Misa prigodom početka školske godine u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji

Uvod

Braćo i sestre, još jedno slavlje s okusom početka; a početak u sebi sadrži iščekivanje i nadu, nesigurnost i pitanja, ali i otvorenost i obnoviteljsku snagu.

Dragi gimnazijalci i gimnazijalke, među kojima s posebnom osjetljivošću i toplinom gledamo učenike i učenice prvoga razreda; dragi roditelji, cijenjeni profesori i djelatnici na čelu s gospođom Ravnateljicom; prečasni gospodine Rektore Međubiskupijskoga sjemeništa, subraćo svećenici, braćo i sestre!

Prvoga dana školske godine okupili smo se u zajedništvu naše Nadbiskupske klasične gimnazije; u zajedništvu molitve u kojemu sam rado s vama, prenoseći vam i blagoslovne pozdrave našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.

Ovamo smo pozvani snagom Duha Svetoga koji je na početku naših života, naših misli i djela. Koliko li je samo puta baš u ovoj crkvi iz srca mladih i iz predanosti nastavnika i odgojitelja bio zazivan Božji Duh! U svakome kršćanskom zvanju neizostavna je molitva. Posebno je pak lijepo, kada profesori mole za svoje učenike i kada učenici mole za svoje profesora.

I tijekom ove godine pjevat ćemo drevne pjesme Duhu posvećene i moliti u našu Gimnaziju utkane riječi: Djela naša milošću svojom preteci i pomoću prati – aspirando preveni et adiuvando prosequere… U tim riječima ispovijedamo da niti jedno dobro djelo nije samo naše, da ne polazi od nas, nego od Božjega nadahnuća; trebamo Gospodinovu pomoć za suradnju i dovršenje Božjega nauma.

Prepoznajmo i priznajmo grijehe koje smo postavili kao zaprjeku za radost s Gospodinom. Ponizno molimo oproštenje i milost obraćenja.

Homilija

Liturgijska čitanja:

Kol 1, 24 – 2,3; Ps 62, 6-7.9; Lk 6, 6-11

1. Braćo i sestre, nismo birali posebna čitanja za ovu prigodu, ali nam je u redovitosti liturgijskoga dana Božja riječ progovorila i snažnije nego da smo ju birali!

Naime, kako dublje i obuhvatnije oblikovati nakanu naše današnje molitve od one koju je sveti Pavao napisao kršćanima u Kolosima, u gradu kojemu nisu pronađeni ostatci, ali je očito bio u blizini Efeza? Pavao je pisao s osjećajem čovjeka koji je primio dar i taj dar želi iz ljubavi predati drugima. Piše raspoloženjem učitelja koji je spreman trpjeti za bližnje; kojemu je glavna nakana ohrabriti srca „povezana u ljubavi“, da se „vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega – Krista, u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena“. Predivno!

Te su riječi još snažnije, ako se prisjetimo da tu Poslanicu, radi sprječavanja praznovjerja, apostol Pavao piše Kološanima tijekom prvoga zatočeništva u Rimu između 57. i 62. godine. Godine pak spominjem s namjerom, na koju ću se još osvrnuti.

Sveti Pavao kao polazište ima srca povezana u ljubavi. U njoj se sve bolje vidi, bolje otkriva i bolje razumije. Pavlu je stalo do punine shvaćanja koju je pronašao u Isusu Kristu i nas potiče da se pouzdajemo u istinu da su u Kristu skrivena „sva bogatstva mudrosti i spoznaje“. Izazovna je ta rečenica, osobito danas, pred raznim otkrićima i spoznajama suvremenih znanosti i tehnoloških mogućnosti. Zbog nepreglednosti dosega uvida u mikro- i makro-kozmos, može se pojaviti dvojba, bojazan da ne budemo ismijani, ako Krista naviještamo, usvojimo živimo kao puninu spoznaje. Ali, bojazni nema mjesta. Jer, sve je Božje; njegov je to svijet. I mi u njemu.

2. I Isusa, u kome je „svo bogatstvo mudrosti i spoznaje“, u Evanđelju nalazimo kao učitelja. U njemu je sve skriveno, ali nam on to bogatstvo razotkriva i objavljuje. Poučava u sinagogi u okviru odnosa prema posvećenomu danu, prema suboti kao danu Gospodnjem, za koji je rekao da je on, da je „Sin Čovječji gospodar subote“.

