Dragi oče nadbiskupe, braćo svećenici i đakoni, sestre redovnice, draga braćo i sestre u Kristu!

Tek je nedavno započela nova akademska godina. Kad bih upitao naše nove studente prve godine, vjerujem da bi im bilo relativno lako sjetiti se prvih sati predavanja. Što je koji od profesora istaknuo i jako snažno preporučio. Nama starijima to je već malo teže. Ipak, dragi studenti, kad biste se malo s nama zaustavili, brzo biste uočili da je i u nama ostalo puno toga ‘posijanoga’ i primljenoga baš u studentskim godinama, iako su već davno prošle. I ja sjećam početka studija u Đakovu, prvih predavanja i prvih susreta s profesorima. Jadnoga bih u ovoj prigodi posebno spomenuo, jer se ove godine navršila 50. obljetnica njegova svećeničkog ređenja, mons. dr. Nikolu Dogana. Ove bi godine, znači, bio zlatomisnik no Gospodin ga je pozvao s ovoga svijeta prije 15 godina, u njegovoj 64. godini života. Tada je vršio službu prvoga dekana našeg Fakulteta. Nedavno smo ga se spomenuli u Srijemu, u njegovoj rodnoj župi i krsnoj crkvi u Hrtkovcima. Nismo mogli a da barem malo ne naznačimo njegov profesorski rad jer je mnoge generacije nas svećenika, a kasnije i teologa laika, upravo prof. Dogan uvodio u duboka životna, egzistencijalna pitanja, i to baš ona pitanja što ih sadržaj i iskustvo kršćanske vjere uvijek dotiče i rasvjetljuje.

Naravna čežnja za Bogom. Još uvijek nisam zaboravio prizor s njegova prvoga predavanja, na samom početku filozofsko-teološkoga studija naše generacije početkom 80-tih godina. Prof. Dogan, nakon pozdrava uzima kredu i velikim slovima, gotovo preko cijele ploče u predavaonici ispisuje rečenicu: „Finitum (in)capax infiniti“. A ta kratka rečenica, zapravo, izražava jedno duboko pitanje: Je li ovo naše konačno, ljudsko, ograničeno sposobno za ono beskonačno, božansko, vječno? Jesmo li uopće kadri otvoriti se Bogu, primiti njegovu Riječ i objavu? Kasnije će nam naš profesor naznačiti dinamiku ovih pitanja kroz cijelu povijest. Htjet će da se na planu vjere, u svoj slobodi, iskreno i duboko suočimo s najrazličitijim pitanjima i odgovorima. I s onima u kojima se prepoznaje konstruktivni dijalog s prošlošću, oslonjenost na vrijednu baštinu, ali i s onim odgovorima koji zahtijevaju i nameću „lom“, svojstven suvremenoj kulturi, kad se čini da povijest nema smisla, kad je „sve razmrvljeno, usitnjeno, razbijeno na tisuće nepovezanih djelića“ (N. Dogan, U potrazi za Bogom, 2003.). I makar je riječ, veli prof. Dogan, o „krizi identiteta čovjeka i svijeta u kojemu živi“, ipak iz nas ljudi ne prestaje dopirati glas čežnje i potrage za Bogom, zapravo za susretom s Bogom, za njegovom objavom i njegovim spasenjem. To nije tek povratak u „staru luku“, već je trajna „novost života“, u kojoj „kršćanin sebe prije svega shvaća kao sliku Božju i na tome razvija svijest o dostojanstvu ljudske osobe“ i upravo mu „ta svijest pomaže da gradi civilizaciju ljubavi zauzimajući se za ljubav i mir“.

„Blizu ti je riječ“. Ove nas misli, braćo i sestre, tako lijepo uvode u poruku današnjeg biblijskog navještaja. „Blizu ti je riječ“ – čuli smo iz Mojsijevih usta, iz Knjige Ponovljenog zakona koja donosi tri duga Mojsijeva govora narodu o Božjoj riječi i odredbama za život zajednice. Današnji odlomak uzet je iz posljednjeg Mojsijeva govora, i kao da negdje osjećamo prisutnu sumnju radi koje je trebalo ponovno naglasiti sadržaj i potrebu vjernosti Savezu. U odredbama koje treba vršiti nije neki dodatak, nešto tuđinsko, strano čovjekovu srcu, već se, zapravo, nalazi odgovor izabranog naroda na Božju objavu, na divna djela spasenja što ih je Bog za njih učinio. Za očekivati je da su se ta djela duboko urezala u njihova srca i da u njima ostaju kao trajno svjedočanstvo, ali i kao nadahnuće za ono što oni trebaju činiti. Nije riječ o nečemu što im je daleko i nedostupno. Zato i zahtjev za vršenjem zapovjedi – Božjega glasa, nije tek neki izvanjski, formalni zahtjev, nego dolazi iz glasa samoga srca.

