Budi dio naše mreže
Izbornik

Izjava Komisije »Iustitia et pax« HBK - Kultura dijaloga i odnos prema pomirenju - 9. prosinca 2008.

Zagreb (IKA)

Izjava Komisije »Iustitia et pax« HBK
Kultura dijaloga i odnos prema pomirenju

 

Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije nije sudjelovala na Općoj skupštini Konferencije europskih komisija »Iustitia et pax« u Beogradu od 26. do 30. rujna ove godine. Razlozi tog nesudjelovanja medijski su bili nedovoljno obrazloženi, a i sâm organizator skupa, Komisija »Iustitia et pax« Njemačke biskupske konferencije, pa time i ostali sudionici nisu ispravno shvatili naš izostanak. Glavni razlog našega nedolaženja jest to što ne možemo prihvatiti koncepciju pristupa temi odnosa između Srba, Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, a da mi sami u tome ne sudjelujemo, unatoč tomu što smo o temi međunacionalnoga zbližavanja, pomirenja i čišćenja pamćenja mi u Hrvatskoj imali niz značajnih napora i ostvarenja – možda više od bilo koga u EU! – od kojih su neki objavljeni i na engleskom jeziku. To je neposredni povod da javnosti pojasnimo naše razumijevanje dijaloga i poglavito procesa pomirenja.

1. Neprekinuti dijalog. Prije svega moramo istaknuti da se dijalog na razini vjernika i hijerarhijskih crkvenih struktura trajno odvijao prije, pa čak i tijekom rata, da nikada nije bio prekinut i da je najčešće bio iniciran s naše strane. Jednako tako ističemo da su različite ustanove i inicijative u Crkvi u Hrvatskoj izradile niz studija na temelju brojnih istraživanja provedenih tijekom i poslije rata iz kojih se iščitava nedvojbeno opredjeljenje za dijalog i pomirenje, kao i sve specifičnosti tih procesa na našim prostorima. Brojnost susreta i projekata govori o intenzivnosti, a sami naslovi o relevantnosti njihovih sadržaja, primjerice, »Praštanje«, »Mir u Hrvatskoj – rezultati istraživanja«, »Oprost i pomirenje – utopija ili izazov?«, »Razgovori o opraštanju«, »Oprost i pomirenje – izazov Crkvi i društvu«, »Kršćanstvo i pamćenje«, »Na putu mira«, »Dijalogom do mira«, »U službi mira«, »Svjedočanstva o mirotvorstvu« …

2. Putovi i stranputice pomirenja. Kritičko promišljanje procesa pomirenja u Crkvi u Hrvatskoj ne počinje ovom Izjavom. Ono što s ove vremenske distance možemo prepoznati kao svojevrsnu konstantu u stavu Crkve nalazimo sažeto u »Osvrtu Franjevačkoga instituta za kulturu mira iz Splita i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka na neke inicijative međunarodne zajednice u svezi s pomirenjem Hrvata i Srba i Programom Vlade Republike Hrvatske za uspostavu povjerenja, od 4. prosinca 1997. godine«. U tom se Osvrtu ističe da su te ustanove, ali ne samo one, ustrajno radile i rade »i tijekom rata, na pripremama procesa praštanja i pomirenja. Iz iskustva i spoznaja o tim procesima, djelatnici tih dviju ustanova, vjerska i laička, osvjedočeni su da se pri zauzimanju za pomirenje, unatoč najboljim namjerama, mogu napraviti pogrešni koraci koji mogu otežavati sâm proces te ga čak mogu usmjeriti u suprotnom smjeru.« Upravo stoga, »tematizirajući neke od putova i stranputica pomirenja«, potaknuli su na »intenzivniji dijalog koji će voditi boljem razumijevanju samog pojma i procesa pomirenja«. Osvrtom su ujedno iskazali i »svoje nedoumice o pojedinim inicijativama pomirenja«, misleći pritom prvenstveno na međunarodne inicijative poput one, na sreću nikada zaživjele, o Danu pomirenja.

Slične su primjedbe upućene i Timu Guldimannu (23. ožujka 1999.), tadašnjem veleposlaniku OESS-a u Hrvatskoj: »Svi se slažemo da je pomirenje proces. Međutim, izgleda da se razilazimo u pitanjima, primjerice, tko su temeljni nositelji toga procesa, koliko dugo taj proces traje, koja je uloga ‘mirotvoraca’, kakve bi mirovne projekte trebalo poticati, itd«.

Takvo kritičko vrednovanje procesa pomirenja elaborirano je u spomenutim i ostalim studijama i prigodnim tekstovima.

