Budi dio naše mreže
Izbornik

Katehetska zimska škola

Zagreb (IKA)

Homilija predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, 10. siječnja 2019. u crkvi Sv. Marije na zagrebačkom Dolcu

Sebe, svoj sadašnji trenutak, svoj poziv i identitet možemo sagledati i shvatiti samo kroz optiku Isusovih riječi što smo ih upravo čuli, tj. kroz vrednovanje nemjerljivoga: “Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza. On me blagovjesnikom posla biti siromasima”. On je u temelju svega. Iako ga se ne može uhvatiti, izmjeriti niti vrednovati ni na koji način, nikakvim aparatom, niti metodom vrednovanja, tako da ga ovaj svijet i cjelokupan školski sustav uopće ne uzimaju o obzir niti mu pridaju ikakvo značenje, a on je jedini siguran i u temelju svega. Isus ovdje govori o optici svoga Svetoga Duha, koji trajno djeluje u nama i u ovome svijetu, unutar, iznad, ispod i onkraj ovoga svijeta, koji pokreće naša ljudska srca i čitavu povijest; ljude, karizme i službe u svojoj Crkvi i u svijetu. Podigao je tako i svakoga od nas, djeluje u srcima naših učenika i njihovih roditelja, u ljudima koji rade zajedno s nama i oko nas. Mi sebe i svoj život, svoje djelovanje i svoju službu možemo shvatiti samo kroz tu optiku nemjerljivoga, kroz optiku Duha Svetoga i vjere u Sina Božjega koji se snagom i djelovanjem istoga Duha utjelovio u krilu Djevice Marije i ušao u našu ljudsku povijest.

“Duh Gospodnji na meni je!” Ta je svijest i iskustvo dara njegove ljubavi i njegova poziva naš iskon, ali ne samo naš. Gledano kroz tu prizmu Duha Božjega i predanja Kristu Gospodinu u ostvarenju poslanja njegove Crkve, startna linija našega razmišljanja nije u nama samima. Naše polazište nije u povijesti koja je obilježena vremenom, naš početak nije određeni broj godina unazad. Svoju polaznu točku, svoj “početak” prepoznajemo i otkrivamo u daru u izlijevanju Duha Svetoga po polijevanju krsnom vodom i po polaganju biskupovih ruku te mazanju sv. krizmom u sakramentu potvrde. Istina o Trojedinom Bogu koji je odvijeka i koji se u vremenu objavio kao Stvoritelj i Otac; o Sinu u kojemu, po kojemu i za kojega je sve stvoreno, čijim je utjelovljenjem dovršeno djelo stvaranja i koji je svrha i cilj svega; i o Duhu Svetome po kojemu Bog i danas djeluje u našim ljudskim srcima i u čitavome svijetu i koji nas sve suobličuje Kristu da on bude sve u svemu i da tako prispijemo svojoj punini. Na “početku” naše povijesti je Bog. Na početku naše povijesti, osobne, ljudske, vjeroučiteljske, svećeničke i redovničke, je nemjerljivi dar i izazov Božje ljubavi. Zahvaćeni smo milošću. Duh je Gospodnji na svakome od nas. On nas pomaza te nas posla blagovjesnikom biti siromasima.

I kao što imamo svoj “početak” u Gospodinu, tako je i naša sadašnjost, sadašnja služba u njegovim rukama, i on nas snagom svoga Duha u nama privodi eshatološkoj, uskrsnoj punini. Ta je naša sadašnjost sastavljena od svega onoga što je autentično i istinski ljudsko. No, istodobno je obilježena iskustvom i darom Nemjerljivoga. Uronjeni smo u milosnu stvarnost i dio smo milosnog otajstva, stvarnosti koja se ne može planirati, naručiti, uvježbati, postići, kvantificirati, nego je nezasluženi i nepredvidivi Božji prodor u našu ljudsku poviejst i Božji dar.

I sve ono što je u nama i na nama ljudsko na ljudsko, prepoznatljivo, vidljivo i podložno našoj ljudskoj prosudbi – taj je dio tek vidljivi dio sante leda, a sve drugo nalazi se u dubinama, utopljeno u Božju ljubav.

To vidljivo, mjerljivo, planirano i sustavno je ono po čemu Duh Sveti očituje svoju prisutnost i djelovanje, izvodi djelo spasenja u povijesti i po čemu nas podiže i šalje ‘blagovjesnikom biti siromasima’ (usp. Iz 61,1). Zato je i ono što je vidljivo, ono što je povijesno, podložno ljudskoj prosudbi, mjerljivo, po čemu smo prepoznatljivi, također važno – jer se po tome jednim dijelom očituje i ono što je u dubinama, što je nemjerljivo i što je uronjeno u more Božje ljubavi.

I po tome vidljivome, povijesnome, po našoj riječi i navještaju, po našim djelima i činima koji su podložni ljudskim mjerilima i prosudbama, Duh Sveti ‘iscjeljuje srca slomljena’, ‘tješi žalosne’, ‘diže očajne’, ‘sužnjima proglašava oslobođenje’, ‘vid vraća slijepima’ i ‘na slobodu pušta potlačene’ (usp. Lk 4,19-20).

I budući da nije moguće zanemariti naš ljudski element, potrebno je suobličavati ga Isusu Kristu i potpuno se prepuštati njegovu Svetome Duhu – to više što se više suočavamo s kritikom upravo tog mjerljivog, izvanjskog, vidljivog, povijesnog i ljudskog elementa. Samo sjedinjenje s Isusom Kristom i potpuno prepuštanje njegovu Duhu daje nam snage da ne uzmaknemo pod povećalom kojemu smo izloženi i koje bez ikakvog sustezanja u našoj ljudskosti pronalazi i traži samo našu slabost i grešnost, a pritom ignorira naše svakodnevno otvaranje djelovanju Duha i ponizno predanje njegovu vodstvu i ostvarenju njegovih nauma i njegove volje.

Želimo li, a vjerujem da želimo i trebali bismo željeti, da se i na nama u ovo vrijeme i u ovom društvu ostvaruju i ispunjaju Isusove riječi preuzete još iz Knjige proroka Izaije “Duh Gospodnji na meni je”, onda naša prisutnost u svijetu i sve ono ljudsko i mjerljivo u nama, na nama i među nama mora upućivati na utjelovljenoga po Duhu Svetome i rođenoga u Betlehemu te odisati prisutnošću, snagom i djelovanjem njegova Duha. Kulturi zarobljenoj sumnjama, samodostatnošću, egoizmom i grijehom, u kojoj se živi kao da Boga nema, i u školi koja je izdanak takve kulture, mi možemo i trebamo ponuditi stil života i kulturu koja zrači snagom istinske slobode, poniznosti i ljubavi koja se velikodušno daruje, koja ljubi, koja ne zna za računicu i ne traži uzvrat.