Komisija »Iustititia et pax« Hrvatske biskupske konferencije sastala se na poticaj apostolskog nuncija (pismo No. 770/94. od 7. ožujka 1994.) u ponedjeljak 14. ožujka. Bili su nazočni zagrebački članovi na čelu s biskupom Markom Culejem. Preuzeli su zadatke da pregledaju već sabrane i potraže nove materijale, te da pomoću faxa konzultiraju članove Komisije koji borave izvan Zagreba. Pomno su pregledali građu, koju upravo o tim pitanjima umnaža i širi Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava. Pojedini članovi Komisije raspolažu s podacima iz povjerljivih razgovora i uvida u stanovite dokumentacije odgovornih hrvatskih ustanova. Na temelju svega toga i nakon kritičkog razmatranja u našoj Komisiji »Iustitia et pax« smatramo da na temelju svih podataka odgovorno možemo zaključiti sljedeće:

Koliko smo god mogli istražiti pojavu o kojoj je riječ na hrvatskom području, nismo mogli ustanoviti da bi aktualna hrvatska vlast poticala agresivni nacionalizam prema pripadnicima srpske ili bilo koje druge etničke skupine. Gdje do takvih pojava ipak dolazi, to su posljedice ogorčenja koje hrvatska vlast očito ne uspijeva uvijek i svuda u dovoljnoj mjeri kontrolirati i obuzdavati. U ratno je doba doista moguće da pojedini regionalni ili mjesni nosioci vlasti ili vojni zapovjednici toleriraju ekscese koje im središnja vlast ne odobrava, ali koje ta središnja vlast nije sposobna uvijek spriječiti. Stanoviti izvori, osobito Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, ističu veći broj prisilnog iseljavanja ljudi, pretežno srpske nacionalnosti, iz vojnih stanova koji su vlasništvo Ministarstva obrane. Također se spominje otpuštanje s posla pripadnika srpske narodnosti. Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava u nekoliko navrata je upozorio kako hrvatska vlast pokušava Katoličku crkvu tretirati kao državnu Crkvu, što se je posebno bilo istaklo kad je Predsjednik Republike pozvao inozemne diplomate na katoličku božićnu misu.

Svi ti i takvi prigovori imaju stanovita temelja, ali ih treba svakoga napose analizirati u sklopu postojećeg stanja.

Što se tiče iseljavanja, odnosno deložacije, teško je nad tom pojavom održati strogu kontrolu središnje vlasti, kad su Hrvatsku preplavile stotine tisuća izbjeglica i prognanika, i kad Ministarstvo obrane mora skrbiti osobito za brojne ratne invalide i njihove obitelji. Što se vlasništva tiče, ti su stanovi formalno zaista vlasništvo Ministarstva obrane. Osporavanje stanarskog prava prijašnjih stanara također ima stanovitu zakonsku podlogu. Koliko smo mogli saznati, te mjere ne pogađaju samo pripadnike srpske narodnosti, premda je njih u tome više nego drugih, iz jednostavna razloga što su među službenicima bivše jugoslavenske vojske uvelike prevladavali, zbog svoje podobnosti, oficiri srpske narodnosti. Istina je da pri takvim deložacijama ima i grubosti i bezobzirnosti te da oni, koji se smatraju ugroženima, ne dolaze lako do zakonske zaštite.

Kad je riječ o otpuštanjima s posla, treba uzeti u obzir da se cijela hrvatska privreda nalazi u vrlo teškom stanju, te se broj nezaposlenih povećava. Bez posla ostaju i ljudi hrvatske narodnosti, a prilično je razumljivo da se u raznim mjestima i u raznim poduzećima, koja se sada privatiziraju, razvijaju i napetosti i utjecaji, koji ne ostaju uvijek u granicama zakonitosti.

Primjedba o nedovoljnom razlikovanju Crkve i države nema pravog temelja. Ako se dio hrvatskog Vrhovništva u nekim prilikama zabuni i ne postupi u skladu s normama, koje su na tom području u svijetu usvojene, crkvena vlast svaki put nalazi načina da brzo i djelotvorno reagira, pazeći redovito da od toga ne nastane nepotrebna napetost. Sa strane pak hrvatske vlasti, koliko smo mogli istražiti, nije riječ o nekom sustavnom i svjesnom poistovjećivanju Crkve i države, nego uglavnom o nespretnosti pojedinih funkcionara, koji postupe u dobroj vjeri potaknuti osobnim tradicionalnim kršćanstvom.