3. Ne postoji bezuvjetno pomirenje. Nažalost, sve do danas nismo dobili dojam da postoji dovoljno dobre volje, pa čak i sa strane istinski dobronamjernih međunarodnih ustanova i inicijativa, da se »čuju« naša promišljanja i uloži napor u razumijevanje naših specifičnosti. Naprotiv, puno toga što se poduzima – vjerujemo, u najboljim namjerama – ipak nas podsjeća na ono iskustvo »mira« iz vremena »bratstva i jedinstva naroda i narodnosti« na području ondašnje komunističke države, Jugoslavije. Naime, to je bio prividni mir koji je kao takav u dobroj mjeri bio generator nedavnoga rata. Stoga se može razumjeti naš otpor prema inicijativama koje promiču svojevrsno »bezuvjetno pomirenje«, tj. pomirenje bez istine; pomirenje snagom zaborava; pomirenje bez pravednosti; pomirenje s omeđenim rokom žalovanja; pomirenje bez davanja prostora osjećajima, itd.

Nestrpljivo i politički programirano mirotvorstvo u napasti je da posegne za mjerama koje su svojstvene totalitarnim režimima. Tako se čak i zakon stavlja u službu potiskivanja osjećaja, primjerice, zakon o govoru mržnje u kojem se jasno ne razlikuje govor koji je u službi izricanja legitimnih osjećaja, uključujući čak i mržnju, od izricanja mržnje koja je usmjerena na zlo, pa generira i raspiruje zlo. Zbog takvih nejasnoća dotični zakon asocira na kod nas još nezaboravljen verbalni delikt, izum komunističkog režima koji uvijek generira neželjene učinke. Toj nejasnoći i protuučinkovitosti pridonosi i paradoksalna nedosljednost u primjeni demokratske stečevine slobode govora. Dok se, primjerice, medijsko zlorabljenje slobode govora rijetko sankcionira, pojedinci i skupine koji svoje osjećaje nezadovoljstva i nepravde buntovnički izriču nesmotrenim i neprimjerenim riječima i simbolima nerijetko su izloženi medijskim kritikama u kojima nema ni pokušaja da se razumije osjećajni svijet dotičnih ljudi, ili prepozna njihova neobaviještenost i pravi razlozi njihova buntovnog ponašanja. Takve kritike nerijetko postanu uteg koji takav govor pretvore od legitimnog izricanja osjećaja u njegove destruktivne učinke koji se iz raznih razloga množe. Nije na odmet prisjetiti se da i Biblija poznaje terapeutski karakter izricanja »negativnih« osjećaja sve do osjećaja mržnje, uz ostalo, u primjeru tzv. osvetničkih psalama. Zacijelo ni suvremenoj psihologiji nije strano poznavanje korisnih učinaka izricanja »negativnih« osjećaja. Zapravo je to u pravilu nezaobilazna terapija međuljudskih odnosa.

4. Istinskom pomirenju mora prethoditi proces opraštanja. Ono što nam se čini da na poseban način nedostaje u promišljanju i radu na procesima pomirenja kod brojnih mirotvornih inicijativa, uključujući i one kršćanske provenijencije, jest pomirenje bez prethodnoga procesa opraštanja, iako je pomirenje bez opraštanja kršćanstvu strano. Takvo pomirenje možemo usporediti s kršćanstvom bez Krista. Oprost je pred­uvjet pomirenja. Ne može se pozivati na pomirenje a šutjeti o opraštanju i potrebi da počinitelj postane svjestan učinjenog zla i zamoli za oproštenje. Ta šutnja sugerira izbjegavanje govora o krivnji i odgovornosti. Svaki zločin ima počinitelja. U procesu opraštanja uključeni su i žrtva i počinitelj. Taj proces je različit za žrtvu i počinitelja. Za razumijevanje te razlike potrebno je prije svega podvući razliku između žrtve i počinitelja, tj. prvenstveno žrtvi priznati status žrtve. Nažalost, brojne pa i kršćanske mirotvorne inicijative podlegnu izbjegavanju tog razlikovanja često zbog ozračja izjednačavanja žrtve i počinitelja, pa čak i zamjene uloga, koje su stvorili i stvaraju pojedini politički krugovi u svojim pragmatičnim filozofijama »realne politike«. Izjednačavanjem žrtve i počinitelja stvara se ne samo pravna nego i moralna nesigurnost, što žrtvu dodatno opterećuje, a počinitelja zavodi na krivi zaključak o bezazlenosti počinjenoga zla.

