Drago mi je što sam u ovoj isusovačkoj školi koja nastavlja isusovačku tradiciju odgoja u Hrvatskoj koja je započela u XVI. stoljeću s Ignacijem Lojolskim i prvim sudrugovima. Vi ste primjer modernoga utjelovljenja prvih isusovačkih škola koje su započele s našim Kolegijem San Nicoló u Messini, na Siciliji 1548. godine. U tom su trenutku isusovci učili vještinu odgoja mladih i eksperimentirali s najboljim načinima kako pomoći studentima da postanu bolji ljudi – ljudi dobra karaktera kako bi oni to rekli – slijedeći svoje vlastito duhovno iskustvo Boga kako je predloženo u Duhovnim vježbama svetoga Ignacija i talijansku humanističku filozofiju koju su isusovci tako srdačno prihvatili. Ova dva elementa čine središnje vidike onoga što će kasnije postati poznato kao isusovački način podučavanja ili modus italicus (O’Malley, The First Jesuits, str. 227). Na taj su način isusovci započeli živu tradiciju u odgoju koja je otada cvjetala i koja danas živi u više od 800 škola diljem svijeta poput ove isusovačke škole.

Vrlo važan vidik razlučivanja za isusovački odgoj uvijek je bilo pitanje kakva bi pedagogija trebala karakterizirati naše škole. Nekada se ta pedagogija jasno odražavala u Ratio Studiorum iz 1599. godine u kojemu su isusovci prikupili najbolje prakse u svojih prvih 50 godina kao učitelji. U Ratio Studiorum isusovci su osmislili nastavni plan i opisali službe onih koji su vodili škole. Ratio Studiorum živo je svjedočanstvo snage stalnoga razlučivanja koje mora određivati isusovački odgoj i koje je uvijek bilo važno u odgovaranju na uvijek mijenjajuće kontekste u kojima služimo. Otac Arrupe nas je 1980. godine upozorio na opasnost inercije ili ignoriranja novoga konteksta u kojemu djelujemo: „Apsolutno je ključno da [mi] postanemo svjesniji promjenâ koje su se dogodile u Crkvi i u Družbi, a također svjesni [naše] potrebe da idemo ukorak s tim promjenama… Ona isusovačka zajednica koja vjeruje kako se njezina škola ne treba mijenjati pripremila je teren za sporu smrt te škole; bit će potrebna otprilike samo jedna generacija…“ (Naše škole danas i sutra, 1980). Isti je poziv ponovio otac Kolvenbach nekoliko godina poslije: „Gospodin od nas traži odvažnost da slijedimo put obnove. Svi smo mi svjesni brze evolucije koja se odvija u svijetu, u društvu i u našoj kulturi. Odgoj, škola, duboko je uronjena u tu evoluciju… Smatrati da smo izvan povijesti odgovara tomu da se proglasimo mrtvima. (…) Hrabrost da budemo inovativni implicira da ne možemo ostati fiksirani na to da hvalimo ostvarenja prošlosti niti prihvatiti promjenu radi promjene“ (O ignacijevskoj viziji. Rektorima talijanskih isusovačkih škola, 1986).

Kao odgovor na stalno razlučivanje ICAJE (hrv. Međunarodno povjerenstvo apostolata isusovačkoga odgoja) predstavilo je nekoliko novih dokumenata kako bi nam pomoglo razumjeti što isusovačke škole čini isusovačkima u našemu suvremenomu kontekstu. Godine 1986. ICAJE objavilo je Karakteristike isusovačkoga obrazovanja, a 1993. novi dokument pod nazivom Ignacijevska pedagogija: Praktički prisup. Ova dva dokumenta ponudila su važan okvir kako bi nam pomogli pružiti našim učenicima smislen odgoj, odgoj u kojemu mogu razviti svoj puni potencijal i doista postati muškarci i žene za druge kao što tvrdite u ovoj školi i kao što je često inzistirao otac Arrupe. ICAJE sada priprema novi dokument koji bi trebao biti dovršen ove godine kao prinos ovome stalnome razlučivanju o tomu što bi trebalo određivati istinski isusovački odgoj. Naš je cilj još uvijek onaj koji su prvi isusovci zamislili za škole: ljudska izvrsnost u službi općega dobra.