„Obrati se Gospodinu Bogu svome“ poziv je na trajnu obnovu zajedništva i vjernosti Savezu. Istinskoga povratka Savezu nema bez iskrenog i cjelovitog obraćenja, kako smo čuli – „svim srcem i svom dušom”. Duboka je to pouka našoj kršćanskoj vjeri kad ju u suvremenim životnim prilikama ostavimo negdje „sa strane“, u kutu, kao da nije ni „u našem srcu“, ni „u našim ustima“. Kad vjernička praksa – kako nas podsjeća papa Franjo – „postane samo vanjština lišena duha“, kad možda prevagne mentalitet da  vjera i „nema stvarni doticaj sa životom, već je neki skup ponašanja koja se, ako zatreba, mogu simulirati ili prikriti, jer ionako za život nisu previše važni. A poziv na obraćenje u središte života ponovno stavlja cjelovito svjedočenje vjere, zapravo, iskren odaziv Božjoj riječi, trajno bliskoj i trajno zahtjevnoj.

„Vi ste prijatelji moji.“ – čuli smo Učiteljevu riječ u evanđeoskom ulomku. Odgovor je to na pitanje: Kamo smjera naša kršćanaka vjera? Smjera tamo gdje su joj i izvori, u najbistrijem vrelu Božje ljubavi koju nam je tako blisko našem srcu i ustima, cijelom našem životu, posvjedočio Krist. Kako je zadivljujuće što sasvim jasno možemo raspoznati da njegove riječi kreću iz njegova Srca, iz središta njegova života, njegove ljubavi i djela spasenja. Nije nam dao zapovijed ljubavi kao teret „gore iz visina“, već nam je potpunim predanjem pokazao mjeru ljubavi. Sam se diči Očevom ljubavlju, kako nam to na više mjesta donosi evanđelist Ivan, i ne skriva svoju božansku ljubav prema Ocu. Pruža nam i očituje sve što ima. Sasvim jasno želi naznačiti da sve svoje i Očevo predaje učenicima, polaže u njuh. Tko je od slugu u ono doba smio i zamisliti dostojanstvo da se više ne zove slugom, a Isus neočekivano sve nadilazi: „Vi ste prijatelji moji … jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga“. Sve što traži je nasljedovanje njegova puta. I, rekao bih, ne treba dodatnih objašnjenja.

Sva je jasnoća u Kristovoj osobi, svi zahtjevi posvjedočeni primjerom njegovih djela, značenje i smisao žrtve uzdignuti do potpunog predanja, a plodovi zajedništva s njim obećani u zajedništvu njegove radosti. To je, predraga braćo i sestre, jezgra naše vjere. U njoj se treba ogledati svaki naš korak, svako djelo i svaki pothvat što ga poduzimamo na putu svoje osobne vjere i na planu poslanja Crkve, svake ustanove i službe u njoj. Sve nam je provjeravati ljubavlju, Kristovom i našom. I ljubavlju sve obnavljati i liječiti – svaku ranu sebičnosti i nepravde, sva udaljavanja i svako nejedinstvo, sva neprijateljstva, čak i ona najrazornija, očitovana u sukobima velikih razmjera i strahotama ratnih sukoba. To je ujedno i najplemenitiji „kvasac“ svakom društvu i svakoj kulturi.

Na tom je putu zajednicu našeg današnjeg Fakulteta vidio i  osnivatelj biskup Antun Mandić, kad je na dan početka djelovanja ovog filozofsko-teološkoga učilišta u Đakovu 6. studenoga 1806. preporučio: Neka im na srcu bude „znanje svetih, koje se sastoji u proučavanju Božjega zakona, nauka svetih pisama, a posebice evanđelja Isusa Krista. Iz njega će učiti što treba vjerovati ili što sami trebaju činiti i drugima propovijedati, učit će strah Gospodnji i s njim sve krjeposti – dužnosti prema Bogu, samima sebi i bližnjemu“.

„Pupilla oculi“. Dragi članovi naše fakultetske zajednice,  za sve vas danas molimo snagu Kristove ljubavi i vodstvo njegova Duha. Da se učvršćuje i skladno razvija vaše poslanje. I pred vama su, kako svi vidimo, nova vremena i mogućnosti, ali i nove potrebe i izazovi. Želimo da nikad ne zaboravite da ste sa zajednicom Bogoslovnog sjemeništa s kojim povijesno dijelite početak, i danas prava „pupilla oculi“ – „zjenica oka“. Tako vas s ljubavlju naziva Crkva, svjesna da je vaše djelo za nju dragocjeno, jer se u vašem krilu oblikuju i pripravljaju novi naraštaji u sve zahtjevnijim ulogama i službama budućih vjerovjesnika Kristova evanđelja, Radosne vijesti za sve ljude. Amen.