Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!

Prečasni gospodine predstojniče NKU sa suradnicama!

Poštovane više savjetnice i savjetnici

za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje,

ovaj puta na čelu s mr. Gordanom Barudžija,

današnjoj izaslanici ravnateljice Agencije, prof. Jadranke Žarković Pečenković!

Cijenjene predstojnice i predstojnici, te djelatnici katehetskih ureda na području HBK!

Poštovani gospodine ravnatelju Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta!

Veleučena gospodo predavači te voditeljice i voditelji radionica!

Poštovani predstavnici crkvenih i drugih medija!

Svijet i kršćanska poruka u njemu. Premda je uvijek lijepo i dobro biti čovjekom, ipak je to, u danima koji su iza nas, u božićnome vremenu, bilo predragocjeno i prekrasno iskustvo. Na trenutak se, naime, činilo kao da je svijet iznova pronašao i otkrio svoj pravi smisao. On, svijet, zajedno je s kršćanskom porukom božićnoga otajstva, svih ovih dana, kao dvije stare izmirene prijateljice, koračao zajedničkim putem. Ulice svijeta su tu poruku pozdravljale svjetlima i urešenim trgovima, čak i ukrašenim obiteljskim domovima, a Crkva je naviještala poruku ljubavi Boga prema čovjeku, objavljenoj u novorođenome betlehemskom Djetetu. Još i danas, kada su se već polako utišale melodije božićnih pjesama u našim crkvama, svijet kao da se teško rastaje od te božićne poruke. Pokoji ukras, još uvijek uređeni trgovi i ulice, kao da „prkose“ svakodnevici, kojoj se moraju vratiti. Kako i ne bi! Ipak je ovih dana Bog, na posebno vidljiv način, bio središte našega života. Istina, koju naviještamo i u koju vjerujemo, da je postao čovjekom, jednim od nas, učinila nas je ponosnim da smijemo biti ljudi, da smijem biti čovjek.

Vjera-znanje-iskustvo. I ova katehetska zimska škola, sa svojim sadržajima i temom: Vjera – znanje – iskustvo. O vrednovanju ne-mjerljivog, kao da nam želi produžiti tu božićnu radost u nama. I ne samo produžiti. Još i više: kao da je želi još jednom posadašnjiti. Što je vjera? Vjera nije samo sažetak naših uvjerenja ili stavova. Da je samo to, možda bismo je smjeli nazvati tek svjetonazorom ili ideologijom. Vjera je daleko više egzistencijalni čin, koji prožima sve dimenzije ljudskoga života. „Njezina funkcija“, reći će Tomaš Halik, „nije sadržana u tome da nam utaži žeđ za sigurnošću i zaštićenošću, nego u tome da nas pouči kako živjeti s otajstvom… a živjeti s tim otajstvom znači podnositi teret pitanja čiji potpuni odgovor nadilazi naše kompetencije“ (Tomaš Halik, Theater für Engel). No, vjeru, koja ne bi imala svoj sadržaj, a sadržaj, koji ne bismo poznavali, teško bismo mogli razumjeti kao kršćansku vjeru. Znanje nam je stoga potrebno. Ali ne samo znanje, koje bi bilo protkano govorom definicija i silogizama. Nego ono znanje, koje nas podsjeća na izvorni govor naše kršćanske vjere. To je govor prispodoba i slika. To je govor priča, životnih priča. Stoga ne će biti dovoljno samo poznavati „katalog istina“, nego je daleko više potrebno zakoračiti u te prispodobe, koje su ključ za razumijevanje naše vjere, ali i našega života. A što drugo znači zakoračiti u prispodobe nego iskusiti njihov smisao? Tako je posljednje obilježje ove trijade, uz vjeru i znanje, dakle, iskustvo. Ono našoj vjeri daje lice, a potvrđuje znanje. Doista mi se čini da ova Katehetska zimska škola nastavlja slaviti božićno otajstvo. I ne samo to. Čini mi se da ona, svojim sadržajem i svojom nakanom, želi pružiti odgovor na pitanje: zašto je bilo moguće da ovih dana svijet i kršćanska poruka o utjelovljenome Bogu mogu koračati zajedno? Čini mi se da odgovor leži u činjenici što je svijet na trenutak uspio „suspendirati“ svoje vlastito ja i pružiti betlehemskome Djetetu mjesto u ovome svijetu, pa bilo to i u štalici. Bogu je to bilo dovoljno da „zakorači“ u našu ‘prispodobu’, u našu povijest i u našu sadašnjost, punu budućnosti.

