ima puno dobrih i svetih svećenika. I danas ima mučenika u Crkvi, znanih i onih manje vidljivih. To je bila i ostaje snaga Crkve, koju ni vrata paklena neće nadvladati. Mučenici su svjedoci i poticaj da slijedimo Isusa Krista, Svjedoka vjernog (Otk 1,5) sve do Kalvarije. Takva spremnost osposobljuje Kristove sljedbenike za život po uskrsnuću. Stoga ne bojmo se! Bog je s nama, ako se njega držimo i slijedimo njegove zapovijedi.
Vas, braćo svećenici, i sve vas draga braćo i sestre u vjeri, preporučujem nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, Majke Isusove i Majke naše i zagovoru mučenika naših dana blaženog Alojzija Stepinca, koji nas svojom svetošću neprestano privlači. Amen.