Gotovo svake godine, kada se održava skupština HRK, evanđeoski odlomak misnih čitanja je onaj poznati Isusov „Jao vama“. Od tog evanđeoskog odlomka ne bježimo jer je itekako koristan za primiti srcu, ali ćemo se ovoga puta zadržati u razmišljanju nad redovničkim zvanjima, što je i glavna tema ovoga skupa.

Zaustavio bih se malo više na krizama i poteškoćama na putu ostvarenja poziva.

Kada se govori o zvanjima često se čuje konstatacija da nam dolaze osobe jako krhke psihologije. Čini mi se da bi bilo ispravnije govoriti da nam dolaze osobe krhka poziva. Jer posvećeni poziv se odnosi na cijelu egzistenciju jedne osobe. Poziv se ne odnosi samo na psihološki razvoj osobe nego i na njezinu sveukupnu ljudsku zrelost uključujući tu na poseban način i njezino življenje vjere i sveukupne ljudske odnose u društvu i u Crkvi.

Ovdje želim govoriti prije svega o početnoj formaciji. Ali kako se danas vrijeme adolescencije i mladenaštva dosta produžava, mora se uzeti u obzir i formacija poslije doživotnih zavjeta ili ređenja. Današnjih 25 godina i 25 godina iz prijašnjih vremena nije isto. Prije su osobe sa 18-19 godina stupale u brak sa dostatnom psihološkom zrelošću jer su bile pripremljene i znale su sve što je bilo potrebno za život. Danas to nije tako. Osobe u toj dobi danas imaju više informacija, ali ne psihološke zrelosti, jer se nisu još dovoljno suočile sa svim zahtjevnostima i kontradikcijama života.

Danas nam osobe dolaze u redovnički stalež bez da imaju iskustva većih odgovornosti, te sa njihovim preuzimanjem upadaju u krizu.

Možemo ustvrditi da je korijen krhkosti zvanja u samoj kulturi našeg vremena. Živimo u vremenu koje je jako kompleksno, obilježeno naglašenom tranzicijom koja nosi sa sobom brze promjene, koje nameću napuštanje starih modela, ali bez jasne ponude nekih novih usmjerenja.

Zatim je tu još naglašeni proces globalizacije u kojem jači nameću jedan globalni mentalitet koji trebaju prihvatiti svi, a sve to vodi gubljenju identiteta ili njegovoj konfuziji.

Sve ovo se jako odražava na osobu izazivajući u njoj istinski problem raskoraka između ponude koju daje vjera i ponude koju daje kultura koja je u stalnoj evoluciji i koja proizvodi naglašeni relativizam koji se jako odražava i na jasnoću i na ustrajnost u posvećenom pozivu.

Ostaje problem kako u ovom sekulariziranom svijetu dati osobama, koje dolaze u redovničke zajednice, religioznu formaciju koja bi zahvatila osobu do određenih dubina? Kako im prenijeti neka temeljna uvjerenja s obzirom na postizanje bitnih vrijednosti i oduševiti ih za to?

Zatim, zbog jednog etičkog relativizma sve je manje vrijednosti koje objedinjuju, koje su zajedničke. To se jako osjeća i u samim obiteljima. Vrijednosti roditelja sve su manje i vrijednosti djece.

Formacija u obitelji je u dubokoj krizi. Djeca su najčešće više prepuštena sama sebi ili nekim drugima, nego li odgoju roditelja. Često se baš zbog toga kod mladih, u određenoj dobi, jasno vide jake afektivne praznine i pomanjkanje oslonaca i uzora. Moda i propaganda su ti koji ih usmjeruju i vode. Ali ovo ne može biti na duge staze: prije ili kasnije se neizbježno upada u nedosljednosti, nezadovoljstva, neodlučnosti, nestabilnosti i površnosti.

Oni koji nam dolaze najčešće nemaju dostatnu snagu vjere s kojom bi riskirali s obzirom na budućnost. Vjera nema dovoljno jak utjecaj na moralnu svijest. Stoga su prisiljeni da ispunjaju praznine sa nekim jakim emocijama dajući sve jaču važnost nekim nebitnim stvarima. Tjeskobno se traže neka priznanja: da budu cijenjeni i voljeni, zatim jaka insistiranja na studiju i nekoj diplomi što bi trebali dati osobi neko javno priznanje i ugled, te naglašena ambicija u stvaranju neke osobne karijere.

Često kod mladih fali jedna jasna vizija samih sebe u svom redovničkom pozivu, ne znaju se definirati, ne znaju jasno što su, te se s toga u budućnosti gledaju daleko više u smislu „što činim“ i „što imam“ , nego li „što jesam“.

Tako se onda događa da se i poslije dosta godina redovničkog života osoba nalazi u stanju velike nesigurnosti s obzirom na svoj identitet. Osjeća da joj u životu sve više rastu slabosti i otuđenosti, te se onda osoba sve više prepušta emocijama.

Redovnički ideali postaju sve slabiji. Sve se više udaljuje od toga da je Bog na prvom mjestu, osim možda na riječima. Nasljedovanje Krista je zamijenila borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija; briga za sebe i svoje prednosti je posve potisnula zauzetost za druge, za zajedništvo; vlastite želje i prohtjevi učinili su da spremnost na žrtvu i darivanje sebe postane posve nerazumljivo; askeza i rad na sebi i svom posvećenju zamijenila je askeza za sebe i svoje afirmacije, itd.

A onda određeni neuspjesi, na planu nekih aktivnosti, dovode osobu do teškog razočaranja, indiferentnosti, zatvorenosti u sebe i distanciranje od drugih, gubljenja volje za bilo što, nakon čega slijedi traženje kompenzacije na afektivnom planu.

