Uvodna riječ

U vremenu iščekivanja Gospodinova dolaska i ove nas je godine Božji Duh potaknuo da budemo u ovome slavlju na Mirogoju, kao vjernici koji znaju da nas niti smrt ne rastavlja od Božje ljubavi, kao vjernici koji žive vječnost upravo po euharistiji, spominjući se i moleći za pokojne.
Ovaj je spomen dirljiv upravo tu na groblju, gdje se nalazi puno spomenika, cijele aleje i staze, puteljci i maleni vrtovi, ispisana imena, naznačene godine, prikazane povijesti.
No, na ovome groblju već više od sedamdeset godina postoji jedno polje na kojemu su imena, životi i spomenici prezreni, pogaženi i preorani. I kada se čini da je vapaj ljudskoga prava (pravo na grob) preslab, ostaje naša molitva. Molitva za njih je spomenik, molitva za našu hrvatsku domovinu, da u njoj bude barem toliko sućuti da se mrtvi ne ponižavaju, danas je izražaj ljudskosti i kršćanske zauzetosti za čovjekovo dostojanstvo.
Braćo i sestre, Bog nas poziva da prepoznamo njegovu prisutnost, da čujemo poziv na obraćenje, da pripremimo put njegovu dolasku i da se radujemo iščekujući proslavu Božjega utjelovljenja. Svi smo mi putnici na životnome putovanju na kojemu bez Boga ne možemo. Ispunjeni nadom, prinosimo svoje zahvale i potrebe, moleći osobito za naš hrvatski narod i za cijelu hrvatsku domovinu.
A sada se saberimo, prepoznajmo i ispovjedimo svoje grijehe, da bismo u radosti oproštenja proslavili otajstvo Božjega milosrđa.

Homilija

Liturgijska čitanja: Bar 5, 1-9; Ps 126, 1-6;
Fil 1, 4-8.8-11; Lk 3, 1-6
Predraga braćo i sestre!
1. Kako je samo svečan početak današnjega Evanđelja! Spomenuto je sedam imena ljudi koji su imali zemaljsku moć: od cara Tiberija preko upravitelja Pilata, i tetrarha: Heroda, Filipa, Lizanija, do velikih svećenika Ane i Kajfe. Nakon nabrajanja tih imena, očekivali bismo neki događaj zaogrnut slavom i sjajem, zabilježen u svim povjesnicama.
Međutim, to je uvod za ulazak u pustinju, za usmjeravanje pozornosti na jordansku okolicu i na neobičnoga čovjeka, propovjednika. Cijeli taj uvod samo da bismo čuli jedan glas u pustinji… Izvanjski djeluje nerazmjerno, kao da uvod ne odgovara skromnosti nastavka. Tako djeluje izvanjski, takav je dojam.
Pa ipak, nema dovoljno svečanih izričaja koji bi uveli u navještaj današnje Radosne vijesti. Da, tu jest povijesna prijelomnica; tu je događaj koji dijeli vrijeme. On se ne odnosi ni na vladare, ni na uglednike, ni na osvajanja ni na političke spletke. On je u rečenici: Dođe riječ Božja Ivanu. Na pragu smo dolaska Isusa Krista, Sina Božjega, od čijega se utjelovljenja vrijeme dijeli na prije i poslije. Riječ u pustinji koja daruje život…

2. Ivan Krstitelj poziva na obraćenje, jer Bog dolazi oprostiti grijehe, osloboditi čovjeka, skinuti mu teret s duše i ispuniti čežnje. Bog u svojoj ljubavi uvijek čini prvi korak i traži čovjeka, a mi smo pozvani pripraviti se za taj susret.
Možda izgleda da su riječi proroka Baruha u suprotnosti s onima proroka Izaije koje navodi Evanđelje. Jer, u prvome smo čitanju čuli kako Bog naređuje da se snize gore, ispune doline i poravna zemlja. Prema Izaiji, narod treba pripraviti put.
To dvoje treba povezati. Postoje životne okolnosti koje sami uvjetujemo svojim grijehom. Izabrani je narod to prepoznao u svome progonstvu u Babilon. Grijeh nije tek uvrjeda Bogu i bližnjima, nego i udaljavanje nas samih od sreće. Progonstvo je za narod bilo udaljenost od zemlje obećanja, a vlastiti grijeh udaljavanje od samoga Boga. Progonstvo je bila muka pod stranim vladarom, a grijeh iskustvo ropstva u vlasti zla.
Tako se spaja proročki navještaj povratka iz progonstva i Ivanov navještaj oslobađanja od grijeha. Svaki je čovjek pozvan vratiti se, odbaciti idole, nepravdu, očistiti srce. Ali to ne može bez Boga.
Zato je dragocjena riječ o Gospodinu koji dolazi spasiti čovjeka, koji pali iskru u srcu i budi čežnju za povratkom; koji učvršćuje noge za hod i daje snagu za putovanje. Glas u pustinji je dar one Riječi koja ponovno stvara, Riječi koja postaje tijelom za naše krhke živote.

