Kršćanstvo je na prostor današnje Varaždinske biskupije sigurno došlo već u antičko doba, najkasnije koncem III. st. po Kristu, zahvaljujući rimskoj bogatoj cestovnoj mreži, u našem slučaju važnoj antičkoj prometnici koja je od Ptuja (Poetovium) vodila na istok, prema današnjem Osijeku (Mursa). Drugi je pravac s juga, iz Siska (Siscia) vodio na sjever preko Varaždinskih Toplica (Aquae Iasae) i Ludbrega (Iovia). Neki povjesničari smatraju da je Amantius episcopus Iovensium, koji se 381. godine spominje kao sudionik koncila u Akvileji, biskupovao u današnjem Ludbregu, koji se tada zvao Iovia Botivo. Premda su arheolozi identificirali ranokršćanski sakralni objekt u središtu tog nekadašnjeg antičkog urbanog naselja, valja reći da je i u današnjoj Mađarskoj postojao grad Iovia u kojem su arheološki tragovi ranog kršćanstva još bogatiji. Ranokršćanski bazilikalni objekt identificiran je također i u Varaždinskim Toplicama. To rano kršćanstvo propalo je uslijed velikog meteža nastalog prodiranjem barbarskih naroda na ovaj prostor koje se odvijalo od konca IV. do početka VII. st.
Rekristijanizacija je počela pod vlašću i utjecajem Franaka početkom IX. st. kada je prostor između Save i Drave došao pod misionarsku nadležnost Akvilejskog patrijarhata. Teško je govoriti o nekakvom izrazitom i izravnom utjecaju misionarskog djelovanja Sv. Braće – Ćirila i Metoda. U tom bi se kontekstu eventualno moglo govoriti o Međimurju, koje je vjerojatno potpadalo pod vlast panonsko-slavenskog kneza Kocelja.

Podatci o tom novom kršćanstvu na ovim prostorima više su nego oskudni sve do konca XI. st. kada je mađarski kralj Ladislav, koji je vojno osvojio prostor sjeverne Hrvatske, na tom području između 1093. i 1095. utemeljio novu biskupiju u Zagrebu, koja je obuhvaćala i teritorij današnje Varaždinske biskupije. Nova je biskupija vjerojatno od samog početka bila podijeljena na arhiđakonate o kojima posjedujemo podrobnije podatke tek iz 1334., odnosno iz kaptolskih statuta koje je sastavio zagrebački kanonik Ivan, gorički arhiđakon, učeni pravnik i teolog. Prema popisu arhiđakonata i župa u tim statutima, današnje područje Varaždinske biskupije pokrivala su uglavnom tri arhiđakonata: Komarnički, Varaždinski i Bekšinski. Komarnički se protezao istočnim dijelom današnje Biskupije, od Jalžabeta do Podravskih Sesveta, a na jugu je prelazio Bilogoru, sve do rijeke Česme. Područje od Kloštra na istok pripadalo je tada arhiđakonatu Gušće. Bekšinski je arhiđakonat na sjeveru, osim Međimurja, obuhvaćao još veće područje preko Mure u današnjoj Mađarskoj i Sloveniji. Varaždinski je pokrivao zapadni dio, s tim da je područje današnjeg Bednjanskog dekanata, gdje su tada postojale samo dvije župe, pripadalo Zagorskom arhiđakonatu, a dio današnjega Varaždinskotopličkoga dekanata Kalničkom arhiđakonatu. Na čitavom području današnje Biskupije bilo je svega 60 župa. Područje od Ludbrega do Jalžabeta u 15. i 16. st. pripadalo je Varaždinskom arhiđakonatu, da bi se u
17. opet vratilo Komarničkom. Jalžabet je tek 1925. ponovo pripojen Varaždinskom arhiđakonatu.
O istom broju od 60 župa na području današnje Biskupije svjedoči i popis župnika iz 1501., no najgore je tek trebalo doći. Broj župa se radikalno smanjio tijekom 16. st. uslijed prodora Osmanlija koji je, kako za crkveni, tako i za narodni

život predstavljao tragediju kataklizmičkih razmjera. Prema sinodi iz 1574. na tom području žive i djeluju samo 34 župnika. Najviše je stradao Komarnički arhiđakonat iz kojega se na toj sinodi spominju samo 4 župnika. Bilo je to vrijeme najkrvavije borbe za goli opstanak.