5. Status žrtve i njezino mjesto u procesu pomirenja. Zahvalni smo za napore različitih institucija međunarodne zajednice da na našim prostorima stvori uvjete za trajni mir poticanjem učvršćivanja demokratskih procesa kao i pojedinim sestrinskim crkvama i vjerskim zajednicama iz inozemstva za pomoć pri izgradnji infrastrukture i podupiranje projekata pomirenja. Procesi »pomirenja, kao i izgradnja samoodrživog mira, ipak trebaju zaživjeti unutar zajednica koje su izišle iz rata. Proces pomirenja mora teći izvan ideoloških okvira, političke prisile i strategija političkog pragmatizma. Nametne li se pomirenje u sklopu državnih ili međunarodnih političkih inicijativa bez stvarno dogođenoga pomirenja, morat ćemo imati vječite čuvare toga mira« (iz već citiranoga Osvrta). Nepravedno je i protuučinkovito od žrtve očekivati da bude nositelj pomirenja, što ona zapravo treba biti, ako joj nije priznat ni status žrtve, a kamoli dopušteno žalovanje i namirena šteta. To na našim prostorima brojne žrtve nažalost nisu doživjele.

6. Autoriteti i službe pomirenja. Često je mirotvorni rad neopravdano i nepravedno reduciran na specifični djelokrug pojedinih ustanova i udruga, a zaboravlja se pritom ili nedovoljno vrednuje rad širih ustanova, primjerice, župa. Koliko god bio vrijedan mirotvorni rad udruga ili pokreta, u Hrvatskoj župe pokrivaju puno veće područje mirotvorstva zbog brojnosti, životnosti i snage sakramenata koji su po sebi protkani porukom mira, opraštanja i pomirenja, primjerice sakrament ispovijedi i euharistije, i na poseban način kršćanski obred pokopa žrtava. O tome kako je malo vrednovan mirotvorni rad tihih pojedinaca ili anonimnih skupina u vjerničkim zajednicama ili u društvu općenito, ne treba ni spominjati. A često su upravo takvi kvasac mirotvorstva. Nasuprot tome često su se pojavljivale udruge kojima je projekt bilo mirotvorstvo, a ne čovjek. Neki su priznavali da se ne slažu s pristupom koji im je zapravo diktirao »donator«. Uz dužno razumijevanje egzistencijalnih potreba djelatnika pojedinih udruga, njihovi su ih pozamašni »honorari« činili plaćenim mirotvorcima. I to je zacijelo jedan od razloga otpora na koji su nailazili, a možda i prepreka pojavi i prepoznavanju istinskih autoriteta mirotvorstva.

7. Dinamika pomirenja. Među važne aspekte u procesu pomirenja svakako treba ubrojiti njegovu dinamiku, tj. vrijeme potrebno za procese žalovanja, razotkrivanja istine, spoznaje i samospoznaje krivnje i odgovornosti, pokajanja i opraštanja. To je vrijeme potrebno za žalovanje i preobrazbu povrijeđenog odnosa između žrtve i počinitelja. Takvi procesi mogu trajati vrlo dugo. Tako je, primjerice, razgovor o praštanju i pomirenju između Katoličke crkve u Njemačkoj i Katoličke crkve u Poljskoj počeo dvadeset godina poslije rata. Naravno, stupanj dijaloške otvorenosti danas zacijelo je viši, ali čovjekov otpor ranjivosti i dinamika liječenja nisu nužno slijedile taj trend. Možda je to razlog da smo bili sposobni neprekidno njegovati dijalog, ali smo se opirali nametanju pomirenja koje nije poštivalo stupanj naše ranjenosti i dinamiku liječenja. Prijeko je potrebno strpljivo i ustrajno stvarati preduvjete pomirenja, ali plodove toga rada ne možemo iznuditi, čak ih ne moramo ni dočekati, ali u njih trebamo vjerovati.

8. Samokritička nota. Ovom Izjavom nismo željeli nikoga napadati ni sebe braniti. Nismo ovom Izjavom htjeli ni sebe ni Katoličku crkvu u Hrvatskoj prikazati u nekome boljem svjetlu. Izjava je u službi pojašnjenja našega stava s obzirom na procese pomirenja i izričaj naše trajne otvorenosti za dijalog, kao i opredjeljenja za kršćanske vrednote mira, opraštanja i pomirenja. Završavamo je s izričajem žaljenja zbog svih djela kojima smo se mi ili članovi naše Crkve udaljili od evanđeoskih vrednota ili smo se propustom o njih ogriješili. Svjesni smo da svoje propuste možemo još bolje spoznati priznajući patnju i »drugih strana« te njegujući kulturu dijaloga u istini kojoj se smatramo privrženima i želimo ostati vjerni.

U Zagrebu, 9. prosinca 2008.

mons. Vlado Košić

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK