Draga braćo i sestre!

1. Evanđelja govore o tome kako je odmah nakon što je kršten Isus otišao u pustinju gdje je posteći proboravio četrdeset dana. Tijekom tog vremena društvo su mu bile divlje zvijeri, a anđeli sluge. Na kraju mu je pristupio Sotona koji ga je tri puta pokušao nagovoriti na neposluh Bogu. Ali on je svaki put, za razliku od Adama u raju i Izraela u pustinji, odbio đavolske ponude: da, ako je Sin Božji, pretvori kamenje u kruh i tako utaži glad; da mu se pokloni pa će mu za nagradu dati sva kraljevstva zemlje; da se, ako je Sin Božji, baci s vrha Hrama jer je Bog obećao da će ga anđeli čuvati i na rukama nositi kako se ne bi gdje nogom spotaknuo o kamen (usp. Lk 4, 10-11). Katekizam Katoličke Crkve povezuje korizmu upravo s tim četrdesetodnevnim Isusovim boravkom u pustinji gdje je on „pobijedio napasnika za nas“ (KKC br. 540). No kako ne bismo pomislili da je to samo neko obično prisjećanje na taj događaj iz Isusova života, u Katekizmu je posebno naglašeno: „Crkva se svake godine četrdesetdnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim otajstvom u pustinji.“ To znači da su svi koji su kršteni u ime Isusovo i pomazani njegovim Duhom pozvani tijekom ovog četrdesetodnevnog vremena težiti za što prisnijim zajedništvom s njime, a time i za što vjernijim i odlučnijim nasljedovanjem njegova primjera u borbi protiv đavola, njegovih laži i zavođenja.

2. Pretpostavka je za to da sami živimo u istini. Cijelo Sveto pismo svjedoči da je Bog vrelo svake istine (usp. Izr 8, 7; 2 Sam 7, 28), da je njegov Zakon sama istina (usp. Ps 119, 142), a vjernost mu traje od koljena do koljena (Ps 119). To znači da i svaki Kristov učenik treba ‘živjeti u istini’, koja se u punini očitovala upravo u njemu. Zbog toga je on sama Istina (Iv 14, 6), istina koja oslobađa i posvećuje, istina koja je „svjetlost svijeta“ (Iv 8, 12) te nijedan koji u njega vjeruje ne ostaje u tami. U pustinji je Isus bio stavljen pred strašan izbor: služiti Bogu koji je „vrelo istine“ i tako pod cijenu žrtve vlastitog života ostati vjeran sebi i svom božanskom sinovstvu ili otkazati poslušnost svom nebeskom Ocu i zanijekati svoje božansko dostojanstvo te postati slugom „lašca i oca laži“, kako je on sam nazvao đavla (Iv 8, 44) koji mu je obećavao „sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu“ ako mu se ničice pokloni (usp. Mt 4, 8-9). Ta je ponuda vrhunac sotonske drskosti kojom on nastupa prema Isusu i prema svima koji se trude slijediti ga. Ali dok je Isus svaki pokušaj sotone da ga zavede prozreo i odlučno odbio, nama, njegovim sljedbenicima, to ne polazi uvijek za rukom. Tako je tijekom cijele povijesti kršćanstva, a to znači i u naše vrijeme, uz one koji su Istini ostajali vjerni i pod cijenu mučeništva, bilo uvijek i takvih koje je „otac laži“ uspijevao zavesti i učiniti svojim slugama.

3. U tom je smislu, braćo i sestre, korizma milosno vrijeme za ispitivanje svog odnosa prema istini, fokusirajući se pritom posebno na pitanje jesmo li se možda, pod utjecajem duha ovoga vremena i đavolskih zavođenja, o nju ogriješili. U svezi s time potrebno je prisjetiti se onoga što smo krštenjem postali, a o čemu Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kristovi učenici ‘obukli su novoga čovjeka stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine’ (Ef 4, 24). ‘Odbacivši laž’ (Ef 4, 25), oni treba da ‘odbace svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja’ (1 Pt 2, 1).“ Koliko je upravo rečeno stvarnost u našem životu, a koliko samo lijep, ali nikad ostvaren ideal? To je pravo pitanje za korizmeno vrijeme koje nam je upravo darovano za ozbiljno traženje odgovora na njega.

4. Govoreći još detaljnije o načinima kako se istina može povrijediti i kako dobru glasu drugih osoba naštetiti, Katekizam posebno ističe lažno svjedočanstvo i krivokletstvo te neosnovan sud na temelju kojega se neki ćudoredni manjak kod drugoga prihvaća kao istinit. Tu su još ogovaranje kojim se „bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe nedostatke i pogreške osobama koje za to ne znaju“ te kleveta koju čini „onaj tko, tvrdnjama suprotnim istini, škodi dobru glasu drugih i daje prigodu za krive sudove o njima“ (KKC, br. 2477).

