Prošlogodišnji Pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike, pod naslovom „Svećenik i nedjelja“, još je jednom potvrdio da je Crkva „euharistijska zajednica“ te da je euharistija izvor i vrhunac života svake župne zajednice. U tom su smislu i razmišljanja o nedjelji, kao danu Gospodnjem, išla za tim poučiti nas, ali nas i pozvati da nedjelju razumijemo i slavimo kao dan u kojemu se treba ostvariti „prekid sa svime da bi se zadobilo sve“. Doista se nadam da smo u godini koja je za nama, barem s vremena na vrijeme, smjeli osjetiti plodove prošlogodišnjega Kolokvija.

I dok smo, poučeni naukom Drugoga vatikanskog sabora, usidrili svoja evangelizacijska i pastoralna razmišljanja i djelovanja na način da sve vodi, ali i da sve živi od otajstva euharistijskoga slavlja, ovogodišnji Pastoralno-katehetski kolokvij želi pred nas postaviti novo pitanje: što je sa sakramentom pomirenja, sakramentom ispovjedi? Što je s njim u osobnom životu vjernika, ali i u životu župne zajednice? Svjesni da je došlo vrijeme pastoral sakramenta pomirenja, ali i duhovno vodstvo, koje je s njim povezano, postaviti ne možda u središte našega sveukupnog evangelizacijskog djelovanja, ali svakako na mjesto koje mu pripada, hrvatski su biskupi u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici poručili: „Slavlje sakramenta pomirenja uz korisnu mistagošku katehezu u pojedinim vjernicima i u cijeloj kršćanskoj zajednici mora hraniti duh pravog praštanja. Neka se napose svećenici sjete da su poslužitelji pomirenja ne samo u sakramentu nego i u konkretnim situacijama obiteljskog, zajedničkog i društvenog života“ (br. 159.). Zbog toga i naslov ovoga Kolokvija: Živjeti pomirenje.

U pojam pomirenja se, naime, slijevaju mnoge teme, kojima smo, u vremenu u kojemu živimo, okruženi. Jedna je od tih tema svakako činjenica sve većega gubitka svijesti krivnje i grijeha. Premda je zapravo i prvi čovjek pao, iako zbog toga što se ogriješio o Božju zapovijed, ipak je i on pokušavao sa sebe zbaciti zrno sumnje i krivnje: Žena koju si mi dao, dala mi je jesti! Gubitak svijesti krivnje i grijeha danas je dijelom posljedica gubitka osjećaja pripadnosti jednoj zajednici. Tko, naime, nema zajednicu s kojom bi se poistovjetio, takvomu je posebno teško shvatiti i vrjednovati svoj vlastiti način života. Zatvoren u svom individualizmu, čovjek ovoga vremena nije više u stanju usporediti se s drugim, te se predaje iluziji da njegov vlastiti život ovisi samo o njemu samome te da bi kao takav smio živjeti, a da pri tome ne bi morao preuzeti nikakvu društvenu, socijalnu odgovornost. Sakrament ispovijedi, pomirenja, pomaže pojedincu da pred očima trajno ima svoj vlastiti život, posebno ako ga veže uz zajednicu koja se osjeća, u dobru i u zlu, dužnom stalno izgrađivati i razvijati upravo to što zapravo i jest: zajedništvo braće i sestara. Život, koji se sastoji od idealnih želja i proturječnosti, mjesto je koje treba iskustvo ljubavi i milosrđa. Ispovijed je onaj trenutak u kojemu se može dotaknuti i jedno i drugo: i ljubav i milosrđe. Ispovijed omogućuje onomu koji traži oproštenje da postane „sredstvom“ (instrumentom) oproštenja. Društvo, kakvo je naše, a koje, čini se, zaboravlja snagu oproštenja, sa sobom sve više donosi reakcije poput nasilja, osvete, mržnje. Takvo društvo hitno treba svjedočanstvo oproštenja i znakove milosrđa. Teologija Crkve nas uči da je sakrament pomirenja djelotvorno sredstvo koje čovjeka preobražava. Stoga je jedan od ciljeva ovoga Kolokvija upravo propitivati snagu i moć sakramenta pomirenja u životu jednoga vjernika, ali i kršćanske zajednice. No, ništa manje i njegove snage u preobrazbi čitavoga društva.

Kao drugu temu, koju bismo smjeli na početku ovoga Kolokvija navesti kao onu, koja je bitni dio pojma pomirenja, a tim i sakramenta pomirenja, zasigurno je, osim gubitka svijesti krivnje i grijeha, nada. Nada je pukotina kroz koju budućnost baca zraku svjetlosti na sadašnjost (usp. Tomaš Halik). Sakrament pomirenja je u tome smislu trenutak u kojemu nada, očitovana u uskrslome Kristu, preobražava sadašnji trenutak svakog čovjeka. Da nada doista postoji, može se uočiti na svakome koraku: broj onih koji su spremni preuzeti odgovornost za dobro čovjeka i naroda raste iz dana u dan; solidarnost često dobiva bitke protiv egoizma; nenasilje se uvijek pokazalo moćnijim „oružjem“ od svake okrutnosti; dijalog je uvijek pronalazio put u bitkama protiv fanatizma… Ipak, živimo u vremenu kada najveća postignuća čovjekova uma vode čovječanstvo do onih iskoraka, koje nitko izgleda ne može spriječiti. Čežnja čovjeka da prijeđe rubikon dopuštenoga i potpuno preuzme dar života u svoje ruke, izgleda da je prejaka. Stoljetno prosvjetiteljstvo, koje uporno veliča snagu, čak i svemoć uma, kao da do posljednjih granica izvlači njegovu snagu i potpuno zaboravlja onu Pavlovu: „Sve je slobodno! – Ali sve ne koristi. Sve je dopušteno! – Ali sve ne saziđuje!“ (1 Kor 10,23). Tako potrebna „askeza razuma“, koji bi bio u stanju spoznati svoje granice, prepustila je mjesto logici tržišta, strasti za nadmoći, čežnji za dobitkom, diviniziranju slave čovjeka. Sveti papa Ivan Pavao II., zajedno sa svojim nasljednikom, sada umirovljenim papom Benediktom XVI., nisu se umarali govoreći da je religija, vjera bez razuma opasna, ali i da je razum, koji ne bi bio korigiran od onih etičkih i duhovnih impulsa, koji svoje iskonske korijene imaju u vjeri, po život opasan za čovjeka i svijet. Prošlo je vrijeme kada smo se, pomalo površno, čak i samo formalno, spominjali tih iskonskih korijena. Još je manje danas važno vratiti se tim iskonskim korijenima. Čini se da je u vremenu u kojemu živimo najbitnije i najznačajnije iznova, na novi način shvatiti i razumjeti te iskonske korijene! U njima zapravo leži „borba u nadi protiv svake nade“. Shvatiti da je kršćanska nada stvar Božje mudrosti, a ne ljudske snage.

Draga braćo svećenici!

Kolokvij, koji je pred nama, shvaćam kao pastoralno promišljanje o sakramentu pomirenja; o svemu što mu prethodi, kao i o onomu čemu se smije radovati s obzirom na svoje plodove. Vidim ga kao dio gorljivoga apela svetog pape Ivana Pavla II., kada je poželio novu evangelizaciju cijele Europe i svijeta. Ne mislim ovdje toliko na novu evangelizaciju kao zahtjev za emocionalnim misionarskim djelovanjem s nekim trijumfalističkim obilježjima, koliko na evangelizaciju poniznoga i strpljivoga „povratka na iskonske korijene“, u „prvu školu kršćanstva“. Doista, ako Crkva želi i može pomoći suvremenome vjerniku da ne „podlegne“ znanju ovoga svijeta, onda će ga, kako će reći teolog na sveučilištu u Cambridgu, Nicholas Lash, povesti „u školu kršćanske mudrosti“. A jedan od osnovnih ispita takve škole jest susret u sakramentu pomirenja sa samim sobom, sa svijetom, s Bogom. Neka ovaj Kolokvij, u tom smislu, bude i dio ispita savjesti nas svećenika u ophođenju prema sakramentu pomirenja i preobrazbi koju on može donijeti u mom osobnom životu, životu vjernika na župnoj razini, kao i preobrazbi Crkve, a onda i društva.

Uime Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju, na čelu s predsjednikom Vijeća, mons. Đurom Hranićem, kao i u ime Vijeća za kler, zahvaljujem svim predavačima i voditeljima radionica na otvorenosti da s nama podijele svoja znanja, ali i iskustva. Također zahvaljujem ravnatelju Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, prof. dr. Josipu Šimunoviću, te rektoru Bogoslovije, preč. gospodinu Anđelku Košćaku, što su nam i ovaj puta iskazali dobrodošlicu u svoje prostore. Konačno, zahvaljujem i Generalnom tajništvu HBK koje će i ovaj puta voditi brigu oko organizacije čitavoga Kolokvija. Zahvaljujući vama svećenicima na dolasku na Kolokvij, vjerujem da će te, zajedno sa mnom, na početku ovoga Kolokvija rado izgovoriti rečenicu iz Svećenikove molitve prije ispovijedi: Daj da moja nakana bude čista, moja gorljivost iskrena, moja ljubav strpljiva, a moj rad plodonosan!

Hvala na pozornosti!

mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački