Povezani žrtvom Kristovom i žrtvama mučenika

Stojimo ovdje na ovom groblju gdje su pokopane mnoge nevine žrtve i pitamo se je li moguće da je ono zadnja riječ o stradalima koji su donijeli njihovi mučitelj. Sud tih ubojica pola stoljeća nije smio nitko javno osporavati. Jasno nam je da je taj sud bio nepravedan i da sudovi ovoga svijeta često sude i osude pravednika. Nije zadnju riječ o Isusovu životu dao ni Pilat, ni Herod ni zavedena masa. Zadnju riječ je dao Onaj koji je Krista nakon njegove žrtve uskrsio.

U središtu našeg vjerničkog okupljanja jest žrtvenik (oltar). To čini svaku kršćansku zajednicu čvrstom i uključenom u općekršćansko zajedništvo. I druge vrste zajedništva jaka su ako su u nj ugrađene žrtve pojedinaca i skupina. Kad sam pred tri godine slavio svetu misu u Bleiburgu rekao sam da žrtve Bleiburga i Križnog puta želim povezati sa svim hrvatskim žrtvama kojima podižemo na Udbini hram zahvalnosti po projektu Crkve hrvatskih mučenika. Ovamo sam došao sa željom da i ovaj hrvatski Bleiburg Bosanske Posavine povežem s našim zajedničkim žrtvenikom na Udbini. Vjerujem da će povezanost živih biti jača ako se izgrađuje u duhu ciljeva onih koji su za naše dobro žrtvovali svoje živote. Taj naglasak na žrtvama koje povezuju potrebno je istaknuti u ovo vrijeme kada slabi osjećaj za vrijednosti žrtve, kada se žrtvama manipulira i licitira; potrebno je reći u čemu je prava vrijednost žrtve, kako se trebamo odnositi prema onima koji su podnijeli žrtvu i kako se odnositi prema mučiteljima; potrebno je također i živima koji su se žrtvovali za iste ideale što uvjerljivije reći – u vrijeme dok smo svjedoci obezvrjeđivanja njihovih žrtava – da oni sami ne posumnjaju u vrijednost ideala za koje su se žrtvovali.

Razlika između vjernika i nevjernika

Ima mnogo toga po čemu se razlikuju vjera od nevjere, vjernik od nevjernika. Jedna od bitnih razlika jest i gledanje na žrtvu. Vjernik je svjestan da nije stvorio ni svijet ni sebe, nego da je on dar svijetu i da je svijet dar njemu. On vjeruje da postoji Netko od koga sve to potječe, komu treba izraziti zahvalnost i uzvratiti dar. Nevjernik ne vidi kome bi on to trebao reći hvala za sve ono što jest i što ima.
Taj ateistički mentalitet sve više se širi, a često dobiva i zakonske formulacije. Nerijetko su i deklarirani vjernici zaraženi tim praktičnim ateizmom: sve pripada meni, ni za što nisam nikome odgovoran, mogu sa sobom, sa svojim imanjem i sa svojim vremenom raspolagati po miloj volji.
Od prvih početaka povijesti prisutno je u čovjeku uvjerenje da je sve primio od Nekoga (Boga ili bogova). Zato je osjećao obvezu da i on uzvrati darom. Taj Netko nije kao čovjek, potreban i ograničen, nego veličanstven i uzvišen s kojim treba održati vezu i zajedništvo. Zato mu je žrtvovao nešto od onoga što je primio. Zato nema religije bez žrtve, ili – kako bi to rekao Gandhi: „Kult bez žrtve je besmislen.”

Žrtva kao čisti prinos

Već u biblijskoj slici o Kainu i Abelu vidimo kako jedan i drugi osjećaju da nisu oni stvorili ni sunce, ni rijeke, ni pašnjake, ni stada, ni oranice. Zato žele uzvratiti dar Stvoritelju i prikazuju mu žrtvu: odriču se dijela primljenoga dara time što ga spaljuju. Vjerovali su da se njihova žrtva diže prema Bogu kao što se diže dim prema visinama. Kod žrtve nije nikada cilj uništenje, nego darivanje, prinošenje.
No već u toj žrtvi staroga saveza čitamo poruku što je Bogu prihvatljivo a što nije. Kain nije volio svoga brata, zato njegova žrtva nije bila primljena. Bog ne prima žrtve koje su prodahnute mržnjom. Bogu „omilješe darovi sluge … Abela Pravednoga” (Rimski kanon mise) jer je čista srca prinio žrtvu. Njegova je žrtva zabilježena kao vrijednost koju je židovska predaja čuvala i prenosila na iduća pokoljenja. Židovski narod najviše je činilo čvrstom zajednicom štovanje onih koji su se za nj žrtvovali. To je bilo dragocjeno blago koje su prenosili od koljena do koljena. No u toj starozavjetnoj predaji nije jasno bio izražen odnos prema mučiteljima. Njih se moglo i mrziti. Neki i danas gaje tu predaju.
Kršćani su novi Božji narod. Taj narod se okuplja oko žrtvenika na kojemu je savršena žrtva. Isus nije žrtvovao nešto od onoga što je bio i što je imao, nego svega sebe. To je savršena žrtva jer je u Isusu bila jasna svijest da je sve primio od Oca i on svime – cijelim svojim bićem i žićem – uzvraća Ocu. Savršenstvo te žrtve jest i u tome što je uza sve to što je bio pritisnut mržnjom i neprijateljstvom, svoju žrtvu prinio u savršenoj ljubavi prema svome Ocu i prema bratu čovjeku. Zlo koje ga je okruživalo nije u njemu pokrenulo ni u jednom času mržnju prema mučiteljima. Nije ni u jednom času povjerovao da je mržnja odgovor na mržnju, da je osveta odgovor na mučenje. Vjerovao je samo u ljubav. Zato je od stratišta napravio oltar gdje je prikazana „sveta žrtva, čisti prinos”. To je onaj odnos prema drugome koji je u Presvetom Trojstvu: potpuni dar jedne osobe drugoj; samo što sada u tom daru Ocu nije bio samo njegov Sin od vijeka nego je to bio i prinos čovjeka. Zato je taj Čovjek (Isus Krist) nadvladao ljudsku smrtnost i ušao u vječnost. Zato se oko njegova žrtvenika (oltara) okupljamo kako bismo i mi primili i u sebi razvili taj i takav uskrišeni život. Crkva je toliko jaka koliko je povezana tim životvornim Duhom koji struji i oživljava cijelo tijelo Crkve.