Među ljudima koje Isus poučava nalazi se i čovjek paralizirane desne ruke. Nitko od prisutnih, pa ni sam bolesnik, od Isusa ne traže ozdravljenje. U prvome planu evanđelistu Luki ovaj put nije bolest, nego odnos prema danu Gospodnjemu. Jer, Isusa napadaju zbog toga jer liječi subotom.

U čudesnome ozdravljenju čovjeka usahle ruke sve ima svoje dublje značenje. Usahla ruka je simbol potrebe za spasenjem čovjeka koji je vraćen u početak, u trenutak stvaranja. Ruka (desna) je simbol ljudskoga djelovanja. Tako Isus suboti vraća najdublje značenje: to je dan radosti i obnove, dan širine smisla i slobode, a ne ograničenosti.

Razlika Isusa u odnosu prema farizejima nalazi se u tome što farizeji subotom ne postupaju s ljubavlju koja je bit Zakona. Odatle i Isusovo ključno pitanje: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo?“ Prostor za suvisli odgovor je vrlo skučen. Ta dovedenost do stanja bezizlaznosti za njihovu zloću budi u njima agresivnost. Umjesto da se raduju čudu ljubavi, oni ostaju tvrda srca. Jer, Isus ne liječi samo čovjeka bolesne ruke, nego želi izliječiti i svoje protivnike od pogrješnoga pristupa zapovijedima. Obdržavati propise o suboti, bez nastojanja da se bližnji ohrabri, ojača, podupire nije sukladno Božjoj volji.

3. Pismoznanci i farizeji ostali su uokvireni u svoju nakanu. Taj okvir ima svoj dio na početku Evanđelja, gdje stoji: „Vrebahu na nj (Isusa) da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže“, a drugi dio je na kraju Evanđelja: „A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa.“ Vrebati, optužiti, poduzeti protiv njega – to su njihove nakane, put i nastojanja. Ne vide bijedu, ne osjećaju sućut, ne dijele radost. Tužan je to život, suprotan plodovima Duha. To su odlike koje susrećemo kod Božjega neprijatelja: on je razdornik, tužitelj; on trajno pokušava unijeti tugu u naše živote.

Pozornost mi je privukao i jedan meni znakovit jezični detalj koji želim podijeliti s vama, a tiče se rijetko korištenoga glagola ‘vrebati’. Tražili nešto čime bi optužili Isusa. Sveti je Luka na grčkome napisao: „hina héurosin kategorían kat’ autu“ (lat. „ut invenirent unde accusarent eum“). Čujemo riječ kategoría, složenicu od: katá + agoréuo, koju hrvatski prevodi riječju optužba. Danas taj pojam koristimo u sasvim drugome značenju, ali ima smisla vezati ga uz optužbu, jer se govorom protiv nekoga ljude se stavlja u ‘kategorije’. U starini se u javnosti takvim govorom nekoga optuživalo, kategoríom koja je suprotna od obrane, od apologíe. Optuživalo se na trgu koji se zove agora, od istoga korijena, a s time je lako povezati i latinski glagol agere, djelovati, spajajući govor i čin.

Nije mi nakana podsjećati vas na neko školsko gradivo, nego nas potaknuti na ono što nam daruje Isus: naše riječi i djela povezati s dobrom. Znanje se može koristiti kao sredstvo zla; može biti skučeno i nikada prerasti u mudrost. Pismoznanci i farizeji su imali puno spoznaja, ali nisu vidjeli da čovjeka treba postaviti u sredinu. Oni su Isusa stavili u sredinu, da ga se promatra, da ga se vreba, da ga se optuži i ukloni. Isus je promijenio nastavnu jedinicu toga dana i u sredinu postavio bolesnoga čovjeka.

Svakomu od nas treba lijek Božje blizine, zahvat njegova Duha ljubavi. Svi čeznemo za puninom smisla i života koji se bez Boga ne može dohvatiti.