Na život Crkve, ponajviše u Bekšinskom arhiđakonatu, odrazilo se i širenje protestantizma, osobito kad ga je prihvatio i promicao Juraj IV. Zrinski, nakon čega su mnoge crkve ostale opustošene i bez pastira, od kojih su neki postali pobornicima i propovjednicima nove vjere. Spomenuta Draškovićeva sinoda iz 1574. nastojala se uhvatiti u koštac s tim problemom tako što je u život započela provoditi načela i zasade crkvene obnove zacrtane na Tridentskom saboru. Juraj V. Zrinski je, suprotno od svog oca, suzbijao protestantizam i uvelike pridonio obnovi katolicizma u Međimurju. U toj rekatolizaciji značajnu su ulogu odigrali i pavlini iz samostana u Šenkovcu. Crkveni i narodni život se pomalo oporavljao sa stabilizacijom obrambene linije prema Turskom carstvu, a osobito s pomicanjem te linije dalje na istok, nakon turskog poraza pod Bečom 1683. Kanonske vizitacije i biskupijske sinode iz 17. st. svjedoče o obnavljanju više starih i osnivanju novih župa uglavnom u najteže stradalom Komarničkom arhiđakonatu, čiji je istočni dio potpao pod Vojnu krajinu pod kojom je ostao sve do njezina ukidanja 1881. Nekadašnji dio južno od Bilogore pripao je Kalničkom arhiđakonatu.
U 18. st. osnovano je još 5 župa, od kojih 3 u Komarničkom arhiđakonatu, koji se sada proširio na istok, obuhvativši i prostor župa Kloštar Podravski i Pitomača, koji je prije turskih osvajanja pripadao arhiđakonatu Gušće. Na samom koncu 18. st. u sklopu nove regulacije župa koju je zasnovao i naredio bečki dvor, na području današnje Biskupije osnovano je 25 novih župa. Neke su od njih u početku bile samostalne kapelanije, da bi kasnije i formalno postale župama, no bilo je i na ovom području takvih kapelanija koje su formalno utemeljene, ali su trajale tek koju godinu ili uopće nisu zaživjele. Ta nova regulacija bila je uvjetovana porastom broja vjernika, odnosno stanovnika, kao i težnjom za obuhvatnijom i učinkovitijom pastorizacijom. U to se vrijeme javlja i podjela arhiđakonata na vicearhiđakonate ili distrikte koji se u početku uglavnom nazivaju po župama kojima su upravljali vicearhiđakoni. Na Sinodi 1925. ta su upravno-pastoralna područja u skladu s Kodeksom kanonskoga prava prozvana dekanatima.

Tijekom 19. st. bit će osnovane 4 župe, sve u Komarničkom arhiđakonatu, a u 20. st., od konca Drugoga svjetskog rata do osnutka Varaždinske biskupije, još njih 19, pri čemu je važno spomenuti osnivanje novih župa na području gradova Varaždina i Koprivnice sedamdesetih i osamdesetih godina.

U jeku Drugoga svjetskog rata, 1943., od dviju župa Donjovaraždinskog dekanata (Varaždinske Toplice i Svibovec) i triju župa Zelinskog dekanata, koji je pripadao Kalničkom arhiđakonatu (Mađarevo, Remetinec i Ljubešćica), utemeljen je Varaždinskotoplički dekanat koji je ušao u sastav Varaždinskog arhiđakonata. Taj će dekanat biti ukinut 1971. i pripojen Donjovaraždinskom dekanatu, da bi ponovo bio osamostaljen 1988. godine.