Koliko su i ogovaranje i kleveta rašireni u našem vremenu, kako u društvu tako i u Crkvi, kako među narodom tako i među njegovim duhovnim i svjetovnim vođama, svima nam je dobro poznato. Ono što je rak za tijelo, to su te opačine za dušu i međuljudske odnose.

I jedno i drugo pojave su podjednako podmukle i neizlječive, koje su bile prisutne i ranije, ali su se gotovo nezaustavljivo razmahale u naše vrijeme.

5. U svezi s rečenim korisno je spomenuti i papu Franju koji u knjizi Bog je mlad (Verbum, Split, 2018.) govori o petnaest bolesti kojima su izloženi oni koji imaju veliku vlast. Budući da se uklapa u sadržaj ove poruke, navodimo samo devetu, o kojoj Papa kaže: „Deveta je bolest ogovaranja, mrmljanja i tračanja. To je teška bolest. Često započinje jednostavno, možda samo time da se ‘izmijeni nekoliko riječi’, a potom čovjeka obuzme i pretvori ga u ‘sijača kukolja’, poput Sotone, i u mnogim slučajevima u hladnokrvna ubojicu tuđeg dobrog glasa. Da, jer bližnjega se može i jezikom ubiti pa se nikad ne smije podcijeniti  snagu riječi. Može se govoriti o ‘terorizmu ogovaranja’ jer je to brbljanje upravo nalik terorističkom činu: jezikom baciš bombu, uništavaš drugoga, a onda miran odeš kao da ništa nije bilo“.

6. Budući da smo svi u tom smislu veći ili manji ‘teroristi’, važno je da se u ovom korizmenom vremenu temeljito ispitamo koliko smo na taj način svojih bližnji ranili i ubili svojim neodgovornim i zlonamjernim riječima.

Kao što se danas, uz pomoć novih znanstvenih i tehničkih dostignuća, neizmjerno povećala ubojitost raznih suvremenih oružja, tako je i ubojitost naše pisane ili izgovorene riječi, zahvaljujući novim komunikacijskim sredstvima, također dosegnula donedavno neslućenu snagu i domet. Srazmjerno tome povećala se i odgovornost za svaku napisanu ili izgovorenu riječ koja je namjerno napunjena ubojitim otrovom laži i klevete.

Zbog toga papa Franjo s pravom govori o „terorizmu ogovaranja“. Poput terorista u uobičajenom smislu, teroristi ogovaranja i klevetanja također ‘pucaju i ubijaju’ iz busije, i jednako kao oni imaju, prema crkvenom nauku, odgovornost za ono što su učinili.

7. Ta odgovornost uključuje obeštećenje onoga kojemu je lažju ili klevetom narušen ugled. Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže: „Svaka krivnja počinjena protiv pravednosti i istine nameće dužnost odštete, pa i onda kad je krivcu oprošteno. Kad je nemoguće javno naknaditi neku krivicu, treba to učiniti potajno; ako onaj tko je pretrpio štetu ne može biti izravno obeštećen, treba mu dati zadovoljštinu moralno, u ime ljubavi. Ta dužnost odštete tiče se i krivnja počinjenih protiv tuđeg dobra glasa. Ta se odšteta, moralna i gdjekad materijalna, mora procijeniti po mjeri prouzročene štete. Odšteta obvezuje u savjesti“ (KKC, 2487).

8. Isus pred Pilatom kao razlog svog dolaska na svijet navodi svjedočenje za istinu. „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“, odgovara on Pilatu i dodaje: „Tko je god od istine, sluša moj glas“ (Iv 18, 37). A Pilat, zbunjen Isusovim odgovorom i držanjem, postavlja retoričko pitanje: „Što je istina?“ (Iv 18, 38) te izlazi pred Židove priopćiti im kako kod Isusa ne nalazi nikakve krivice. Ali, unatoč tome, on nema hrabrosti osloboditi ga nego ga prepušta njegovim neprijateljima neka ga razapnu. Koliko li su puta tijekom povijesti takve nepoštene presude bile izrečene! Ali, dok osuđujemo Pilata i njemu slične zbog takva ponašanja, ne bismo smjeli zaboraviti da se i sami često na sličan način ponašamo te, slijedeći liniju manjeg otpora, radije izabiremo laž nego istinu, nezamjeranje nego zauzimanje jasnog stava. I dok se tako oglušujemo na Isusov glas, zanemarujemo njegovu opomenu da nas samo istina može osloboditi (usp. Iv 8, 32).

Sa željom da u ovoj korizmi svi doživimo istinsko oslobođenje, ostaje vam u Gospodinu odan vaš nadbiskup

+Ivan