Posebno smo dužni istaknuti da svi hrvatski katolički biskupi, kao i hrvatski katolički tisak, počevši od najtiražnijeg »Glasa Koncila«, namjerno i sustavno promiču ispravno katoličko stajalište u prilog jednakopravnosti svih građana bez obzira na nacionalnu i religijsku pripadnost. Osobito su poznate propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, koji je u više prigoda, napose kada je služio svete mise uz sama bojišta i u velikim svetištima, najodrješitije zahtijevao da se domovina brani bez mržnje i osvete, da se na zločine ne odgovara zločinima, da se poštuju i čuvaju životi i imovina pripadnika druge narodnosti. Promatrajući cijelu pojavu o kojoj je riječ, treba istaknuti da je Hrvatska napadnuta i dijelom okupirana. Napala ju je nekad zajednička jugoslavenska vojska u dogovoru s mjesnim srpskim pobunjenicima i neregularnim (četničkim) vojnim formacijama koje dolaze iz Srbije. Činjenica je da Republika Hrvatska traži političko rješenje spora, te da priznaje svim nacionalnim manjinama ustavna prava i demokratske slobode, uz aboliciju pobunjenicima, koji nisu činili zločine. No, ta pobuna s okupacijom još traje i čini brojne okrutne zločine nad Hrvatima. Na područjima pod srpskom okupacijom ljudska prava građana, koji nisu srpske narodnosti, doista su vrlo ugrožena, a tamošnja aktualna vlast ništa ne poduzima kako bi ta njihova prava zaštitila. Dapače, kao što je svima poznato, sustavno se provodi etničko čišćenje tako da se preostale, odnosno preživjele skupine, čak pod zaštitom Unprofor-a, nasilno preseljavaju s tih područja na područja koja su pod hrvatskom vlasti.

Riječ je, dakle, o sustavnom gaženju prava pripadnika hrvatskoga naroda sa strane agresivnoga srpskoga nacionalizma pod očitom zaštitom srpskih okupacijskih vlasti. Osobito je to naglašeno u susjednoj državi Bosni i Hercegovini odakle je stigla autorizirana informacija o teškom gaženju ljudskih prava mnogih koji nisu Srbi, a osobito su teško pogođeni katolici u Banjoj Luci i oko nje. Vrijedi istaknuti da u Republici Hrvatskoj ima više nacionalnih manjina, a samo je srpska jednim dijelom u pobuni do te mjere da ne priznaje hrvatsku upravu i vlast. Srpski pobunjenici na okupiranom području doista čine etnička čišćenja uz mnogo okrutnosti. To samo po sebi izaziva revanšizam, koji hrvatska vlast zakonski zabranjuje i, koliko god joj je moguće, sudski goni i kažnjava. Tome je najbolji dokaz činjenica što se u slobodnim dijelovima Republike Hrvatske neprestano promiče i službeno potvrđuje široka tolerancija i pravni odnosi na razini europskih normi.

U hrvatskim gradovima neskriveno djeluju pojedinci i skupine s jugoslavenskim i komunističkim usmjerenjem. Javno pišu u tom duhu, a vlast protiv njih ništa ne poduzima, i na taj način potvrđuje da dopušta pluralizam i sebi suprotna politička mišljenja i djelovanja.

Srpski pravoslavni episkopi i svećenici su iz hrvatskih mjesta otišli na okupirana područja ili u Srbiju još prije pobune. Hrvatske vlasti, poticane i od Katoličke crkve, pozivaju ih da se vrate i jamče im sigurnost. Oni se ne vraćaju, jer očito ne žele priznati legalnost hrvatskih vlasti.

Na temelju podataka iz više sredina može se izvesti zaključak da među Hrvatima ima jedva 3–4 posto ekstremista koji su skloni agresivnom nacionalizmu i takvim postupcima prema srpskoj manjini. Svi ostali Hrvati, u skladu sa stavom svoje državne vlasti i jasnim učenjem Katoličke crkve, spremni su na mir i suživot sa Srbima kao i s pripadnicima drugih narodnosti.

Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije, prateći osobito posljednjih mjeseci događaje o kojima je riječ, više je puta razmatrala mogućnost javnog reagiranja na pojedine ekscese. No, redovito se od toga uzdržala. S jedne strane najčešće su odmah reagirali mjesni katolički biskupi, bilo izravnim dopisima odgovornim predstavnicima hrvatske vlasti bilo u javnosti. S druge pak strane, pokazalo se da organizirani predstavnici jugoslavenstva i komunizma koji se danas, osobito pred zapadnom javnošću, predstavljaju kao borci za ljudska prava, pokušavaju zlorabiti i Katoličku crkvu u Hrvatskoj u svojim konspirativnim nastojanjima ne samo za kritiku pojedinih nositelja vlasti u Hrvatskoj ili cijele vladajuće stranke, nego također za dokidanje hrvatske državne neovisnosti i ponovnu uspostavu neke drugačije Jugoslavije. Smatramo da Katolička crkva na ovom tlu ne smije dopustiti da takve snage u svoje svrhe zlorabe njezinu opravdanu kritičnost prema određenim ekscesima i nepravilnim postupcima nekih pojedinaca hrvatske vlasti.

Izvješćujući ovako o postavljenom pitanju, ističemo da će naša Komisija, kao i svi drugi odgovorni čimbenici Katoličke crkve na hrvatskom području, pozorno i dalje pratiti tu pojavu, na nju reagirati i o njoj izvješćivati.

U Zagrebu, 21. ožujka 1994.

mons. Marko Culej

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK