1. Ljudska pravda na trajnom iskušenju

U povijesti zapadnog civilizacijskog kruga, kao napredak kulture i civilizacije, snažno nadahnuto judeokršćanskom tradicijom, uspostavilo se sudstvo kako bi se mogla održati pravednost u društvu nasuprot zakonu sile i jačega. Ljudsko pravo, nažalost, zbog ljudske slabosti i grešnosti ne ide uvijek ruku pod ruku s pravdom i pravednošću. Pa ipak, unatoč čestim povijesnim lutanjima i zloporabama prava, zapadni civilizacijski krug nikada nije u potpunosti racionalno odustao od ideala pravednosti. Iako se tome opasno približio kroz totalitarne sustave prošlog XX. stoljeća, te kroz rasističke i kolonijalne zakone prema kojima je bilo samorazumljivo da postoje vredniji i manje vrijedni ljudi i narodi. Kao kršćanima uvijek nam se moliti za ljudske zakonodavce da se drže božanskoga zakona prema kojemu je svaki čovjek Božje stvorenje i slika Božja a drugom čovjeku brat, a ne ljudskih predaja prema kojima uvijek biva da su neki ljudi i narodi vredniji od drugih. Hrvati su kroz tegobnu povijest često bili izručivani ljudskim sudovima koji su im dosuđivali teški usud nepravde i prijevare, od krvavog križevačkog sabora, sramotne osude Zrinskog i Frankopana, montiranog procesa blaženom kardinalu Alojziju Stepincu, nebrojenih ubijenih i zlostavljanih koji se mogu uzdati samo još u pravorijek Vrhovnog Suca. U teškom Domovinskom ratu, u kojem su pravim čudom hrvatski branitelji uspjeli obraniti svoju domovinu, Hrvati su vjerovali da je konačno došlo vrijeme u kojemu će se i njih prosuđivati po načelu pravednosti. Vjerovali su Međunarodnom sudu za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije u Hagu (ICTY). Štoviše, i inicirali su taj sud.

2. Haški sud

Gotovo dvadesetak godina nakon osnutka tog suda imali smo malo nade u njegovu pravednost. Pokušali smo je probuditi, upozoravali smo na njegova nepravedna polazišta, probleme i nedorečenosti, ali i dati mu snage kroz zajedničke i osobne molitve, post, klanjanje. I uspjeli smo. Presudom za »Oluju« 16. studenoga 2012. u predmetu protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača Žalbeno vijeće spasilo je Sudu obraz i osiguralo mjesto u povijesti koje će taj Sud svrstavati u red sudova na kojima su, unatoč brojnim političkim optužnicama, uglavnom napisanim u mandatu gospođe Del Ponte, suci bili sposobni donijeti pravednu i pravno utemeljenu presudu držeći se međunarodnog prava. Sudu je ova presuda, koja jasno naznačuje agresora i žrtvu, i apostrofira počinitelja zločina protiv mira, omogućila da u povijest uđe kao sud koji nije u potpunosti promašio svoj mandat. Ova presuda je iznimno važna za standarde međunarodnog prava jer je spriječila uvođenje pravnih i političkih norma koji bi u cijelom svijetu doveli u pitanje mir, stabilnost, kao i legitimitet UN-ovih i NATO-ovih postojećih i budućih mirovnih i vojnih operacija.

3. Rat i pomirenje

»Rat je poguba ljudske naravi«, pisao je davno Marin Držić. Svaki je rat krajnje zlo i treba ga izbjegavati pod svaku cijenu. On naprosto stvara žrtve na svim stranama. Valja međutim razlikovati nepravedni rat, što je bez sumnje – i po presudi Haškoga suda od 16. XI. 2012. – bila srpska agresija na Republiku Hrvatsku 1991—1995, i pravedni obrambeni rat koji je vodila Republika Hrvatska. Nažalost, u ratu je najčešće riječ o stradanju običnih, malih ljudi koji su dovedeni u bezizlazne situacije. Kad rat pogodi jedan narod, kad čovjeka pogodi to teško zlo, valja učiniti sve da se rat vodi u okviru međunarodnih konvencija, tih civilizacijskih postignuća o minimumu ljudskosti u situacijama kada je čovjek kao biće sveden na minimum svojih ljudskih mogućnosti. One pak koji se ogriješe o moralne norme u ratu valja otkriti i pravedno kazniti kako bi se ponovno uspostavila pravda u društvu. A ona je posebno potrebna u društvima i među narodima koji su bili u ratu. Upravo je zbog toga važno da se otkriju prave žrtve i pravi počinitelji zločina, primjerice počinitelji zločina nad hrvatskim civilima u Vukovaru, Glinskoj Poljani, Baćinu, Škabrnji, Dubrovniku, Karlovcu, Osijeku, osobito tijekom višegodišnjeg granatiranja mnogih hrvatskih gradova, kao i nad srpskim civilima u Gruborima i Varivodama. No, osuditi bilo koga zato što je netko stradao, nije čin uspostave narušene pravde, već čin odmazde, a to znači daljnje generiranje nepravde i održavanje stanja napetosti.

Ipak, sama pravednost, koliko god bila nužna za ozdravljenje odnosa među ljudima, nije dostatna da ostvari trajni mir. Za mir je potrebno nešto više. Potrebno je otvarati horizonte susreta s Bogom i čovjekom, te nastojati i opraštati. Hrvatska riječ oprost, oproštenje, na izvrstan način označuje što nam je tu ponajprije činiti. U korijenu te riječi prost nalazi se pojam slobodan. Oprostiti, dakle, znači osloboditi se navezanosti na zlo, a onda u slobodi darovati onome drugome mogućnost novoga susreta, novoga početka. Bez toga nema mira, a onda ni sreće, kako za osobe, tako i za narode. O tomu nas je posebice poučavao blaženi Ivan Pavao II. kad je govorio o potrebi »čišćenja pamćenja« kao osobitog »izraza obraćenja i vjernosti Isusu Kristu, jedinom otkupitelju čovjeka«. A što znači »čistiti pamćenje« pokazao je one prve korizmene nedjelje (12. ožujka 2000) kada je u ime Crkve, zagledan u raspetoga Krista u bazilici sv. Petra, »zamolio oproštenje za svako njezino dijete«. I dodao kako »čišćenje pamćenja jača naše korake prema budućnosti i čini nas budnijima i poniznijima« (Novo millenio ineunte, 6). A pedagogijom »oprostiti i moliti oproštenje« želi se otkloniti iz pamćenja svaki osjećaj mržnje, mraka i duhovne zarobljenosti kako bismo uistinu bili slobodni.

4. Država Hrvatska

Nakon 20 godina hrvatske samostalnosti, a u vidu mira na ovim prostorima, čini nam se uputnim i korisnim učiniti »malu inventuru« onoga što se u Hrvatskoj zbivalo vezano uz događaje u Haagu. Teško se oteti dojmu da ljudi koji se u Hrvatskoj žele baviti javnim poslovima, biti političari, nekako više bivaju političari u Hrvatskoj, nego hrvatski političari. Često se stječe dojam kako se brojni naši javni djelatnici i političari servilno odnose prema zahtjevima koji im stižu iz europskih središnjica, a s vlastitim narodom komuniciraju površno, necjelovito, a nerijetko i oholo. Ljudi s pravom očekuju da njihovi predstavnici u zemlji i u inozemstvu budu otmjeni i oslobođeni kolonijalnog sindroma kojem često podliježu mali narodi i u suvremenom svijetu. Hrvatska je suosnivač Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Budući da rad tog Suda ide svome kraju, čini nam se korisnim dovršiti ovu epizodu naše povijesti kako nas ona ne bi opterećivala u budućnosti. Ne kanimo ovim činiti detaljnu analizu. Želimo samo da nam neka od postavljenih pitanja pomognu posvijestiti trenutke i događaje koji su važni za razvoj Hrvatske, a vezani su uz rad Suda. U tom vidu valja promatrati i ova propitivanja:

• Pitamo se, kako to da Hrvatska nikada nije postavila pitanje u Vijeću sigurnosti UN-a zašto sud podiže optužnice protiv pokojnika koji se ne mogu braniti, a to je protivno pravnim i civilizacijskim uzusima, što je mogla i trebala učiniti.