Važnost koju su gradovi Varaždin i Koprivnica imali nakon katoličke obnove, kao važna središta vjerskog života i pastorizacije, očitovala se i u tome što su njihovi župnici često bili imenovani naslovnim opatima, apostolskim protonotarima i kanonicima Zbornog kaptola čazmanskoga, čiji su kanonici u zamjenu za svoje izgubljene posjede u ratovima s Turcima 1806. dobili Lepoglavu, a 1810./11. po nalogu biskupa Vrhovca nastanili se u Varaždinu. O značaju toga grada, „Malog Beča“, kako su ga nazivali u 18. st., svjedoči i činjenica da su u njemu svoje vlastite palače od 17. do 19. st. imali i zagrebački biskup i kaptol. Drugi naslov kojim su ga kitili zbog njegove panorame kojom su dominirali crkveni zvonici, a koja je svjedočila o odnosu njegovih stanovnika prema vjeri, bio je „Mali Rim“. Potridentska katolička obnova sa svojom baroknom umjetnošću ostavila je i danas vidljivi trag na velikom broju sakralnih objekata širom Biskupije, koji su vrijedni spomenici vjere i kulture.

Zagrebački biskup je na ovom području imao dva velika posjeda: Biškupec i Komarnicu. Ovaj posljednji je za ratovanja s Turcima potpao pod Vojnu krajinu, baš kao i posjed Ivanić u zamjenu za kojeg je biskup u 18. st. dobio Koprivnički Ivanec. Tako je zagrebački nad/biskup sve do propasti sistema patronata ili kolature poslije Drugoga svjetskog rata bio patron ili kolator župa u Biškupcu i Koprivničkom Ivancu. Istu ulogu je Zagrebački kaptol vršio u župi Varaždinske Toplice i od nje odcijepljenoj župi Svibovec jer je već od 12. st. bio vlasnik Toplica. Zato u popisu župa koji se nalazi u glasovitim Statutima kaptola iz 1334. uz župu sv. Martina i stoji „de Toplica nostra.“

Pripadnost Bekšinskog arhiđakonata, tj. Međimurja, Zagrebačkoj nadbiskupiji (prekomurski dio je 1777. pripao novoutemeljenoj biskupiji u Szombathelyu), koju je trebalo žilavo braniti protiv mađarskih presizanja i nekoliko inicijativa u 19. i 20. st. da se Međimurje, koje je politički pripadalo Mađarskoj, pripoji nekoj od mađarskih biskupija, bila je od presudnog značaja za očuvanje nacionalne svijesti i konačni povratak toga dijela naše domovine u njezine granice. U tome su neosporne zasluge stekli, ne samo mnogi međimurski duhovni pastiri, dijecezanski svećenici i franjevci, zagrebački nadbiskupi Josip Mihalović i Alojzije Stepinac, nego i Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup.

U vremenu između dvaju svjetskih ratova euharistijski kongresi održani u Varaždinu (1922. i 1938.), Koprivnici (1927. i 1937.) i Čakovcu (1935.), bili su od velikog značaja za duhovnu obnovu te podizanje i manifestaciju vjerničke katoličke svijesti na čitavom ovom prostoru. Varaždinski kongres iz 1922. smatra se uzorom i poticajem za sve ostale koji su uslijedili širom tadašnje države.

Na samom kraju Drugoga svjetskog rata i u prvim godinama poraća komunistički teror uzeo je danak i na ovom prostoru: 8 svećenika je ubijeno, 3 su umrla na robiji, a 21 je služio dulje ili kraće zatvorske kazne, među njima i varaždinski i koprivnički župnik.

Žarište promicanja ideja Drugoga vatikanskog sabora među klerom i pukom Božjim u desetljećima koja su slijedila nakon sabora, ne samo za područje Varaždina i okolice, nego i puno šire, bili su varaždinski Kapucinski samostan i župa.