3. A gdje je krhkost i nestalnost tako vidljiva kao na groblju?
No, groblja su za nas kršćane ujedno i mjesta na kojima susrećemo stalnost Božje prisutnosti, susrećemo život u Kristovu uskrsnuću kojega smo i mi dio, susrećemo istinu da je život na zemlji samo dio ljudskoga života koji po vjeri, po sakramentima živimo vječno. Time je i poštivanje ljudskoga života, pa tako ljudskoga tijela, za nas puno dublje od naravnoga osjećaja i uvida. I nigdje kao u euharistiji, u svetoj misi ne povezujemo vremenitost i vječnost, tjelesno i duhovno, zemlju i nebo.
No, ta poveznica traži naše slobodno prihvaćanje i za nas je vidljiva po ljubavi prema bližnjima koja raste iz Božje ljubavi i ljubavi prema Bogu. Zato nas Ivan poziva da pripravimo put, da poravnamo stazu svoga života, svoje duše, da dopustimo Bogu da prožima naše živote.
Došašće je milosno vrijeme koje nam je darovano za smanjivanje naše udaljenosti od Boga koji je došao u našu povijest da bi nam bio bliz do te mjere da ne postoji niti jedno ljudsko iskustvo u kojemu ne bi bio s nama. S tom sigurnošću njegove blizine susrećemo i svako ljudsko trpljenje. Mi u Kristu vidimo smisao svojih života i povijesti svijeta.

4. I dok mi nastojimo poravnati stazu svoga života udaljavajući se od grijeha, mičući kamenje sebičnosti i nepravde; dok se spominjemo onoga što je učinila Božja dobrota žrtvom i praštanjem, ovdje se susrećemo s činom koji je ravnao groblje, misleći tako poravnati put svojoj ideologiji bez Boga i bez poštivanja otajstva ljudskoga života; ovdje su micani spomenici, znakovi vjere i vječnosti, pod kojima su pokopani ljudi, da bi živima govorili o onome što je u životu bitno; ovdje je ostao trag mržnje i osvete koja nije izbrisala grobove mrtvih, nego je u život unijela umiranje savjesti.
To je polje otvorena rana na hrvatskome tijelu. Nažalost, nije jedina. Ono je i ogledalo stanja našega društva. Na površini toga komadića zemlje zrcali se sva ružnoća neosjetljivosti koja poziva odgovorne da se suoče sa sramotom nepoštivanja mrtvih.
Ujedno je to ogledalo komunističke ideologije koja očito danas u Hrvatskoj ima gorljive slijednike i pobornike. Dobro bi bilo da dođu na to preorano polje, da se zagledaju u to ogledalo i da, ponajprije sebi, a onda i svijetu, objasne koje su to vrjednote i tekovine učinile. A, budući da ni križeva ni spomena ni brige države do dana današnjega nema, vjerojatno misle da se i danas takvim postupcima može nešto graditi. Ako je tako, onda plugove kojima se oru groblja treba čuvati kao dragocjene eksponate društvenoga napretka. Tamo gdje se oru grobovi, nema sjetve, nego samo besplodne žetve mržnje; tamo se ne poštuje ni zemlja ni čovjek.

Bolno je vidjeti tu sramotu, ali mi i nju gledamo kao otajstvo križa, kao dio Kristovih patnja. Mi znamo da i naše vrijeme ima raznih Tiberija i Pilata, i tetrarha; susrećemo buku koja nastoji prekriti glas savjesti i istine.

Ovdje nismo u ime neke ideologije, nego kao vjernici koji traže ‘mir pravednosti’ i ‘slavu bogoljubnosti’, kako piše prorok Baruh. Ovdje smo, jer znamo da je Bog otpočeo u nama dobro djelo i da ga želi dovršiti i odjenuti nas ljepotom slave Božje. Ovdje smo, jer pripravljamo put, kako bi svako tijelo vidjelo Božje spasenje.
I vjerujemo da je i naš glas, premda se čini da je preslab glas vapijućega u pustinji, dovoljno snažan da dodirne srca ljudi, čak i onih kojima su otisci ostali na plugovima koji su orali grobove.

U ovome slavlju molimo za svaki ljudski život i za pokoj preminulima, jer život ne dolazi od nas i nije posvema naš, nego dolazi od Boga i njemu pripada.
Amen.

Nakon euharistijskog slavlja održana je na prostoru na kojem se nekada nalazilo groblje hrvatskih vojnika iz 2. svjetskog rata komemoracija pod nazivom „Pravo na grob“ u organizaciji Hrvatskog društva političkih zatvorenika Osijek, Hrvatskog domobrana Osijek i Zaprešić, Žrtve za Hrvatsku, Osijek, Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka krilo Đakovo, Udruge bosanskohercegovačkih Hrvata Zagreb i Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zagreb.

Komemorativnim skupom organizatori su željeli skrenuti pozornost javnosti na kršenje ljudskog prava na obilježen grob, čime je narušen mir i dostojanstvo pokojnika, te na očitu diskriminaciju u odnosu na druge pokojnike. Nakon održanih govora i molitve koju je predvodio biskup Šaško, zapaljeno je na livadi oko groblja, 550 svijeća za pokojnike koji leže na tome mjestu.

Na provođenje odluke MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. o uklanjanju grobalja i grobova “okupatora” i “narodnih neprijatelja”, otvoreno protivljenje uništavanju grobova poginulih “neprijateljskih” vojnika u Jugoslaviji iskazivala je Katolička Crkva. Predstavku u svezi skidanja križeva sa grobova ustaša i njemačkih vojnika i na Mirogoju i drugdje po katoličkim grobljima zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac 18. kolovoza 1945., saznavši za nemile događaje, dostavio predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske Vladimiru Bakariću:

“Gospodine pretsjedniče! Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri.

Zar smo pali ispod pogana? Ja kao pretstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovoga divljanja i molim Vas, da izdate hitne naloge, da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja, partizana ni ustaša ni Nijemaca ni Slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakovi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim. Ja se nadam, da ćete izdati najhitnije naloge u toj stvari, da ne budem prisiljen javno upozoriti narod na obeščašćivanje naših groblja.”