Međunarodni seminar o isusovačkome odgoju koji se održao 2014. godine u Manresi ponudio je dobru raspravu o tomu kako danas razumjeti tu ljudsku izvrsnost u okviru četiri riječi koje je predložio otac Kolvenbach: formirati sposobne, savjesne, suosjećajne i predane muškarce i žene koji će smisleno pridonijeti izgradnji pomirenoga svijeta u kontekstu misije pravde i pomirenja s čovječanstvom, sa stvorenjem i s Bogom, a zadnje dvije Generalne kongregacije pozvale su nas da pomognemo u izgradnji toga svijeta.

Naši su ciljevi jasni, ali kakve nam pedagoške prakse i pedagoška okolina trebaju da bismo ih ostvarili? To je upravo pitanje koje je nadahnulo dokument o ignacijevskoj pedagogiji iz 1993. godine i koji je opće poznat kao IPP (Ignacijevska pedagoška paradigma). Isusovci su otpočetka stvorili eklektičnu pedagogiju obogaćenu nekim od najboljih dostupnih praksi. IPP nastavlja tu eklektičnu tradiciju i predlaže stil koji osuvremenjuje dvije važne značajke isusovačkoga obrazovanja: učenik kao središte pedagoškoga procesa i nastavnik kao odgovorni za stvaranje uvjetâ kako bi se ostvarilo istinsko učenje. Naša je tradicija uvijek bila usredotočena na učenike i poticana od strane nastavnikâ. IPP predlaže poseban pristup koji „nastavnicima [dopušta] da prate učenike u njihovu rastu i razvoju“ (IPP, #11) a to nam pomaže osigurati ostvarivanje ciljeva isusovačkoga obrazovanja. Stil koji IPP predlaže blizak je Ignacijevu pomaganju ljudima na njihovu duhovnome putu i u njihovu rastu. To je stil koji poštuje učenikovu slobodu i odlučnost, ali ih povezuje s društvenom odgovornošću, otvorenošću prema drugima i Bogu. Stoga je, iz ove perspektive, istina da se naš odgoj mora smatrati pozivom našim učenicima i obiteljima; mi ne namećemo… mi pozivamo…, no trebamo dati sve od sebe kako bismo pružili okolinu u kojoj će se naše vrijednosti doživjeti, a kao rezultat toga studenti će moći imati priliku razumjeti i prihvatiti ih.

IPP pruža 5 važnih dimenzija našemu odgojnomu stilu koje nam mogu pomoći ostvariti tu tako važnu zadaću i koje bi trebale tvoriti okvir za uspješno podučavanje. IPP predlaže da uvijek prepoznamo (1) kontekst u kojemu se odvija naš odgoj. Taj kontekst zahtijeva osobno poznavanje studenata, njihovih briga, njihova svijeta i svijeta koji nas okružuje. Naš se odgoj ne može ostvariti takoreći u vakuumu. Uvijek se odvija u dijalogu i interakciji s našim kontekstima: osobnim, lokalnim i globalnim kontekstima. Imajući te kontekste na umu, možemo se pripremiti i pratiti učenike u razvijanju (2) smislenih iskustava koja ih otvaraju novim mogućnostima i pozivaju ih da osjete radost otkrivanja i učenja… Primijetite da naglašavam „osjećati“ jer, kao što ističe IPP, istinsko je iskustvo u našoj pedagogiji definirano kao „bilo koja aktivnost u kojoj, uz kognitivno razumijevanje materije o kojoj se razmatra, učenik bilježi neki osjećaj afektivne naravi“ (IPP, #45). Taj naglasak na afektivnoj dimenziji učenja u velikoj je mjeri dio naše duhovne tradicije u kojoj je Ignacije pronašao da ono što doista čini razliku u našim životima prolazi kroz naše srce, a ne samo kroz naš um. Dakle, mi pozivamo svoje studente ne samo da koriste svoj um, već na poseban način svoje srce; bez toga bilo bi teško postići ljudsku izvrsnost koja je naš cilj.