I inače je redovnička prisutnost na ovom prostoru tijekom stoljeća svojim karizmama obogatila duhovnu ponudu, proširila karitativni rad i unaprijedila obrazovnu i kulturnu djelatnost. Franjevci su već koncem 13. st. došli u Varaždin i Koprivnicu u kojima djeluju, uz kratki prekid koncem 15. i početkom 16. st., sve do danas. U Varaždinu su imali vlastiti studij filozofije (17., 18. i 19. st.) i teologije (18. st.), vodili gimnaziju i konvikt za koje su podigli novu modernu zgradu (dovršena 1929.), no poslije Drugog svjetskog rata taj je njihov rad prekinut, a zgrada oduzeta. U Koprivnici su 1981. preuzeli upravu novoosnovane Župe sv. Antuna. U župnom pastoralu najdulje djeluju u Čakovcu kamo su došli 1659. voljom i potporom Zrinskih, a 1789. preuzeli vodstvo župe koja je preseljena u grad iz obližnjeg Mihovljana. Prilikom osnutka novih župa na području grada Čakovca 1999. predana im je na upravu i Župa sv. Antuna. Franjevci konventualci i trećoreci su na području današnje Biskupije preuzeli upravu župa u 2. pol. 20. st.: konventualci Molve (1967.), Novi Marof (1976.) i Mađarevo (1982.-2015.), a trećoreci Kloštar Podravski (1974.). Kapucini djeluju u Varaždinu od 1699. pomažući u pastoralu okolnim župnicima, a od 1961. vode Župu sv. Vida. U prošlosti su na području Biskupije djelovale dvije redovničke zajednice zaslužne za potridentsku obnovu Crkve koje su ostavile duboki trag na polju školstva i kulture – pavlini i isusovci. Glasovit je Pavlinski samostan u Lepoglavi koji je u 16. i 17. st. bio sjedište vrhovne uprave pavlinskog reda, a od 1699. sjedište samostalne hrvatske provincije. U njemu je djelovala gimnazija (1503.-1526.; 1582.-1637.), filozofsko (1656.-1783.) i teološko učilište (1700.-1783.). Nakon ukinuća pavlinskog reda 1786., crkva postaje župnom 1789. te zajedno sa samostanom nakratko dolazi u ruke Čazmanskog kaptola (1806-1854). Samostan je 1854. postao kaznionicom kroz koju su do 1990. prošle mnoge generacije hrvatskih političkih zatvorenika. Isusovci su u Varaždinu djelovali od 1632. do svoga ukidanja 1773. Podigli su crkvu, kolegij i gimnaziju koji se smatraju najvrjednijim ranobaroknim građevinskim kompleksom u sjevernoj Hrvatskoj. Gimnaziju, koju su oni osnovali (1636.) i vodili (do 1773.), iza njih su nakratko preuzeli pavlini (do 1786.), u 19. st. i franjevci (1835.-1852.), a djeluje sve do danas kao Prva gimnazija. Njezini su profesori i ravnatelji bili i svjetovni svećenici od kojih se kao posebno zaslužan spominje Josip Pasztory.

Sestre Uršulinke, koje su u Varaždin došle 1703., imaju velike zasluge za odgoj ženske mladeži u svojim školama koje su uoči Drugog svjetskog rata dosegle raspon od vrtića do preparandije. Danas opet vode vrtić i katoličku osnovnu školu. Sestre Milosrdnice su počevši od kraja 19. st. djelovale u više mjesta naše današnje Biskupije: u bolnicama, ubožnicama i pučkim školama, što im je onemogućeno nakon 1945., od kada pomažu u župnom pastoralu u više župa. Školstvom i odgojem su se bavile i Kćeri Božje ljubavi u Legradu (od 1893.) i Koprivnici (od 1925.) sve do dolaska komunista na vlast. Danas se, osim pomaganja u pastoralu, opet bave čuvanjem i odgojem djece u vrtićima. Od vremena Drugoga svjetskog rata na ovom prostoru djeluju pomažući u pastoralu Dominikanke i Služavke Malog Isusa u četirima podravskim župama. Od 2. polovice 20. st. ovdje borave i djeluju i Kćeri milosrđa, Školske sestre Franjevke Bosansko-hrvatske provincije, Karmelićanke Božanskog Srca (do 2018.), Franjevke misionarke iz Asiza i Klanjateljice Krvi Kristove.

