Uvod

Prečasni gospodine Rektore, monsignore Antune, prečasni gospodine dekane Dražene, prečasni gospodine Rektore Međubiskupijskoga sjemeništa, subraćo svećenici, časne sestre redovnice, bogoslovi, župni suradnici, dragi hodočasnici, prijatelji ovoga Svetišta, dragi Karlovčani, braćo i sestre.

Slavlje svetkovine svetoga Josipa u našoj Nadbiskupiji upućuje nas na ovo mjesto i na ovo zajedništvo. I ove smo godine poslušali poziv kojim nas Gospodin potiče: Idite k Josipu!

On nas rado prima u dom u kojemu nas susreće Majčina toplina i otajstvo Djeteta Isusa. On će biti malo odmaknut, da bismo mi bili bliže Bogu, ali se možemo uputiti i na mjesto na kojemu je Bog njemu povjerio rad; u njegovu radionicu, u duhovnost svakodnevice.

Tamo ćemo zacijelo zateći radni stol, neki nedovršen posao na predmetu koji treba oblikovati ili popraviti, materijal prekriven prašinom, nešto strugotine i alat koji je i Josipu bio slika onoga što Bog čini s našim životima.

Svima nam je zajednička i potrebna ‘duhovnost svakodnevice’ koju sveci žive dopuštajući da ih Bog trajno oblikuje. Idući tim putem u ovome korizmenom vremenu dopustimo Gospodinu da u našemu životu svojim Duhom izabere i odsječe dobro drvo, da pilom odreže suvišno, da oteše neotesano, da blanjalicom stanji i ugladi hrapavo, da dlijetom ljubavi stvori potrebne utore, da svrdlom nade otvori prostor za spajanje, da čekićem vjere poravna i učvrsti naše živote.

Braćo i sestre, u ovome ispunjenome domu Nazaretske obitelji, pred Zaštitnikom Crkve i naše hrvatske domovine, puni pouzdanja pokajmo se i molimo za oproštenje grijeha.

Homilija

Liturgijska čitanja: 2Sam, 7, 4-5a.12-14a.16; Ps 88 (89);

Rim 4, 13.16-18.22; Lk 2, 41-51a

Hodočašće u Jeruzalem za blagdan Pashe, odnosno Vazma, pripada drevnoj vjerskoj predaji koju su vjerno ispunjavali i Josip i Marija – svake godine. Ali, te godine, kada je Isus očito bio u dobi u kojoj se židovski dječaci pripremaju za obred zvan micva, kojim postaju subjekti zakona i kada dobivaju naslov ‘bar micva‘, sin zapovijedi, preuzimajući obveze punopravnih članova zajednice, dogodilo se nešto iznenađujuće, što je duboko pogodilo Mariju i Josipa.

Možemo pretpostavljati što je sve moglo utjecati na to da je Isus neprimijećeno ostao u Jeruzalemu, nakon hodočašća. Najvjerojatnije su roditelji na temelju nečega bili sigurni da je Isus među rodbinom, sa suputnicima s kojima su se vraćali kući.

Poznajući slične okolnosti, moglo bi se pomisliti da to i nije neki događaj koji bi zavrijedio toliku pozornost u Svetoj knjizi da ga se bilježi i na njega osvrće dvije tisuće godina. Ipak, znamo da je u Evanđelju sačuvana riječ za nas, te stoga ima značenje koje se tiče i nas okupljenih na ovo slavlje; nas koji smo na hodočašću prema proslavi nove Pashe, novoga Vazma po smrti i uskrsnuću.

Na tome putu susrećemo odmak Isusa od svoje Majke i Josipa. To dijete koje im je darovano i povjereno otajstvenim načinom Providnosti, pokazuje početke putova koje ne poznaju. Nije nam teško zamisliti roditeljsku brigu i nejasnoće s kojima su se morali nositi.

Isus je tri dana ostao izvan njihova uvida, nedohvatljiv. I kada su ga našli, nisu razumjeli. Već u tim vremenskim naznakama vidimo sliku Kristove muke i uskrsnuća. Isus ostaje u Jeruzalemu, da bi darovao novu Božju prisutnost svojim riječima, naukom, svojim Duhom i prinesenim tijelom, Novim hramom. Tim putom prolazi sam predajući se svomu Ocu, donoseći i poučavajući istinski nauk.

Ta tri dana skrivena su tjelesnim očima i najbližima. Nisu ga pronalazili na svome putu, gdje su susreli zbunjenost i strah, nego su se, poput apostola nakon Uskrsnuća, morali vratiti u Jeruzalem.

Marija njihove osjećaje opisuje pitanjem: Zašto si nam to učinio? Predivan je taj majčinski stav. Ona ne prekorava, nego u prestrašenosti traži objašnjenje i iznosi osjećaje: Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili; štoviše – tjeskobni. To su osjećaji koje nosimo, kada smo udaljeni od Gospodina: tjeskoba koja postaje traženjem. Roditelji tim osjećajima priznaju da su izgubljeni, da pokušavaju pronaći put.

Ponekad uistinu djeluje da se Bog sakriva. Tada se rađa ono što izražava prvi glagol (biti tjeskobno žalostan: odynómenoi od: adynóomai), upućujući na snažnu bol iz koje izranja strah. Marija i Josip se boje da su izgubili sina. Majke tu bol ponekad opisuju kao osjećaj tjelesnoga reza u utrobi; kao kada kažemo da nas je ‘nešto presjeklo’. Takva bol vodi u ukočenost, nepokretnost, u nesposobnost da se vidi dalje od straha.

Međutim, sveti Zaručnici traže. Traženje otkriva pokretljivost koju nosi ljubav i koju nikakav strah ne može zaustaviti. Tuga, nepomičnost i pomirenost nastaju onda kada nestane ljubavi.

I kada su mislili da su našli Isusa, on im daje do znanja da je on onkraj njihova traženja te da nije bilo razloga za tjeskobu i tugu. Marija i Josip našli su gdje se Isus nalazi, ali osjećaju da ne znaju tko je to njihovo dijete; ne razumiju njegov odgovor. Pa ipak, ostaju živjeti u ozračju vjere, u odgovoru koji su na početku dali Bogu.

Nakon tri dana, nakon susreta koji ih je nadilazio, Isus silazi s Hramskoga brda, odlazi s njima, boravi s njima, živi s njima. To je također slika onoga što Bog daruje nama svojom prisutnošću u daru euharistije. Evanđelje završava riječju da „im bijaše poslušan“. Još i više od toga: da im bijaše podložan (lat. subditus illis; grč. hypotassómenos autois).

U srcu nam još odjekuju riječi prošlonedjeljnoga Evanđelja, kako su apostoli doživjeli nešto slično. Susreli su Isusa, preobraženost njegova lica u objavi zbilje koja nadilazi zemlju. Našli su se na poznatome mjestu, u radosti jedne nađenosti, ali i u pitanju o tome tko je zapravo Isus. Nisu razumjeli, a jedino što im je ostalo jest Isusova prisutnost i zajedništvu s njime na silasku s Brda, u življenju svakodnevice.

Tu prisutnost, braćo i sestre, živimo u ovome slavlju. Nigdje tako kao u euharistiji, u koju i mi ulazimo sa sličnim osjećajima brižnosti, ponekoga straha i traženja. Ali i s iskustvom vjere koja daruje blizinu Božje prisutnosti. Gospodin nam se daje do podložnosti, do poniženja koje zahvaća našu najveću tamu i podiže nas, uzvisuje, vraća radost vječne sreće.

To je iskustvo s Marijom dijelio Josip, koga ponovno nalazimo u ljepoti njegovih odlika. Današnja je svetkovina novi poticaj da ga prepoznamo u osobnome i u društvenom ozračju koje živimo.

Ako se negdje mogu čuti misli, razmatranja, primjeri i poveznice sa svetim Josipom, onda je to svakako u ovome svetištu. I, nakon svega što smo doživjeli i čuli, ponovno otkrivamo neiscrpnost poticaja koji dolaze iz istoga otajstva. A sveci nas privlače zbog svoje drukčijosti, zbog življenja običnosti na evanđeoski način.