No iskustvo zahtijeva proces koji nam može pomoći shvatiti njegovo potpuno značenje; taj proces zahtijeva vrijeme i osobno ulaganje putem procesa (3) promišljanja koje otkriva puno značenje iskustva. Svi mi znamo da je učenje složen proces koji zahtijeva višestruke pristupe istim pitanjima kako bi se znanje moglo učvrstiti i razviti. Prve su isusovačke škole to ostvarile putem prakse poznate pod nazivom „repetitio“ koja je omogućila studentima da se vrate iskustvu i shvate njegovo puno značenje. Prve su škole također uključile kazalište, glazbu i druge umjetnosti kako bi pomogle učenicima izraziti ono što su naučili. Danas mnoge isusovačke škole eksperimentiraju s novim pedagogijama i metodologijama koje razjašnjavaju ovaj trenutak promišljanja. Poseban izazov i prilika s kojim smo suočeni u našemu sekulariziranomu kontekstu jest pozvati naše studente da dožive, promišljaju i prodube svoje religiozno iskustvo. Susresti Boga u njihovim životima može ih dovesti do istoga duhovnoga iskustva koje su u svojim životima uživali mnogi isusovci i suradnici laici i koje njihove živote može učiniti smislenijima i bogatijima.

Međutim, u ignacijevskoj duhovnosti ne može biti istinskoga iskustva osim ako ono ne vodi do nekog oblika preobrazbe ili (4) djelovanja jer kao što Ignacije tvrdi: „ljubav treba iskazivati više u djelima nego u riječima“. Isusovački bi odgoj trebao dovesti do ljudskoga rasta u smjeru koji je opisan u dokumentu o ljudskoj izvrsnosti na koji sam uputio ranije. To je istinsko značenje magisa izraženoga u motu ove škole: semper magis – uvijek više u smislu više solidarnosti, više ljudske izvrsnosti, više ljubavi, više predanosti koja nas poziva da ne budemo zadovoljni osrednošću ili lakim rezultatima, nego da tražimo puni razvoj koji je istovremeno osoban i zajednički. Nema ničega u magisu što bi nas pozivalo da se natječemo jedni protiv drugih ili da težimo za osjećajem nadmoći. Naprotiv, magis često zahtijeva osjećaj poniznosti i osjećajnost prema drugima koja nas poziva da razvijemo suosjećanje i empatiju koji su potrebni za istinsku ljudsku izvrsnost. Mi zapravo pozivamo svoje studente na „… radikalnu preobrazbu ne samo načina na koji ljudi obično razmišljaju i djeluju već i samoga načina na koji žive u svijetu…“ (IPP, #9).

Konačno, IPP nas poziva da (5) evaluiramo rast koji se događa. Kao što je otac Kolvenbach tvrdio, istinsko vrednovanje našega odgoja jest vidjeti kakvi naši studenti postaju… koje vrijednosti prihvaćaju i prakticiraju u svojim životima. Svih ovih pet dimenzija zajedno obuhvaćaju moderni ignacijevski pedagoški pristup koji, u kombinaciji s ispravnim metodama, može doista pružiti isusovački odgoj koji će biti smislen i za studente i za odgajatelje.

Naravno, IPP također poziva nas odgajatelje, laike i isusovce, da vrednujemo sami sebe, da vidimo kakvi ljudi postajemo posebno u našemu današnjemu globalnomu i podijeljenomu svijetu. Ignacijevska pedagogija uvijek je stavljala naglasak na formiranje vrlinâ koje želimo vidjeti u svojim studentima. Istinski je ignacijevski odgajatelj pozvan na stalni rast koji može biti svjedočanstvo učenicima.

Tijekom nedavnoga Međunarodnoga kongresa isusovačkih delegata za odgoj – JESEDU-Rio2017 koji se održao u gradu Rio de Janeiro, delegati su osmislili kartu kako bi pomogli isusovačkome odgoju da nastavi živu tradiciju naše prošlosti. U Izjavi o djelovanju, koju su delegati odobrili na kraju kongresa, delegati su naveli 13 djelovanja koje bi naše škole trebale slijediti kako bi odgovorile na sadašnji kontekst i izazove. Tih 13 djelovanja tvori jasan poziv školama i odgajateljima da ignacijevsku pedagogiju učine mogućom u našemu današnjemu kontekstu. Pozivam vas sve da se pridružite mnogim isusovačkim školama u odgovaranju na tu izjavu o djelovanju i nastavite put ponovnoga promišljanja i obnavljanja isusovačkoga odgoja danas.

Želio bih završiti riječju iskrene zahvale svima vama, nastavnicima i upraviteljima ove škole. Vi ste ti koji svojim napornim radom i kreativnošću omogućujete isusovački odgoj i ignacijevsku pedagogiju u učionici i školi. Neka vas Bog nastavi blagoslivljati u vašemu radu i u vašim obiteljima.