Uz više crkava posvećenih Blaženoj Djevici, koje na određene blagdane postaju pravim lokalnim prošteništima, na području naše Biskupije postoji i jedno specifično svetište i proštenište – ono euharistijsko u Ludbregu. Svećenik, kojemu se početkom 15. st. tijekom mise euharistijska Isusova krv pod prilikom vina pretvorila u pravu ljudsku krv, tu je tekućinu sakrio i tek na samrti otkrio njezino postojanje. Ubrzo su se k toj relikviji euharistijskog čuda počele slijevati rijeke hodočasnika od koji su mnogi doživjeli čudesna uslišanja na učinjeni zagovor. Za te su hodočasnike od Rima zatraženi i dobiveni oprosti, najprije od kardinalskog zbora (1510.), a potom i od pape Lava X (1513.). Otada se relikvija štovala s promjenjivim intenzitetom, u raznim teškim i nesklonim vremenima bila čak i u izbjeglištvu i skrivana pred neprijateljima Križa Kristova, no pobožnost prema njoj nije nikad prestala. Štoviše, u novije vrijeme dostigla je svoj povijesni vrhunac, kako glede masovnosti i organizacije hodočašća, tako i glede infrastrukture prošteništa. Zavjet Hrvatskog sabora iz 1739., s vremenom zaboravljen, koji je bez uspjeha zbog ratnih i poratnih okolnosti nastojao ostvariti bl. Alojzije Stepinac, konačno je izvršen 1994., kada je kardinal Kuharić blagoslovio novoizrađenu zavjetnu kapelu u čast Krvi Kristovoj. U njoj i na prostoru ispred nje svake se godine na prvu nedjelju u rujnu („Sveta Nedjelja“) i tjednu pred njom odvijaju svečana liturgijska zborovanja u kojima sudjeluju deseci tisuća hodočasnika.

Prostor Varaždinske biskupije uvijek je bio bogato rasadište duhovnih zvanja za čitavu povijesnu Zagrebačku nad/biskupiju i razne redovničke zajednice kojima je dao veliki broj zaslužnih i uglednih biskupa, svećenika i redovnika. Nadbiskup Antun Bauer smatrao se Varaždincem jer se kao dijete s obitelji doselio u Varaždin, u njemu završio 3. i 4. razred pučke škole i polazio prvih šest razreda gimnazije, slavio mladu i zlatnu misu, a na varaždinskom groblju su mu pokopani roditelji. Otac mu je bio dugogodišnji gradski vijećnik i upravitelj dobara sestara uršulinki. Rodom s prostora današnje Varaždinske biskupije bili su biskup čanadski Grgur Jurjev Koprivničanin, srijemski i vacki biskup, humanist i diplomat Stjepan Brodarić, biskup Angelik Bedenik, apostolski vikar Agre u Indiji, đakovački biskup Ćiril Kos, pomoćni zagrebački biskupi Ivan Kralj, Dominik Premuš, Josip Lach i Đuro Kokša; rektor rimskog Zavoda sv. Jeronima i graditelj današnjeg njegovog sjedišta Juraj Mađerec; sveučilišni profesori, kanonici, filozofi, teolozi, pravnici, povjesničari, književnici, leksikografi, glazbenici, političari i pastoralci kao što su Baltazar Dvorničić Napuly, Ivan Belostenec, Ivan Krištolovec, Petar Berke, Stjepan Korolija, Fortunat Pintarić, Stjepan Mlinarić, Andrija Palmović, Josip Beruta, Juraj Tomac, Eugen Kornfeind, Antun Sović, Fran Barac, Josip Lončarić, Izidor Poljak, Maksimilijan Lach, Stjepan Pavunić, Mihovil Kanoti, Anzelmo Canjuga, Stjepan Kranjčić, Paškal Cvekan, Antun Ivandija, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Ivan Golub, Ivan Fuček, Vjekoslav Bajsić, Bono Zvonimir Šagi, Juraj Kolarić, Franjo Šanjek, Matija Berljak, Alojzije Hoblaj, Miroslav Martinjak; mučenici Ivanko Vlašićak, Rudolf Mikec, Matija Crnković, Matija Kranjčić i Pavao Bedenik; originali Miroslav „Fric“ Bubanić, Valentin Malek i Antun Pintarić. Biskup sisački Vlado Košić i bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak također su zavičajni u Varaždinskoj biskupiji – potonji je bio i njezin svećenik. Uoči osnutka Varaždinske biskupije (1996.) od 612 svećenika Zagrebačke nadbiskupije njih 205 bilo je rodom s područja koje će ona obuhvatiti, što je, dakle, činilo 1/3 klera. Naravno da je velik dio njih nastavio svoju službu bilo u Zagrebačkoj nadbiskupiji, bilo u drugim novim biskupijama, nastalim u dva vala njezine dismembracije. Više svećenika Varaždinske biskupije djelovalo je, a i danas djeluje, u profesorskoj i odgojiteljskoj službi na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, na Katoličkom Sveučilištu, u Bogoslovnom sjemeništu i Dječačkom sjemeništu u Zagrebu.

Na području današnje Varaždinske biskupije, u Kalinovcu, rođen je i istaknuti katolički intelektualac, publicist i književnik, jedan od organizatora i idejnih vođa hrvatskog katoličkog pokreta Petar Grgec.

Ono o čemu je Stjepan Mlinarić, svećenik rodom iz Preloga, pobornik i aktivni sudionik Narodnog preporoda, kao bogoslov pisao u svom dnevniku još 1836. kao o nečemu očekivanom i skorom, a to je podjela Zagrebačke i osnivanje Varaždinske biskupije, dogodilo se 161 godinu kasnije, 5. srpnja 1997. Sv. Otac Ivan Pavao II., svetac naših dana, toga je dana svojom bulom Clarorum sanctorum utemeljio Varaždinsku biskupiju izdvojivši iz Zagrebačke nadbiskupije 3 čitava arhiđakonata (Varaždinski, Bekšinski i Komarnički) i Bednjanski dekanat Zagorskog arhiđakonata – u svemu 9 dekanata na prostoru od 3100 četvornih kilometara s oko 400 000 vjernika. Varaždinska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, građena od 1642. do 1646., najprije isusovačka (do 1773.), zatim pavlinska (1776.-1786.), gimnazijska (1797.-1945.) i kaptolska (1954.-1997.) postala je katedralom novoutemeljene biskupije.

Prvim biskupom nove Biskupije imenovao je dotadašnjeg pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Marka Culeja (1938.- 2006.) koji se, ustoličen u Varaždinu 28. rujna 1997., sebi svojstvenom ljubavlju prema Crkvi i čovjeku, praktičnom požrtvovnošću i strpljivošću dao na izgradnju upravno- pastoralnih i materijalnih struktura potrebnih za život i djelovanje jedne biskupije. U samo 8 godina njegova vođenja Biskupije to mu je u najvećoj mjeri i pošlo za rukom: uspostavljeni su uredi i povjerenstava Ordinarijata i druge središnje ustanove, izgrađen Svećenički dom u Varaždinu (2002.-2004.), u najvećoj mjeri završen kompleks u Zagrebačkoj 3 s prostorom za urede, knjižnicu i arhiv te multimedijskom dvoranom, osnovana dva nova dekanata: Ludbreški (1998.) i Čakovečki (2000.) te 7 novih župa, od kojih 5 na području dotadašnje jedine čakovečke župe, a 2 u Koprivnici. Nove župe i sve njihove potrebe u izgradnji potrebne infrastrukture pratio je s posebnom ljubavlju.

Njegov nasljednik mons. Josip Mrzljak, koji je varaždinskim biskupom imenovan 20. ožujka 2007., a službu preuzeo 31. ožujka iste godine, nastavio je njegovo djelo izgrađivanja i učvršćivanja mlade Biskupije, kako u njezinim strukturama, tako i u pastoralnom djelovanju.

Osnovao je Obiteljski centar 2007. g., kao ustanovu koja objedinjuje i koordinira cjelokupni obiteljski, predbračni i bračni pastoral i Duhovni centar u Veternici 2011., kao mjesto duhovnih vježbi i obnova, čime je ujedno spašeno od propadanja staro pavlinsko i kaptolsko imanje koje se inače nalazi na području Zagrebačke nadbiskupije. U nazočnosti dijecezanskoga prezbiterija 1. rujna 2014. blagoslovio je novoizgrađeni Pastoralni centar Varaždinske biskupije u Ludbregu, a 23. listopada 2017. novoizgrađeni Caritasov centar na Banfici u Varaždinu. Nakon što su učinjene sve potrebne predradnje i ispunjeni preduvjeti biskup Mrzljak je studenog 2012. formalnim aktom osnovao Biskupijsku knjižnicu.