Traži se unutar zajednice neko sigurno gnijezdo ili nekakva sentimentalna prijateljstva koja bi trebala ispuniti osobne praznine i nesigurnosti. Često nastane neka čudna borba između želje za osobnom autonomijom i želje za ovisnošću, tj. želje da se nađe sigurnost kod nekog drugog. Tu je još borba za biti kompetentan u poslu ili životu uopće, biti cijenjen, potreba kulta svoje vlastite slike.

Tako osoba počinje sve više tražiti i očekivati od zajednice, ali sa sve manjom pozornošću na ono koliko ona sama daje zajednici. Za jednu, i najmanju žrtvu, traži se za uzvrat stostruko. Tada nastaju poremećeni odnosi sa drugima, posebno sa pretpostavljenima.

Jedan od problema formacije jest i to što se često puta osobe nakon novicijata, doživotnih zavjeta ili ređenja rasprše po zajednicama gdje ih nitko ne prati, nego je najvažnije da završe svoje studijske obaveze, a onda se duhovne vrijednosti sve više zanemaruju i za njih se nema vremena. Naivno se misli da se ta praznina može zakrpati sa jednim ili dva seminara godišnje.

Mlade osobe još uvijek imaju potrebu duhovne pratnje da im se pomogne živjeti odgovorno u zajednici i u nju utjeloviti svoj redovnički poziv. Duhovno praćenje osobe u prvim godinama redovničkog života je važno i zbog toga da se osobi pomogne da u svom životu smanji distance između idealnog i realnog, te da joj se pomogne da zna prihvatiti duhovni hod malih koraka u svakidašnjici i sa što manje kompromisa kada su u pitanju redovnički ideali.

Ovo praćenje nema za cilj napraviti od osobe ovisnika, nego ju učiniti sposobnim za autonomne i odgovorne životne izbore. Osoba se mora naviknuti na samodisciplinu, na askezu, sposobnost za žrtve i odricanja.

Bez ovih postignuća osoba može napredovati na planu nekog studija, ali i nazadovati na planu duhovnih postignuća. Može se napredovati na planu „više znati“, ali to ne znači da se napreduje i na planu „više činiti“, „više se žrtvovati“.

Često studij po sebi nema neku formativnu vrijednost. Lako osobu može usmjeriti puno više prema onom „akademskom“, a manje prema onom životnom. Apostol Pavao je to davno zamijetio: „Znanje napuhuje, a ljubav izgrađuje“. I Isus će Učitelju zakona na neki način reći da je njegovo znanje dobro, ali nema nikakvu vrijednost ako ne bude stavljeno u praksu, ako ne bude živio ono što zna. Baš zato se često događa da vrijeme studija, bez jače duhovne pratnje, postane vrijeme jakog početaka razvoja individualizma kod osobe. Osoba tako može dobro završiti svoj studij, ali poslije kao redovnik-redovnica ne funkcionira.

Razlog slabljenja zvanja često može biti i odgojna zajednica koja živi površno svoje redovničke ideale i svojim življenjem bratskog zajedništva ne daje nikakvo ohrabrenje onima koji su došli da postanu dionici karizme dotičnog Instituta.

Ako fali autentičnog redovničkog svjedočanstva, redovničkog entuzijazma, svjedočanstva finog zajedništva i evanđeoskih vrednota, onda je to zemlja iz koje ne može isklijati puno plemenitosti. Osobe u početnoj formaciji će vrlo lako poprimiti negativna obilježja takve zajednice kojih se možda neće nikada osloboditi.

Nekada razlogom negativne formacije može biti pretjerani naglasak na aktivnosti. Nije rijetkost da zajednica žrtvuje sebe, svoje vrijednosti, da bi pokrila sve aktivnosti koje je imala još u vremenu kada je bila brojčano puno veća. Zajednice tada postaju tvornice, mravinjaci, gdje se osobe samo susreću u prolazu, ali ne dijele duboko zajedništvo i ne svjedoče ljepotu evanđeoskog života i vlastite karizme.

Često je u takvim zajednicama i dnevni red samo na papiru, ili ga obdržavaju samo starije ili bolesne osobe koje nisu dovoljno aktivne, pa ispadne da je obdržavanje dnevnog reda dužnost samo ovih. To se vrlo negativno odražava na mlade, a i za osobe srednje životne dobi je više nego pogibeljno. Istina, mnogi od mladih će to lako prihvatiti i na to se naviknuti, ali to vodi duhovnoj deformaciji.

Jer osobe postanu više osjetljive i zauzete na planu svoga radnog mjesta negoli na planu svoga vlastitog redovničkog poslanja i posvećenja. To proizvodi konfuziju i dezorijentaciju u redovničkom životu.

To se posebno očituje u dva simptoma koji se javljaju u tim godinama: s jedne strane osjećaj osamljenosti u zajednici, osamljenosti koja s vremenom postaje i poželjna, te s druge strane nesposobnost osoba da razgovaraju o važnijim i dubljim temama redovničkog i duhovnog života.

U ovakvoj situaciji osobe traže razumijevanje i afektivnu podršku od osoba izvana što samo ispražnjava redovničko zajedništvo i duhovni život općenito. A kako se u zajednici često vrednuje osoba po onome što radi više nego po onome što jest, osoba čini sve da funkcionira na svojim dužnostima, a sve ostalo ostaje privatna stvar i često bez dometa redovničke zajednice.

Ljudska zrelost je proces koji ozbiljno započinje kada se osoba suoči sa sobom u dubini svoje nutrine. Tu će moći razmatrati iskustva svoje prošlosti u svijetlu svojih sadašnjih iskustava i tako graditi projekt svoje budućnosti.