Zato bih, osim već rečenoga, s vama podijelio još dva naglaska vezana uz svetoga Josipa, koji mi se čine važnima za usporedbu njegove osobnosti, pristupa i odlika s onim što se promiče u današnje vrijeme.

Iz komadića koje povezujemo iz onoga što o njemu govori Sveto pismo, možemo zaključiti da je Josip pravedan i milosrdan čovjek. Kada ga opisujemo kao pravednoga, a tako ga zove Evanđelje, ne misli se na detaljno obdržavanje zapovijedi i propisa, nego na spremnost prihvaćanja i izvršavanja Božje volje, na spremnost predanja života planu koji ga nadilazi. Tako je drugo ime za ‘pravednost’ poslušnost Božjoj volji, po kojoj za njega započinje novi život, otkrivanje dubljega smisla svoga zaručništva i očinstva.

Kao takav ostaje uz Mariju kao vjeran zaručnik, Djetetu pruža svoju ljubav i odgovornost davanja imena, davanje svoga društvenog identiteta, po kojemu je Isus prepoznat kao potomak Davidov. Po Josipovoj ljubavi i odgovornosti Bog ljudskoj povijesti daruje najveći zalog svoje vjernosti. Josip je pravedan, jer je poslušan Bogu; prihvaća Božji plan kojim vidi onkraj društvenih uobičajenosti.

Nadalje, Josip je tih i ponizan čovjek; otvoren Božjim ‘iznenađenjima’ i onda kada izokreću njegova očekivanja. On je čuvar života koji utjelovljenomu Bogu, Bogu koji je postao čovjekom, Djetetu koje je posvema ovisno o brižnosti oca i majke, daje rasti. Sposoban je biti otac i djetetu koje nije plod njegove tjelesnosti. Josip je – danas bismo rekli – ‘praktičan čovjek’ koji traži i donosi ispravne odluke za dobro svoje obitelji.

U svim tim odlikama vidljivo je da ne ističe sebe. Isusu daje i ime i svoj dom i svoje planove.

No, jednako tako, nabrojene odlike, vrline, u oprečnosti su s onim što se danas promiče kao najvrjednije. Zar se na prvo mjesto ne stavljaju ljudske želje, htijenja, planovi? Gdje je to vidljivo da želimo pronaći i slijediti Božju volju; biti Njemu poslušni?

Nasuprot Josipove poniznosti i samozatajnosti, kao pravilo se postavlja nametljivost i vidljivost. Nasuprot njegovoj šutnji nalazi se grubost govora. Umjesto otvorenosti Božjim iznenađenjima, ideal je imati sve pod nadzorom, u svojim okvirima, čak i ono što se ne može nadzirati – otajstvo života.

I baš u tim oprečnostima, ako bolje promislimo, naći ćemo svetoga Josipa kao čovjeka koji pokazuje odgovor na kušnje kojima se usprotivio Isus na početku svoga javnog djelovanja, što je i početak našega korizmenog puta prema Vazmu.

Božji neprijatelj Isusu nudi: materijalno bogatstvo nasuprot kojega Isus odgovara vrijednošću Božje riječi; đavao mu nudi vlast i moć, a Isus ostaje vjeran klanjanju samo Bogu; nudi mu popularnost, štoviše spektakularnost, a Isusov je odgovor u služenju i poniznosti.

Sveti je Josip upravo to: odgovor na kušnje svakoga vremena, vezanost uz neprolazno, skromnost, služenje Bogu, poniznost i nenametljivost. Josip je naizgled lik koji ‘nije u trendu’. I baš zato privlači, jer duboka čežnja u nama govori da je samo u takvome stavu moguće naći puninu. Mi smo ju danas pronašli, tu kod Josipa koji je i ovdje ‘malo po strani’, da bi u središtu bio Bog koji nam se daruje na oltaru.

Amen.