Vodeći računa o pastoralnoj i materijalnoj skrbi za katedralu, kao i o drevnoj i časnoj tradiciji stolnih kaptola u našim krajevima, uputio je molbu Kongregaciji za kler da utemelji Stolni kaptol Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u Varaždinu, što je ona i učinila svojim dekretom od 29. prosinca 2015. Svečana uspostava Kaptola i instalacija prvih kanonika svečano je proslavljena na Duhove, 15. svibnja 2016. Tako je Varaždinska biskupija, uz Zborni kaptol čazmansko-varaždinski sv. Duha, dobila i Stolni kaptol, i na taj način nastavlja višestoljetnu tradiciju dvaju kaptola koja je postojala u nekadašnjoj Zagrebačkoj nad/biskupiji.

Zbornom kaptolu čazmansko-varaždinskom sv. Duha, kome je nadbiskup Franjo Šeper 1954. dao crkvu Uznesenja BDM, današnju katedralu, kao zbornu crkvu, biskup Mrzljak je 2017. za zbornu crkvu dodijelio župnu crkvu sv. Nikole, koja je to i prije bila, od 1811. do 1954. i popunio ga novim kanonicima. Isti je kaptol 2011. izložbom u Gradskom muzeju i znanstvenim skupom obilježio 200. obljetnicu svoga boravka u Varaždinu. Već je spomenuto da se čazmanski zborni kaptol, (osnovan u Čazmi 1232, pred Turcima izbjegao u Zagreb prilikom prvog pada Čazme 1544.) preselio u Lepoglavu 1806. nakon što je od kralja Franje Habsburško-lotarinškog dobio nekadašnji pavlinski lepoglavski samostan i posjed u zamjenu za svoje izgubljene posjede, no ubrzo se, na inzistiranje zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, preselio u Varaždin 1810./11. Dekretom nadbiskupa kardinala Franje Kuharića 1987. dobio je svoj današnji naziv: Čazmansko-varaždinski.

Godine 2017. izvršen je i stanoviti teritorijalni administrativno-pastoralni preustroj Biskupije. Donjovaraždinski deka- nat podijeljen je na Zapadnovaraždinski i Istočnovaraždinski kojemu je pridružena župa Kneginec koja je dotad pripadala Varaždinskotopličkom dekanatu. Gornjovaraždinski dekanat preimenovan je u Ivanečki, Gornjomeđimurski u Štrigovski, a Donjomeđimurski u Preloški. Varaždinski biskup je, osim toga, osnovao tri arhiđakonata obnovivši tako ovu drevnu crkvenu pastoralno-upravnu ustanovu na ovim prostorima: Varaždinsko-zagorski (Istočnovaraždinski, Zapadnovaraždinski, Varaždinskotoplički, Ivanečki i Bednjanski dekanat), Međimurski (Čakovečki, Štrigovski i Preloški dekanat) i Podravski (Koprivnički, Ludbreški, Virovski i Đurđevački dekanat). Župa Đelekovec, koja je bila u Koprivničkom dekanatu, već je prije, 2010., pridružena Ludbreškom dekanatu.

Sveti Otac Franjo je 1. kolovoza 2019. zbog navršene kanonske dobi prihvatio odreknuće od službe biskupa Josipa Mrzljaka i novim varaždinskim biskupom, trećim po redu, imenovao mons. Božu Radoša, kanonika Prvostolnog kaptola đakovačko-osječkog i rektora Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Time je Đakovačko-osječka nadbiskupija na stanoviti način vratila dug Varaždinskoj biskupija na čijem je današnjem području, u župi Ivanec, rođen nekadašnji njezin pastir, biskup Ćiril Kos, a iz koje također vuče podrijetlo i sadašnji nadbiskup Đuro Hranić.

Utemeljena na bogatoj tradiciji vjere, koja je stoljećima oblikovala kulturu življenja ovdašnjega puka i s punim povjerenjem u svoje Bogom dano i pomagano poslanje, Varaždinska Biskupija, predvođena svojim novim pastirom, ide ususret novim povijesnim izazovima.

mr. sc. Damir Bobovec