• Hrvatska također nikada nije potaknula raspravu o kompatibilnosti kvalifikacije ujedinjenoga zločinačkog pothvata s međunarodnim kaznenim pravom.

• Nikada Hrvatska nije insistirala na raspravi o tzv. »topničkim dnevnicima«. Kako je moguće da neki ozbiljan sud prihvati i podigne optužnicu ako mu nedostaju ključni dokazi?

• Hrvatska pred Vijećem sigurnosti nije pokrenula ni pitanje tzv. EU-promatračkih dnevnika iz »Oluje« koje sudsko vijeće traži, a u Europskoj Uniji tvrde da ih nemaju u arhivima.

• Kada je 2010. godine, u završnoj riječi tužitelj priznao da je »Oluja« bila međunarodni sukob, Hrvatska nije pred Vijećem Sigurnosti UN-a pokrenula raspravu o međunarodnom sukobu, eksplicitno tražeći da se u tom slučaju (a ne slučaju građanskoga rata) definira agresija i da se naznači tko je na tlu bivše države počinio zločin protiv mira, prekršivši time jednu od najvažnijih univerzalnih pravnih vrijednosti.

• U Hrvatskoj još nitko nije optužen, a ni procesuiran za skandalozno puštanje britanske televizijske ekipe u predsjednički arhiv.

• Kako to da su tzv. brijunski transkripti otišli u Hag protuzakonito, a da nisu bili zaštićeni i označeni pečatom države? Kako to da za to nitko nije odgovarao i nitko ne odgovara? Pravilo 54 bis Pravilnika o postupku i dokazima haškoga tribunala regulira zaštitu dokumenata koji su od važnosti za nacionalnu sigurnost države, kao i ograničeno ispitivanje svjedoka koji su važni ili bili važni u sustavu zaštite nacionalne sigurnosti i ustavnog poretka države. Taj članak na tribunalu kolokvijalno zovu »hrvatski članak«, a koristile su ga sve države (Miloševićevi zacrnjeni transkripti npr.) osim Hrvatske. I tu valja uzeti u obzir načelo da su svi jednaki pred zakonom te da oni koji su neovlašteno i neodgovorno dovodili u pitanje državnu sigurnost za to trebaju i odgovarati.

• Hrvatska država ne smije više biti ovako indiferentna prema svojim državljanima, ali i prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, jer Hrvatska je matična država svih Hrvata. Trenutno se u Hagu vodi proces protiv Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Hrvatska ima moralnu ali i ustavnu obvezu pomagati Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i mora znati da u Hagu ima još Hrvata koji su potrebni pomoći hrvatske države i hrvatskih političara. Ne zato da bi se pred sudom bilo što sakrilo, već zato da istina iziđe na vidjelo, da presude budu stvarne kazne onima koji su zločine počinili.

• Oslobađanjem hrvatskih generala iz haškoga zatvora ne prestaje obveza države Hrvatske u rješavanju problema proizišlih iz dugog procesa nevino zatvorenih i proganjanih ljudi. Valja, usprkos klauzuli prema kojoj sud nije dužan nadoknaditi štetu onima kojima nije dokazana krivnja, nadoknaditi štetu i to iz sredstava Republike Hrvatske, a koja će se nadoknaditi iz ratne štete od koje Hrvatska ne smije odustati, odnosno ne smije odustati od tužbe za genocid za koju se je Međunarodni sud pravde proglasio mjerodavnim i prije presude za »Oluju«, jer je to pitanje pravde, a onda i mira. Hrvatska ima moralnu obvezu generalima i njihovim obiteljima koje su prošle kroz mnoge patnje, nadoknaditi štetu. Također valja moralno i materijalno nadoknaditi štetu i ispričati se onim ljudima, prijateljima i znancima generala koji su bili prisluškivani, čiji su stanovi bili pretraživani, koji su bili proskribirani jer su vjerovali u nevinost nevinih ljudi.