4. Na početku školske godine, braćo i sestre, redovito se vraća na pitanje o ulozi škole u odnosu prema đacima, prema društvu, prema zanimanjima; o nedostatnim strukturama, o pravednim plaćama, o novim tehničkim sredstvima i o raznim reformama.

Uz to se pojavi i neki slogan koji želi naglasiti usmjerenje, vrijednost, a ponekad tek ostaviti dojam o viziji budućega. Tako nas već određeno vrijeme prati geslo: Škola za život. Teško da postoji netko tko se s njome ne bi složio. No, spominjem ju zbog toga da ne zaboravimo mudrost, a ona nas pokušava odvesti dublje, do smisla, do razloga, do izvorišta.

I sami znate da je jedna od prvih rečenica koja se uči u latinskome upravo: Non scholae sed vitae discimus. Ne učimo za školu, nego za život. Jednako tako znate da se ta rečenica pripisuje Luciju Aneju Seneki.

No, mudrost će vas odvesti prema provjeri, u kojoj ćete saznati da je ta rečenica zapravo inverzija rečenice koju je Seneka napisao u Moralnim pismima Luciliju, jer tamo piše suprotno: Učimo za školu, a ne za život. Mudrsot će vas odvesti i dalje, pa ćete shvatiti što je bila Senekina nakana kada je tim neobičnim aforističkim riječima završio svoj spis. Naime, u njegovu 106. Pismu to nije poticajna rečenica, nego tvrdnja, konstatacija. On se ljuti jer se bavi površnim pitanjima koja ne vode u krjepost, nego ljudi postaju eruditi. On hvali mudrost koja je svima dostupna i gotovo da upozorava da znanje bez mudrosti postaje besplodnim.

Korist učenja nalazi se u traženju mudrosti, sreće, punine. To je potrebno i moguće u svakome području istraživanja i učenja. Stvoreni aforizam na temelju Senekine rečenice ima opravdanje, ali je izvan izvorne svrhe. Seneka zapravo veli da se ne uči ni za školu, ni za život, nego za čovjeka koji uči, za rast nutarnjosti.

5. Na početku sam spomenuo godine u kojima je napisana Poslanica Kološanima. Pavao je u Rimu, u istome gradu, u isto vrijeme, kada je u Rimu i Seneka, čovjek rođen vjerojatno u Hispaniji, Isusov ‘vršnjak’ (rođ. 4. pr. Kr.), a u doba Pavlova zatočeništva bio je skrbnik mladoga Nerona (car od 54. do 68.) i, čini se, pet godina kao savjetnik upravljao Carstvom više od cara. Vjerujem da je i on razlog neke razboritosti i manje okrutnosti u carevanju u to vrijeme. Seneka je očito je tražio mudrost, u konačnici onu koju je naviještao čovjek u zatvoru (‘Mamertinum’) nedaleko Rimskoga foruma. Čudesan je put Božje mudrosti.

I danas ju otkrivamo, divimo joj se, čeznemo za njom. I složit ćemo se da učimo za život, ali se javljaju i ozbiljna pitanja, počevši od prvoga: Što je život; kakav se život ima pred očima i u srcu, kada se gledaju programi, nastavni materijali. U našoj Gimnaziji to uključuje cjelovito otajstvo života te tako i život vječni, ne samo prolaznost. I zar škola nije život; zašto bi škola i život bili suprotstavljeni?

U životu bez dvojbe imaju ulogu dobre ocjene. Treba učiti za školu, da bi nešto moglo ostati za život izvan škole. Svako znanje može biti korišteno za dobro, ali veću vrijednost od toga imaju poštenje, ljubav prema bližnjima, marljivost… A u odnosu na to odlučujuć je odnos s Bogom; njegova primljena i darovana ljubav; i čovjek stavljen u središte u odnosu prema Bogu… Jer, možemo nastojati biti poput Nerona, ili poput Seneke, ili poput svetoga Pavla.

Radost donosi povezivanje spoznaje i ljubavi; sretni možemo biti samo ako u sredinu stavimo čovjeka koji treba Božju ljubav po nama, to jest lijek koji primamo u euharistijskome daru.

Ostanite trajno povezani s Bogom u radosti. To je lijek protiv površnosti. A kao završni poticaj koristim riječi apostola Pavla Solunjanima: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“

Amen.