„Ne suobličujte se ovome svijetu!” (Rim 12, 4)

U svijetu gdje ima mržnje, osvete, neprijateljstva, nasilja, bahatosti – Kainova duha -, sasvim je „normalno” da stradavaju i oni koji su pravedni poput Abela. Ne stradavaju zato jer žele biti žrtve, nego zato jer zloća uvijek traži kako ukloniti pravednika; ona ima „urođenu” potrebu da drugoga optužuje, ponižava, kleveće. Zloća neprestano traži sebi žrtve. Kada bi pravednik odstupio od svoga puta dobrote, kada bi se suobličio s tim svijetom zloće, ne bi više smetao zloći i ne bi ona osjećala potrebu da ga ukloni. Zloća je uvijek na crti Kainova hoda koji „skoči na svoga brata Abela te ga ubi” (Post 4, 8); makar i ne došlo svaki put do takve završnice. Zloća ne žrtvuje nikome, nego je spremna žrtvovati i najvećeg pravednika. Zato se okomila na Isusa.
Isusov „poraz” bio je pobjednički jer Bog koji je ljubav ne može prihvatiti sud po kojem se čistu dobrotu proglasi čistom zloćom („Među zlikovce bi ubrojen” – Lk 22, 37). Kristova žrtva bio je čisti prinos, kako je gore rečeno. Zato je ona za sve nas simbol svake žrtve i svakog žrtvovanja, a Kristov odnos prema mučiteljima norma za sve one koji u Njega vjeruju. Svi oni koji su tim duhom zadojeni ugradili su sebe poput Krista u život ovoga svijeta, to su prave veličine. Mučenici su graditelji Crkve. „Sanguis martyrum – semen christianorum!” (Krv mučenika je sjeme kršćanstva). To uvjerenje Crkva želi prenositi od koljeno do koljena do kraja svijeta i vijeka.

Naše žrtve i naši oltari

Naš narod, pogotovo ovaj u Bosni i Hercegovini, s pravom strahuje da postane žrtvom nečije mržnje, nepravde, nasilja, moći, bahatosti, i sl. Normalno je da nitko ne želi biti žrtva. No toliko je zloće u svijetu da su joj potrebne uvijek nove žrtve, da je nemoguće ostati bez svoga križa. Križ se katkada javlja kao sredstvo i put spasenja. Tada ga ne valja zaobilaziti, kao što ni Krist nije htio zaobići Jeruzalem u vrijeme kada su mu pripremali muku i smrt. Mnogi iz ovoga kraja nisu željeli zaobići svoj križ i križ ovoga naroda i nosili su ga do kraja. Zato s pravom strahujemo kad uočimo da se gubi osjećaj za smisao i vrijednost žrtvovanja i žrtve. Taj duh obezvrjeđivanja žrtve ima među nama svoje jake propovjednike. Oni nam preporučuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i do kraja založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego i kod preživjelih ubijaju osjećaj za vrijednosti podnesenih žrtva. Takvi također otvoreno traže da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu; Macelju, Širokom Brijegu, ovdje u Podvučijaku, ali i one u Jasenovcu. I to ne po tome jesu li „naše ili vaše”, po tome jesu li ustaške, partizanske, četničke, fašističke i sl., nego jednostavno po tome jesu li žrtve bilo čije mržnje i koliko je riječ o nevinoj patnji koja je i u mržnjom zatrovanom okruženju sačuvala ljubav. Kain i Abel prikazali su žrtve, ali nisu bile obadvije „sveta žrtva i čisti prinos”. Žrtva je prazna ako se iz nje izvuče ono „voljeti”. Sve nevine žrtve i njihove patnje zavrjeđuju da budu ugrađene u naš zajedničku duhovni žrtvenik, da ih cijenimo i poštujemo. Zato smo u duhu poziva Ivana Pavla II: svim narodima da popišu i nasljeduju svoje mučenike pokrenuli projekt Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Najveću nepravdu čini se nevinim žrtvama kada se njima opravdava i hrani mržnja prema bilo komu, pa i prema mučiteljima.
Gubitak osjećaja za vrijednost i smisao žrtve u biti je ateistički i onda kada se javlja kod deklariranih vjernika, a poštivanje nevinih žrtava uvijek je vjernički i onda kada se javlja kod deklariranih ateista. Bez žrtve nema ni vjere ni religije. Samo onaj koji je spreman na žrtvu otvoren je prema Bogu – a to znači i prema životu.