O vrednovanju ne-mjerljivog.

Vjeronauk u školi nema cilj „suspendirati“ ja suvremenoga čovjeka. Još manje mu je cilj ne prihvaćati znanstvene spoznaje suvremenoga svijeta. A nikako mu nije cilj postaviti se iznad svih drugih predmeta, što se ponekad može činiti da to želi, jer u svome ustroju, ali i u svome sadržaju, nije identičan drugim predmetima.

Stoga on, sukladno vremenu u kojemu se nalazimo, jest dijelom i kurikularne reforme, u kojoj ne želi biti samo pasivni promatrač i pisac programa prema zadanim uputama, nego u već zadane upute i ciljeve, koje si je postavila suvremena škola, zakoračiti u život naših učenika svojim sadržajem, svojim iskustvom i svojom kršćankom vjerom. Naravno, postoje mnogi, koji će ovo „zakoračiti“ često tumačiti kao „iskoračiti“ u stvarnost, koja nije znanstvena, koja nije argumentirana, koja nije suvremena. Ali kakva bi to Škola za život bila bez Života (pisanoga velikim slovom), koji nam je ponuđen u betlehemskom djetetu? Stoga, ako još uvijek postoji nerazumijevanje prema vjeronauku u školi kao predmetu, koji ima svoju znanstvenu, ali i životnu epistemologiju, nema nam druge nego ne više braniti vjeronauk, nego zagrliti sumnju kao sestru i pozvati je na trajni dijalog. U božićnoj noći Bog je stupio u svijet u znaku „onoga što je za svijet beznačajno, kojim se Bog potvrđuje kao posve drugačiji od čitava svijeta, kako bismo i mi tako mogli shvatiti da ga se ne može mjeriti mjerilima ovoga svijeta, da on stoji onkraj svih njegovih dimenzija… U vrjednotama skrovitosti, tišine, koje Isus podiže u svijetu kao ono što je još veće i najveće. Na koncu, ono što je uistinu veliko nije u veličini fizikalnih dimenzija, nego u onomu što se više ne može mjeriti tim dimenzijama“ (Papa Benedikt XVI., Dogma i navještaj, str. 387.). A tko može i smije prestati govoriti o onome što se ne može mjeriti ljudskim dimenzijama? Tko može prestati govoriti o Onome koga se ne može izmjeriti? Možda je to doista teško shvatiti, ali samo onima, koji se ne daju mjeriti mjerom kojom mjeri Bog čovjeka, a ne čovjek Boga?

Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!

Velik je vaš poziv. Velik i odgovoran. Istodobno malen i svet. Velik, jer Bog računa na vas. Odgovoran, jer je vaša osobna vjera temelj vašega poslanja, a ona nije samo deklaracija vaših mišljenja o Bogu, nego je ona hod, kojim ste zakoračili u otajstvo, koje se zove Bog. Konačno, on je malen i svet. Malen, jer možete puno toga, ali ne sve. No, niti to „puno toga“ nikada nije premalo i ne smije vas usmjeravati na put razočaranja. A svet je, jer, kako i sama riječ kaže (kadeš), vi ste izabrani biti drukčijima.

Na početku ove Katehetske zimske škole želim vam puno radosti i strpljenja u radu i međusobnim susretima. Na početku još jedne građanske godine, vama i vašim obiteljima želim obilje blagoslova betlehemskoga Djeteta, rođenog u skrovitosti i poniznosti, iz koje je preobrazio i otkupio svijet.

Đakovo, 10. siječnja 2019.