• Republika Hrvatska nije počinila agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu. To je razvidno i iz ove presude hrvatskim generalima 16. studenoga 2012, budući da je Sud jasno presudio da nije bilo državne politike etničkog čišćenja niti politike zločina – osim pojedinačnih, nego samo pravedna obrana. Takav, obrambeni rat vodili su Hrvati i u BiH-u. Bez Hrvata Bosne i Hercegovine, kao države, danas ne bi bilo – jer na referendumu su glasovi Hrvata bili presudni za samostalnost BiH-a, a vojno djelovanje Hrvata u BiH-u zaštitilo, koliko je moglo, Hrvate u BiH-u te spasilo i obranilo BiH kao državu od srpske agresije. Predsjednik Tuđman odigrao je ključnu ulogu pozivajući Hrvate da glasaju za cjelovitost BiH-a jer je to njihova domovina. Hrvatska se politika tada snalazila kako je u postojećoj situaciji znala i mogla. Glavni krivac za tragične događaje u BiH-u bila je srpska agresivna politika, a glavni sukrivac nije bila hrvatska politika, već upravo politika međunarodne zajednice koja je svojim prljavim igrama dovela u pitanje živote ljudi. Sjetimo se samo UN-ovih zaštićenih zona, Srebrenice i Bihaća, koji bi zasigurno bio »druga Srebrenica« da hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala Gotovine nije oslobodila okupirana područja Hrvatske i dijelove BiH-a, što joj je omogućavao Vašingtonski sporazum, tako da hrvatska vojska nikako ne može biti agresor u BiH-u. Nakraju, valja reći da to što slijedi iz presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču treba Haški sud uzeti u obzir i pri donošenju konačne presude optuženoj šestorici Hrvata iz BiH-a.

Generali su kazali da je rat od danas dio povijesti i da gledamo u budućnost te da je Hrvatska zemlja otvorena za život svim ljudima koji joj žele dobro. Njihovi govori utemeljeni su na njihovoj vjeri i kršćanskom oprostu. Ovaj tužni rat, poraće, dramatična haška epopeja koja još traje, bili su prožeti žarkom i dubokom molitvom naroda. Često u tegobnoj povijesti Hrvata, Hrvatima drugo nije ni preostajalo nego da se utječu molitvi i zagovoru svoje kraljice, Blažene Djevice Marije. I često su te molitve bile uslišavane i Hrvati su bivali spašeni. Sjetimo se da su u Domovinskom ratu vojnici odlazili s krunicama u rukama i oko vrata. Kad smo mi u Komisiji pozvali na molitvu za pravednu presudu generalima pred prvostupanjskim vijećem, mnogi su se rugali, ali većina našeg naroda se molila. Kada su hrvatski biskupi pozvali na molitvu za pravednu presudu pred Žalbenim vijećem, Hrvati su to spremno prihvatili unatoč prvostupanjskoj presudi. Ljudi su bdjeli, molili, postili i molitva je bila uslišana. Nakon presude hrvatskim generalima u kojima se oni oslobađaju krivnje razlila se Trgom bana Josipa Jelačića u Zagrebu, kao i u svim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, spontana molitva Očenaša, zahvala Bogu.

Ako bismo na kraju mogli zaključiti što nam ostaje nakon ove presude, mogli bismo reći: pouzdanje u Boga, pravednog suca, ali i pouzdanje u Boga milosrdnog Oca koji prije svega želi da njegova djeca budu dobra međusobno, da nauče opraštati kako on njima oprašta i da ovaj svijet ostave boljim i ljepšim onima koji dolaze iza njih.

Nadamo se da su stoljetni ratovi na ovim prostorima završeni. Kroz stoljeća Hrvatska se odlikovala mnoštvom vrsnih ratnika i generala. Danas nam trebaju vrsni političari, vrsni intelektualci, radnici, studenti, koji će kao pravi domoljubi znati čuvati mir i omogućiti ljudima da sretno žive u ovoj lijepoj zemlji.

Potičemo sve žitelje Hrvatske da se ne umore moliti se dobrom Bogu te da nadahnuti molitvom neumorno rade na njezinu napretku, spremni i na žrtve i odricanja, ali u istini i pravednosti.

Bog blagoslovio našu domovinu Hrvatsku!

U Zagrebu, 23. studenoga 2012.

Mons. Vlado Košić,

predsjednik Komisije